Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Epidemija koronavirusa “Covid-19” koja je pogodila čovječanstvo obuhvatila je, na globalnom planu, sve segmente naših života od prvog trenutka pojavljivanja, i to na dosad neviđen način.
Iako smo se donekle počeli navikavati na koronu, broj smrtnih slučajeva koji se dnevno bilježe premašuje one zabilježene u najvećim ratovima i katastrofama.
Ono što je još gore jeste činjenica što broj kontinuiranih smrti od korone – sve dok nam ne oduzme nama drage i bliske osobe -, postaje obična svakodnevnica ili nešto što se uzima zdravo za gotovo. Međutim, ova pošast s vremenom uzme veliki broj ljudskih života.
Paradoks po ovom pitanju je da su se slični događaji s mnogim epidemijama već događali kroz historiju, a veliki smrtni ishodi koji su posljedica epidemije promijenili su karakteristike stanovništva, pa čak i uzrokovali kolaps i nestanak čitavih zemalja, gradova i društava, te nastanak novih zemalja, ali ove promjene ili učinci prouzrokovani epidemijom, nisu se bilježili kroz historiju kako je trebalo, ili su možda zabilježeni, ali su ih generacije i društva koja su došla poslije toga s vremenom zaboravila i zanemarila.
Tako, naprimjer, ne postoji rasprava o utjecaju epidemije španske gripe na kraj Prvog svjetskog rata. Iako je španska gripa bila zaokupirala svijet više od samog rata, otkrivamo da je kasnije niko ne spominje niti se sjeća, iako je sâm kraj rata bio posljedica utjecaja ove epidemije.
Naprimjer, većina ljudi se sjeća imena svjetskog sociologa Maxa Webera koji je umro za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali rijetko ko zna ili se sjeća da je njegova smrt posljedica epidemije španske gripe.
Ja sam, zapravo, pokušao pažljivo zastati nad razlozima ove neshvatljive kontradikcije u jednom svom članku koji je objavila Turska akademija nauka (TÜBA) prošle godine, pod naslovom Anatomija globalne epidemije: budućnost čovjeka i društva.
S tim u vezi, moglo bi biti važno osvrnuti se na procjene koje je dao Ibn Haldun o tihom utjecaju epidemija (pandemija) na promjenu društvenih struktura kroz historiju, pogotovo što se Ibn Haldun smatra jednim od svjetskih imena koja su mogla gledati historiju ”s visine” i pažljivo promatrati njezina stanja i običaje, a da ne spominjemo da su i sâm Ibn Haldun i njegova porodica pogođeni jednom od epidemija u četrnaestom stoljeću.
Ibn Haldun je zbog epidemije izgubio oca, majku i mnoge članove svoje porodice, i on je u to vrijeme pokušavao razumjeti događaje i promjene do kojih je došlo usljed epidemije, kao i promjene izgleda svoje ere krajem osmog hidžretskog stoljeća (četrnaesto stoljeće).
On je ukazao na promjenu stanja i potpuno promjenu situacije u arapskom Magribu, rekavši: ”Što se tiče ovog razdoblja, a to je kraj osmog hidžretskog stoljeća (14. stoljeće po Isau, a.s.), uvjeti u Magribu kojima smo svjedočili, općenito su se promijenili. Sredinom ovog osmog hidžretskog stoljeća, zemlju je, istočno i zapadno, pogodila kuga koja je desetkovala narode, odnijela generacije, te pokopala i izbrisala mnoge društvene (civilizacijske) ljepote. Pandemija je došla u države u vrijeme njihovog zenita i dostizanja vrhunca napretka, pa je ona skratila njihove sjene, smanjila granice, oslabila njihovu moć i prepustila ih propadanju.
Zemlja je ostala bez ljudi, gradovi i tvornice su uništeni, putevi i znamenitosti zameteni, domovi napušteni, države i plemena oslabljeni, a stanovništvo se potpuno promijenilo. Kao da se jezik univerzuma oglasio dozivajući svijet koji je zapao u apatiju i depresiju, a zatim požurio sa odgovorom: ‘Allah je nasljednik Zemlje i onoga što je na njoj!’ Uvjeti su se potpuno promijenili, kao da su se stvorenja iz temelja promijenila, a cijeli svijet transformirao kao da je to sasvim nova kreacija i novi svijet.”
Ibn Haldun ističe da će u svojoj Mukaddimi govoriti o promjenama koje epidemija uzrokuje na ljudima, zemlji, pojedincima, narodima, uvjetima, običajima, navikama, vjerovanjima i doktrinama, te da će slijediti obrazac koji je načinio El-Mes'udi (330. h.g.) u svojoj knjizi Murudžuz-zeheb.
Ibn Haldun je na historiju uvijek gledao kao na nadmetanje moći ili smjenjivanje naroda i vladara/država, a bio je poznat po tome što je pokušao istražiti osnovnu dinamiku i otkriti povijesne zakone u okviru kojih se dešava ovo naizmjenično i kontinuirano smjenjivanje naroda i država. Jasno je da je Ibn Haldun osjetio veliki utjecaj epidemije u tom pogledu, što je čak i teoretski pristup ovom pitanju učinilo uzaludnim.
Iako se čini da se epidemija pojavljuje kao kazna za osnivanje i podizanje gradova bez preciznih procjena i dovoljno obzira prema prirodi i čovjeku, ona istovremeno nudi lekciju i pouku onima koji ostaju, da se izgradnja i urbanizacija, kojoj je čovjek posvetio sav život i trud, brzo pretvara u ništavilo i uzaludnost.
U suštini čovjek ništa stvarno ne posjeduje od svih stvari koje su ljudi sakupili i stekli na zemlji, ubijajući i uništavajući jedni druge radi utrkivanja i nadmetanja oko tih stvari.
Mi čak ne posjedujemo ni vlastita tijela, a kamoli bogatstvo i zemlju. Kad se čovjekovo zdravlje iznenada pogorša, shvati da u njemu postoji tijelo koje je izvan njegove kontrole i koje mu ne pripada. On ne posjeduje to tijelo niti milione čestica koje kruže u njemu, pa šta ti onda misliš i umišljaš, o čovječe?
