Piše: Akademik Esad Duraković
Preminuo je Zilhad Ključanin. Volio sam ga zvati Zilhadija, referirajući se na odnos njegovog djela prema tradiciji koja se uistinu može ponositi tim opusom kao ishodištem vlastite vitalnosti, ali i na njegovu doktorsku disertaciju posvećenu jednom korpusu u našoj književnosti (objavljena kasnije pod naslovom „Lice svjetlosti“).
Smrti velikih pisaca drukčije su od smrti drugih ljudi zato što nam one – ma koliko bile iznenadne i prerane, kao ova Zilhadova – ne mogu ščepati ono što je najvažnije: ne mogu se dočepati djela koje ostaje zauvijek živo, jer, rečeno Barthesovim jezikom, smrt ima važnost u tom smislu što irealizira autorov potpis i djelo pretvara u mit. Stoga, iako sam zaista pogođen Zilhadovim odlaskom, utoliko prije što je taj odlazak preran, znam da imamo snažnu utjehu u njegovom raznovrsnom djelu, koje je, u svakoj književnoj vrsti, zaista majstorsko. Ne govorim ovo iz pijeteta već je riječ o UMJETNIČKOJ ISTINITOSTI jednoga opusa izuzetne vrijednosti.
Posljednjih godina, Zilhad se sve više prepuštao proznim vrstama, drami, scenarijima, a ja sam ga zaista molio – osmatrajući pri tome njegov osmijeh – da ne zapušta poeziju, da je ne ostavlja, jer je na mene djelovala fascinantno, i kao na čitaoca i kao na doktora književnih nauka. Svakoga ljeta u mome prtljagu za odlazak na more nalazile su se dvije knjige: „Kameni spavač“ i neka od Zilhadovih zbirki pjesama. Njih uvijek mogu čitati. Zapravo imam potrebu da im se stalno vraćam – kao nekoj vrsti književne magije. Zilhad bijaše vrlo obrazovan i PRI TOME vrlo senzitivan, a te dvije odlike, udružene, činile su njegovu poetiku izrazito osebujnom, moćnom.
Zapazio sam da neki e-mediji (po onome što sam ja vidio) ne navode i arapski jezik među brojnim jezicima na koje su prevedena Zilhadova djela. Njegov poznati roman „Šehid“ preveden je i na arapski jezik.
Zilhad je veliki pisac, ne samo bošnjački, jer autentična književnost se svojim bićem ne povinuje ideologijskim prinudama i separacijama: on je veliki pisac svih ovih naših jezika, a njegovo djelo je uveliko zakoračilo i u druge jezike i kulture.
Silno bih volio da nisam u situaciji da danas ispisujem ove zaključne rečenice:
Zilhadova smrt na izvjestan način briše njegov potpis, ali utemeljuje istinu njegova djela. To je onaj jedinstveni način na koji on ostaje s nama.
