Kada Uzvišeni Allah želi nekom Svom robu dobro, On mu otvori vrata kajanja, tevbe, poniznosti, skrušenosti, svijesti o Allahovoj nadmoći i neovisnosti i svom siromaštvu i neznatnosti, svijest o tome da pomoć traži jedino od Njega Uzvišenog. Otvori mu vrata bježanja Njemu, trajne poniznosti, dove i približavanja Njemu dobrim djelima. Tada grijeh za koji se čovjek pokajao i ponizio pred Uzvišenim postane uzrok Allahove milosti, da prokletnik poviče: “Kamo sreće da sam ga ostavio i da ga na taj grijeh nisam naveo.”
Ovo je značenje riječi nekih dobrih prethodnika, selefa, koji su govorili: “Čovjek nekada učini grijeh zbog kojeg uđe u Džennet, a nekada učini dobro djelo zbog kojeg uđe u Džehennem.” Neko je upitao: “Kako to?” On je odgovorio: “Tako što čovjek učini grijeh, ali njegove oči su plačne, on strahuje, boji se Gospodara i kaje se. Stidi se svoga Gospodara kojem je zgriješio, pognute glave pred Njim, slomljena i tužna srca. Tada taj grijeh bude uzrok čovjekove sreće i spasa. Taj grijeh mu bude od veće koristi nego brojna dobra djela koja je učinio, jer mu je donio ono što pribavlja sreću i spas, te tako taj grijeh bude uzrokom čovjekovog ulaska u Džennet.
Čovjek nekada učini dobro djelo, ali zbog tog djela on prigovara čak i svome Gospodaru, oholi se, prikazuje pred drugima, sebe uzdiže i govori: ‘Uradio sam to i to, uradio sam to i to…’ To bude uzrok njegove oholosti, samodopadljivosti, ponosa, a samim tim i uzrok propasti i stradanja.” Kada Uzvišeni Allah želi dobro ovakvom jadniku, onda mu pošalje iskušenja koja će ga spustiti, pokazati mu da je sićušan i nebitan, a ako mu ne želi dobro, onda ga ostavi tako, u oholosti, samodopadljivosti. Takvo poniženje za sobom, neminovno, dovodi do propasti. Svi pobožnjaci kao i oni koji su istinski vjeru spoznali saglasni su u tome da je istinski uspjeh da nas Uzvišeni Allah ne prepusti nama samima niti jednog trenutka, a istinsko poniženje nastupa onda kada budemo prepušteni sami sebi.
Onaj kome Uzvišeni Allah želi dobro, otvori mu vrata poniznosti, skromnosti, trajne svijesti o Allahu kao jedinom utočištu, o čovjekovoj ovisnosti o Uzvišenom, sposobnost da vidi svoje nedostatke, tamu, neznanje i propast svoje duše, sposobnost da spozna Allahove blagodati, dobrotu i milost, Njegovu plemenitost, dobročinstvo, neovisnost i veličinu.
Onaj ko je istinski spoznao Allaha, prema Uzvišenom Allahu leti uz pomoć ova dva krila. Bez njih nema puta ka Allahu. Kada izgubi jedno od njih, onda biva poput ptice polomljenog krila.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje je kazao: “Onaj ko je istinski spoznao Allaha, prema Allahu putuje između svijesti o Allahovim blagodatima, svijesti o svojim nedostacima i djelovanja.”
Ovo je u skladu sa riječima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., u vjerodostojnom hadisu, gdje kaže:
Allahu moj, Ti si moj Gospodar, nema drugog božanstva osim Tebe, stvorio Si me i ja sam Tvoj rob, ja se pridržavam Tvog ugovora i obećanja koliko mogu. Utječem ti se od zla koje sam počinio i priznajem Tvoju blagodat koju si mi darivao. Priznajem svoj grijeh pa mi oprosti, jer samo Ti grijehe praštaš.
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje
Iz djela: el-Vabil es-sajjib
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
