Piše: dr. Ali el-Sallabi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Šejhu-islam, čudo svoga vremena, Ebu Hamid ibn Muhamed ibn Muhamed ibn Ahmed et-Tusi, eš-Šafi'i, el-Gazali, autor mnogobrojnih djela i učenjak briljantnog uma. Neki su mišljenja da je nadimak El-Gazali dobio po mjestu ili gradu u kojem je rođen, što je u jezičkom smislu ispravno, a neki opet smatraju da on taj nadimak duguje zanatu svoga oca koji je preo vunu i trgovao predivom (El-Gazzal), pa je onda on El-Gazzali (slovo ”zal” izgovara se sa tešdidom), što je također sa stanovišta jezika ispravno i prihvatljivo.
Rođenje i odrastanje
Imam El-Gazali rođen je u Tusu, 1058. godine (450. h.g.). Otac mu je bio siromašan i pobožan čovjek, nije jeo osim ono što je vlastitim rukama zarađivao, a bavio se predenjem vune i prodavanjem prediva u svojoj radnji u Tusu. Slobodno vrijeme provodio je sa islamskim učenjacima, posjećivao je njihove halke i naučne kružoke te nastojao da im bude na usluzi koliko je mogao, kao i da nauči i razumije ono što je slušao od njih.
Plakao je slušajući njihova predavanja i molio je Allaha da mu podari sina i da ga učini islamskim pravnikom (fakih) i vaizom, pa ga je Allah blagoslovio sa dva sina, Ebu Hamidom i njegovim bratom Ahmedom.
Međutim, sudbina mu nije dozvolila da vidi ispunjenje svoje nade i uslišenje dove, jer je umro dok je još njegov sin Ebu Hamid el-Gazali bio dijete. Što se tiče Gazalijeve majke, ona je imala sreću da bude svjedok pojave blistave zvijezde njezinog sina na nebu naučne slave, u vrijeme kada je El-Gazali preuzeo najveći naučni centar i univerzitet toga doba.
Njegov otac je preporučio njega i njegovog brata svom prijatelju, pobožnom sufiji, rekavši mu: ”Jako mi je žao što nisam naučio kaligrafiju i želim da nadoknadim kod svoja dva sina ono što sam propustio, pa ih podučavaj kaligrafiji i za njihovo podučavanje uzimaj iz moje zaostavštine dok je ne potrošiš.”
Nakon smrti Gazalijevog oca, njegov prijatelj sufija je došao da ih podučava, s tim što je zaostavštinu koju je ostavio njihov otac brzo potrošio, nakon čega im je rekao: ”Znajte da sam potrošio na vas ono što je bilo vaše, a ja sam siromašan čovjek i nemam novca koji bi mogao izdvajati za vaše izdržavanje. Stoga, ja smatram da je za vas najbolje da idete u školu, jer ste vrlo nadareni i inteligentni učenici, pa ćete na taj način obezbijediti sebi i potrebnu opskrbu.”
Oni su to uradili, i ovaj pobožni sufija je bio razlog njihove sreće i njihovog visokog ranga. Spominjući taj slučaj, imam El-Gazali, rekao je: ”Tražili smo znanje u ime nekoga (nečega) drugog mimo Allaha, pa je Allah odbio da to bude osim u ime Njega.”
Traganje za znanjem
Imam El-Gazali je u ranoj mladosti učio islamsko pravo (fikh) u svom gradu Tusu pred šejhom Ahmedom ibn Muhamedom el-Razekanijem i on je bio njegov prvi učitelj. Nakon početnog učenja islamskog prava u svom gradu, imam El-Gazali putuje u Džurdžan, gdje upoznaje učitelja i šejha Ebu Nasra el-Ismailija, i zapisuje sve ono što je čuo od njega.
Zatim se vraća u Tus i na povratku mu se desilo nešto što ga je natjeralo da kasnije pamti i memoriše sve ono što zapiše. O tom događaju imam El-Gazali, ispričao je: ”Na putu su nas presreli drumski razbojnici, uzeli su od mene sve što sam imao i otišli su. Ja sam krenuo za njima, pa se njihov vođa okrenuo prema meni i rekao: ‘Teško tebi, vrati se, inače ćeš stradati!’ Rekao sam mu: ‘Molim te u ime Onoga od Kojeg se nadaš spasu i sigurnosti, vrati mi samo moje zabilješke, od njih nemaš nikakve koristi.’ Rekao mi je: ‘Kakve zabilješke tražiš?’ Rekao sam: ‘Sveske iz moje torbe u kojima je znanje zbog kojeg sam napustio rodni grad da bih ga zapisao i naučio.’
Lopov se nasmijao i rekao mi: ‘Kako tvrdiš da si naučio to znanje, a mi smo ti ga uzeli, tako da si ti sad lišen znanja?!’ Zatim je naredio jednom od svojih drugova da mi vrati torbu. Kada sam se vratio u Tus, tri godine sam ponavljao ono što sam zapisao dok kompletno gradivo nisam naučio napamet, tako da ako bi me ponovo presreli lopovi i uzeli moje sveske i knjige, ja ne bih bio lišen mog znanja.”
Druženje sa imamom El-Džuvejnijem
A onda se imam El-Gazali obreo u Nišapuru, glavnom gradu seldžučke države i najvećem centru znanja nakon Bagdada, da sluša predavanja glasovitog islamskog učenjaka, Ebul-Me'alija el-Džuvejnija, koji je bio poznat po nadimku ”Imamul-haremejn” (imam dvije svete džamije: Mesdžidul-harama u Mekki i Poslanikove džamije u Medini).
El-Gazali se nije odvajao od svog šejha El-Džuvejnija. Naporno je radio i učio sve dok nije savladao i usavršio mnoge grane islamske nauke poput akaida (teologije), fikha, usula, naučnih neslaganja i dijalektike – prevladavajuće nauke u njegovo vrijeme – toliko da je imam El-Džuvejni bio impresioniran njegovom inteligencijom, njegovim uranjanjem u tačna značenja i širinom njegovog znanja, pa je govorio: ”El-Gazali je veliko (obilno) more.” Nadmašio je svoje vršnjake kojih je, kako se navodi, bilo četiri stotine dok nije postao asistent u nastavi svom učitelju i njegov zamjenik.
Rečeno je da je imam El-Gazali u to vrijeme napisao svoju knjigu El-Menhûl min ta'likât el-usûl, pa kad ju je imam El-Džuvejni vidio, rekao je: “Sahranio si me dok sam još živ. Zar se nisi mogao strpiti? Tvoja knjiga je bacila u sjenu moju.”
Imenovanje za profesora na ”Nizamiji”
Kada je imam El-Džuvejni umro (1085. god./478. h.g.), imam El-Gazali se zaputio u Bagdad gdje upoznaje moćnog, ali obrazovanog, velikog vezira seldžučke države Nizamul-Mulka, zaštitnika mnogih učenjaka, pjesnika, filozofa i umjetnika toga doba. Na dvoru Nizamul-Mulka okupljali su se mnogobrojni učenjaci i tu su raspravljali o raznim pravnim, doktrinarnim i filozofskim pitanjima.
Imam El-Gazali je raspravljao sa vodećim učenjacima na skupovima kod Nizamul-Mulka, i sve ih pobjeđivao u raspravi. Impresioniran Gazalijevim dubokim poznavanjem islamskog prava, teologije i filozofije, Nizamul-Mulk ga imenuje za profesora, odnosno nosioca katedre za teologiju na ”Nizamiji” u Bagdadu, što je bio san i cilj svih tadašnjih učenjaka.
El-Gazali je došao u Bagdad 1091. godine/484. h.g., kada je imao svega trideset i četiri godine, i rijetko je koji učenjak imao ovu visoku poziciju u toj životnoj dobi. Kao profesor na ”Nizamiji”, El-Gazali je doživio potpuni uspjeh, jer su njegova rječitost, širina njegovog znanja, lucidnost i preciznost njegovih objašnjenja, privukli veliki broj studenata na njegova predavanja, uključujući i vodeće učenjake tog vremena.
Njegov savremenik Abdul-Gafir el-Farisi je rekao: ”Njegov ugled je porastao u Bagdadu toliko da je nadmašio najveće uglednike, učenjake, emire i ljude bliske vezirovom dvoru, a njegova predavanja pratio je veliki broj studenata.”
Potvrdio je to i sâm El-Gazali u svojoj knjizi El-Munkiz mined-dalale – Izbavljenje iz zablude, rekavši: ”Počastvovan sam da podučavam tri stotine studenata u Bagdadu.”
Nekoliko važnih faktora utjecalo je na to da imam El-Gazali postigne tako veliki ugled i slavu, a to su:
– Njegovo naučno vaspitanje: od malih nogu je volio nauku, tragao je za istinskim ubjeđenjem, za suštinom stvari, intenzivno je proučavao nauke svog vremena, u njima se istakao i nadmašio svoje savremenike.
– Izvanredna moć pamćenja i memorisanja.
– Bio je veoma inteligentan i pronicljiv, i uvijek je nastojao da pronikne u najsuptilnija značenja.
– Imao je sreću da predaje u redovnoj, oficijelnoj školi, odnosno na univerzitetu koji su osnovali Seldžuci radi izučavanja principa ehli sunnetskog učenja i vjerovanja.
Velika transformacija koja je promijenila tok života imama El-Gazalija
U to vrijeme imam El-Gazali je dostigao vrhunac slave, ljudi su mu dolazili sa svih strana da slušaju njegova predavanja, a osim toga, to mu je donijelo bogatstvo, slavu i utjecaj. No, on i pored toga nije prestao da traga za znanjem, pa je počeo da proučava tesawuf (islamski misticizam) i knjige koje su o tome napisane, što je imalo ogroman utjecaj na transformaciju koja je kasnije promijenila tok njegovog života.
Pa, pustimo imama Gazaliju da nam on ispriča i objasni put svoje transformacije. On veli: ”Počeo sam čitati knjige kao što je Kûtul-kulub od Ebu Taliba el-Mekkija, zatim knjige od Harisa el-Muhasibija i razne traktate koji se prenose od Džunejda, tako da sam s ubjeđenjem saznao i spoznao da su oni gospodari stanja, a ne vlasnici riječi, i da sam ja, ono što se može steći učenjem i znanjem, već postigao, pa je još ostalo samo ono do čega se ne može doći slušanjem i učenjem, već kušanjem (iskustvom) i ponašanjem.
I postalo mi je jasno da nema užitka u ahiretskoj sreći osim uz bogobojaznost i suzdržavanje duše od prohtjeva, a da je vrhunac svega toga: presijecanje veze srca sa dunjalukom, ostavljanje prebivališta obmane i taštine (dunjaluka) i okretanje prebivalištu besmrtnosti (Ahiretu), a to se može postići samo okretanjem od prestiža, ugleda i dunjalučkog bogatstva, te bijegom od preokupiranosti dunjalukom i privrženosti njemu. Posmatrao sam svoje stanje i primijetio da sam bio uronjen u dunjalučke poslove i veze koji su me okruživali sa svih strana. Posmatrao sam također svoja djela, od kojih je najbolje bilo podučavanje studenata, pa sam primijetio da sam se posvetio nevažnim i beskorisnim naukama na putu ka Ahiretu.
Zatim sam razmišljao o svojoj namjeri (nijetu) podučavanja, pa sam shvatio da moj nijet nije bio čist i prikladan za traženje Allahovog lica, već je njegov pokretač bio težnja za ugledom i širenjem dobrog glasa o meni. Tako sam shvatio da ću se naći na rubu džehennemske vatre ako ne uradim ništa na promjeni svoga stanja. Nisam prestajao razmišljati o tome neko vrijeme. Bio sam u poziciji izbora, bodrio sam sebe na odlučnost da napustim Bagdad i da se oslobodim tih stanja. Međutim, ako bi jedan dan bio odlučan, drugi dan bi se pojavila neodlučnost, ako bi jednom nogom iskoračio na taj put, drugom nogom bih se vraćao.
Ako bi se u meni ujutro probudila iskrena želja da tražim Ahiret i ahiretsku nagradu, odmah bi je napala vojska strasti i do kraja dana je ugasila. Požude i strasti ovoga svijeta su me sputavale i prikivale za jedno mjesto, a glasnik vjere (imana) dozivao je i govorio: ‘Odlazi, odlazi! Ostalo je još samo malo života, a pred tobom je dug put. Sve što imaš od znanja i djela je pretvaranje i iluzija. Ako se sada ne pripremiš za Ahiret, pa kad ćeš onda?! Ako sada ne ukloniš ove prepreke, kada će biti uklonjene i presječene?!’
Tada se u meni probudi želja i odlučnost da se pobjegne postane izvjesna. A onda se šejtan ponovo vrati i kaže: ‘Ovo stanje je trenutačno i nemoj mu se potčinjavati, jer je prolazno. Ako mu se povinuješ, ako se odazoveš na njegov zov i napustiš ovaj ogromni ugled i uredan posao bez napora i neizvjesnosti, te vjerničku sigurnost čistu od sporova i svađa sa oponentima, možda će se tvoja duša okrenuti protiv tebe i nećeš moći da se vratiš.’
Dvoumio sam se i kolebao između dunjalučkih želja i zova vječnosti blizu šest mjeseci, počevši sa redžebom, 488. h.g./1095. godine po miladu. U ovom mjesecu stvar je premašila granicu moga izbora i pretvorila se u prinudu. Allah mi je zavezao jezik i spriječio me da držim predavanja. Trudio sam se da barem jedan dan držim predavanja kako bi usrećio srca drugačija od moga, ali moj jezik nije izgovorio ni jednu riječ, niti sam ga mogao ikako pokrenuti.
I onda kada sam osjetio svoju bespomoćnost, i kada je moj izbor potpuno propao, potražio sam utočište kod Svemogućeg Allaha, obrativši Mu se molbom bespomoćnog nevoljnika, i On mi se odazvao upravo onako kako se odaziva nevoljniku kada ga doziva, i olakšao je mome srcu da se udalji od ugleda, bogatstva, djece i prijatelja.”
Imam El-Gazali napustio je Bagdad u mjesecu zul-kadetu, 488. hidžretske godine, nakon čega je obavio hadž, a zatim je otišao u Šam gdje je proveo deset godina, od kojih je neke proveo u Kudsu. Većinu vremena provodio je u izolaciji i osami, zaokupljen čišćenjem duše i srca stalnim zikrom i veličanjem Allaha, tako da je dan provodio u i'tikafu u munari džamije u Damasku.
Opisujući ovaj prekoret, njegov savremenik Abdul-Gafir el-Farisi, rekao je: ”El-Gazali je krenuo putem asketizma i pobožnosti, te ostavljanjem i odbacivanjem ugleda i slave koju je stekao, posvetivši se putevima i uzrocima bogobojaznosti i pripremanju ahiretske poputnine. Napustio je ono u čemu je bio i otpočeo je borbu sa svojom dušom (nefsom), mijenjajući svoj ahlak i popravljajući svoje osobine.
Tako su se ”šejtan” lahkomislenosti, traženje vođstva i ugleda, te usvajanje loših osobina i manira, pretvorili u smirenost duše, izvanredan ahlak, oslobođenost od ceremonija, kurtoazije i formalnosti, kratkoću nade i spremanje za odlazak u vječnu ahiretsku kuću. I tada je počeo pisati svoja poznata djela, kao što je Ihjau ‘ulumuddin i druge knjige.” (Nastavit će se …)
