Piše: HARIS IMAMOVIĆ (Politički.ba)
Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva. Prije nego što bošnjački političari shvate šta se zbiva, Milorad Dodik po pravilu odnosi pobjedu. Razlog je jednostavan. On razumije kako međunarodna zajednica funkcioniše i kako se treba ophoditi prema njoj.
Prije deset godina, Nezavisne novine i Glas Srpske su objavili prikaz knjige Lekcije iz Bosne koju je napisao Filip Leroux-Martin, bivši pravnik u Uredu visokog predstavnika i svojevremeno glavni savjetnik za reformu policije u BiH.
Naslov prikaza je vrlo indikativan: „Правник Филип Лерy-Мартин: Додик поразио OHR.“
Navedena knjiga može biti od koristi da razumijemo kako razmišlja „međunarodna zajednica“ u BiH. Jednako kao što njen prikaz u režimskim medijima u RS-u može biti od koristi da razumijemo politiku Milorada Dodika prema „međunarodnoj zajednici“, pa i trenutno osporavanje legitimiteta Christiana Schmidta.
Leroux-Martin kaže da je 2007. godine, nakon što je imenovan, tadašnjj visoki predstavnik Miroslav Lajčak naložio pravnom timu u OHR-u da napiše izmjene Zakona o Vijeću ministara i poslovnika o radu oba doma parlamenta. Cilj je bio da se spriječe blokade ovih intitucija, koje su moguće kroz prosti nedolazak zvaničnika iz RS-a na sjednice.
Amandmani su omogućavali funkcionisanje institucija, i u slučaju bojkota RS-a. Jednostavno, pravo glasa imali bi samo oni koji dođu na sjednicu. Kvorum u Vijeću ministara i Parlamentu bi bio sličan onome u Ustavnom sudu, koji, kako vidimo ovih dana, može funkcionisati i bez sudija iz RS-a.
Nakon što je Lajčak donio navedene amandmane, stigle su reakcije Dodika, koji je kazao da su „suprotni Dejtonskom sporazumu“. Počeli su pritisci iz Republike Srpske na OHR. Predstavnici „međunarodne zajednice“ bili su zabrinuti, jer je u to vrijeme, nedugo prije Lajčakovih amandmana, po prvi put zaprijetio secesijom.
Secesija je, objašnjava Leroux-Martin, bila tabu tema u poslijeratnoj političkoj javnosti u BiH.
Nakon višemjesečnih napada vlasti RS-a na OHR, Lajčak je poništio amandmane, u vidu „autentičnog tumačenja“. Ponovo su predstavnici RS-a mogli blokirati rad Vijeća ministara i Parlamenta kroz nedolazak na sjednice.
„Do tada nijedan visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke“, pišu Nezavisne novine.
Bio je to prvi put da je jedan srpski političar, nakon Dejtona, prinudio međunarodnu zajednicu na povlačenje.
Dodik je, kako kažu Nezavisne novine, pobijedio OHR, koji više „nije igrao napad nego odbranu“.
U jednom svom članku, jedan od glavnih ideologa Dodikovog režima Nenad Kecmanović također citira Leroux-Martina: „Dodik je dobio sve što je htio za 10% cijene.“
U šesnaest godina, koje su uslijedile, nakon te prve pobjede, Dodik je nastavio koristiti istu taktiku. Koristio je prijetnju otcjepljenjem da modelira ponašanje „međunarodne zajednice“.
Nakon slučaja Lajčakovi amandmani, Dodik je, ohrabren pobjedom, nastavio sa prijetnjama, postavljajući nove zahtjeve. Između ostalog, onaj za odlaskom stranih sudija i tužilaca iz Bosne i Hercegovine.
Zabrinuta da bi u protivnom mogao zaista proglasiti secesiju i izazvati haos, „međunarodna zajednica“ mu je popustila i povukla strane tužioce i sudije.
„Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan“, kazao je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, prije svog odlaska.
Prije nekoliko godina, kao savjetnik u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva, razgovarao sam s jednim diplomatom, koji je učestvovao u procesu izrade Lajčakovih amandmana.
Kazao mi je šta se, u tim danima, dešavalo iza zatvorenih vrata u krugovima „međunarodne zajednice“.
Veli da je Javier Solana, tadašnji visoki komesar za vanjsku politiku EU, ohrabrio Lajčaka da nametne amandmane. A nakon što je Lajčak to uradio, a Dodik počeo prijetiti, Solana je nazvao Lajčaka i kazao mu: „Pa, Miroslave, što pravite probleme.“ Ironičan, ali očekivan ishod, reklo bi se.
Šesnaest godina poslije, situacija je uglavnom ista. Dodik prijeti otcjepljenjem, a u isto vrijeme postavlja zahtjeve. Traži da se državna imovina dodijeli Republici Srpskoj, zatim da evropske sudije budu povučene iz Ustavnog suda BiH.
U trenutku, kada se Evropska unija suočava sa sve težom situacijom u Ukrajini, te skoro stalnom opasnošću od eskalacije na Kosovu, ne bih sa sigurnošću mogao kazati da neki novi Javier Solana iz Brisela neće nazvati Christiana Schmidta i kazati mu da „ne pravi probleme“.
Dodik neprestano prijeti, jer želi da izgleda opasan, pa čak i neuračunljiv, u najmanju ruku nepredvidljiv. Neko ko će uvesti BiH u haos, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. On svoju, svjesno fabriciranu, monstruoznost koristi kao kapital, u borbi za jačanje pozicije RS-a i slabljenje pozicije države.
Svaki put, kada neki bošnjački ili strani zvaničnik, ili novinar, kaže da je Dodik opasan, on time, neovisno o svojim namjerama, pomaže Dodiku, jer čini da njegove prijetnje izgledaju kredibilnije. RS nema snage da se otcijepi, ali može napraviti problem. Možda i glavni razlog nadolazećeg marša policije RS-a 9. januara bit će da podeblja kredibilitet navedenim prijetnjama.
U takvoj situaciji, stranci će razmišljati kako da spriječe neki njegov „neuračunljiv, nepredvidiv i opasan potez Republike Srpske“. Čak i ako se OHR, u konsultaciji sa Američkom ambasadom i Delegacijom EU, usudi donijeti Zakon o imovini, gledat će da zadovolje interese Srba. U tom svjetlu treba razumjeti i poruku medijske kampanje OHR-a o „raspodjeli imovine između države i drugih nivoa vlasti“.
Šta je s Bošnjacima?
Zašto bi se iko uopće bavio Bošnjacima?
Bošnjaci, kako nedavno reče bošnjački potpredsjednik Federacije, nisu nikome prijetnja.
Dok „međunarodna zajednica“ brine zbog problema koje im može napraviti Dodik, vladajuća Trojka brine da ne napravi nikakav problem strancima.
Najveći dio knjige Phillipa Leroux-Martina posvećen je potezima, koje je 2007. Dodik povlačio, vršeći pritisak na međunarodnu zajednicu. Samo nekoliko rečenica govori o reakcijama bošnjačkih i generalno probosanskih zvaničnika, koji su tada, jednako kao i danas, vjerovali da će ostvariti svoje ciljeve, ako budu „dobri đaci“.
To je ona tužna bošnjačka filozofija pokornosti, utemeljena na osjećaju krivnje i nesigurnosti, koja utočište traži u pasivnosti i utjehi, i nema nikakve šanse u sukobu sa odlučnim i bezobzirnim protivnicima koji znaju šta hoće i ne biraju sredstva da dođu do cilja.
