Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Svake godine, uoči božićnih i novogodišnjih praznika, u javnom prostoru iznova se rasplamsavaju polemike o tome treba li nemuslimanima čestitati njihove vjerske praznike ili ne.
S jedne strane nalaze se skupine muslimana koje kategorički odbacuju svaku praksu čestitanja nemuslimanskih vjerskih praznika, pozivajući se na Kur'an i Sunnet, kao i na stavove klasične i savremene muslimanske uleme. Iz te perspektive oni otvoreno – nerijetko i krajnje neodmjereno – kritiziraju i postupke reisul-uleme, smatrajući takve geste vjerski nedopustivim.
Nasuprot njima stoje oni koji ovu temu maksimalno relativiziraju. Štaviše, pod izgovorom očuvanja komšiluka i društvene harmonije, ne ostaju na razini čestitanja, nego idu i korak dalje, aktivno učestvujući u vjerskim slavljima drugih vjerskih zajednica.
U toj kakofoniji svako kritičko propitivanje biva dočekano osudom, ironijom ili optužbom za rigidnost, dok se istovremeno normalizira praksa u kojoj se, pod krinkom komšiluka i društvene harmonije, briše granica između poštovanja i sudjelovanja u tuđem vjerskom obredu.
Međutim, pitanje odnosa prema vjerskim praznicima i simbolima drugih zajednica ne pripada području dnevne polemike, niti se može svesti na pitanje individualne pristojnosti. Riječ je o problemu koji zadire u samo središte vjerskog identiteta.
U svojoj biti, dilema oko čestitanja ili nečestitanja nemuslimanskih praznika otvara dublje pitanje: kako ostati vjeran vlastitom vjerovanju u društvu obilježenom vjerskim pluralizmom, a da se pritom ne sklizne ni u izolacionizam ni u samoponištavajuće prilagođavanje?
Vjerski identitet u islamu nije dekorativna oznaka, niti kulturni dodatak koji se po potrebi može suspendirati i izostaviti. On je normativni okvir koji strukturira odnos pojedinca prema Uzvišenom Stvoritelju, prema sebi i prema svijetu. Biti musliman ne znači samo pripadati određenoj zajednici, već nositi odgovornost svjesnog postavljanja granica – ne iz osjećaja nadmoći, nego iz vjernosti onome što vjerovanje uopće čini smislenim.
Istovremeno, život u konkretnoj društvenoj stvarnosti, kakva je bosanskohercegovačka, podrazumijeva suživot s pripadnicima drugih vjera koji nisu apstraktna kategorija, već stvarni ljudi – komšije i sugrađani – čije dostojanstvo, sigurnost i pravo na miran život ne mogu i ne smiju biti predmet spora.
No upravo u tom suživotu nastaje napetost koja se ne može razriješiti sentimentalnim formulama. Poštovanje prema drugome ne zahtijeva razgradnju vlastitog identiteta, niti svođenje granica Allahove vjere na promjenjive društvene norme. Naprotiv, autentično poštovanje pretpostavlja jasnoću vlastite pozicije. Isto tako, postojanost u vjeri i uzdržavanje od čestitanja vjerskih praznika i učestvovanja u vjerskim obredima drugih ne znači neprijateljstvo prema njima.
Svaka zajednica ima svoje vjerske praznike i svoje osjetljive granice. Važno je samo znati i imati na umu da granice vjere nisu zidovi neprijateljstva, već linije samorazumijevanja; njihovo brisanje ne vodi dijalogu, nego konfuziji.
Čuvanje identiteta ne isključuje humanost i dobročinstvo prema drugima, niti humanost zahtijeva poništavanje i brisanje identiteta.
Musliman koji ne čestita tuđe vjerske praznike i ne učestvuje u njima želi poručiti da on čuva svoju vjeru i njene granice bez stida, ali isto tako, on na taj način poručuje i nemuslimanima da imaju pravo na obilježavanje i slavljenje svojih blagdana i da im to niko i nikada nema pravo uskratiti.
Društvena stabilnost ne gradi se brisanjem razlika, već priznavanjem njihove legitimnosti unutar zajedničkog normativnog okvira. Suživot, stoga, ne pretpostavlja sličnost ni dijeljenje istih simbola, nego konsenzus oko temeljnih etičkih principa: nepovredivosti ljudskog dostojanstva, slobode vjere i prava na razliku.
Vjerski identitet koji se ostvaruje unutar tih granica ne postaje prepreka zajedničkom životu, nego jedan od njegovih stabilizirajućih elemenata.
Nije nužno da se radujemo na isti način da bismo dijelili isti prostor i istu sudbinu; dovoljno je da jedni druge priznamo kao dostojanstvena bića, ukorijenjena u vlastitim uvjerenjima.
Takav odnos nije znak slabosti, nego etičke zrelosti: da se vlastita vjera živi dosljedno bez isključivosti i da se poštovanje prema drugome ne pretvori u pritisak za relativizaciju vlastite vjere i identiteta.
