Piše: Semir Imamović
Nije trebalo dugo čekati na iranski odgovor na nedavne kritičke izjave Tajjipa Erdogana o iranskom duhovnom vođi Aliju Hamneiju i iranskoj administraciji. Podsjetimo, Erdogan je na svečanosti povodom početka nove akademske godine na Univerzitetu ”Marmara” u Istanbulu optužio Iran za otvorenu, političku i vojnu, podršku režimu Bašara Asada i grubo miješanje u unutrašnja pitanja druge države (Sirije). Odgovor Irana bio je donošenje uredbe kojom se zabranjuje točenje goriva turskim prevoznicima na svim benzinskim pumpama u Iranu. Ovom uredbom Iran ne samo da je potvrdio Erdoganove navode o umješanosti u sukobima u Siriji, nego je pokazao da nikako ne podnosi sunijske države i lidere koji se, bar na ovaj način, suprostavljaju Iranskoj vanjskoj hegemonističkoj politici. Naravno, u ovom kontekstu, ne treba zanemariti ni historijsko neprijateljstvo između ove dvije države, koje datira još od poznate bitke kod Čaldirana, u kojoj je osmanski sultan Selim I do nogu potukao safevijske kizilbaše. Za jaku Tursku državu, koja ima dobro uređenu unutrašnju i vanjsku politiku, i jake političke i trgovačke veze na Istoku i Zapadu, i koja je, zbog različitih međunarodnih opstrukcija, navikla na iznalaženje alternativnih rješenja i mogućnosti za izvoz svojih proizvoda na svjetsko tržište, ovaj potez iranskih vlasti ne bi trebao predstavljati problem, jer je Turska još ranije dogovorila sa Turkmenistanom i Azerbejdžanom otvaranje nove rute za transport turskih proizvoda na srednjeazijsko tržište, koja bi umjesto kroz Iran, prolazila kroz Gruziju i Azerbejđan. Dogovor bi se trebao početi primjenjivati od januara 2015. godine. Tim povodom predsjednik Turskog međunarodnog transportnog udruženja, Fatih Šinar, je izjavio da je odluka iranskih vlasti u suprotnosti sa međunarodnim zakonima o transportu i da Turska, u suštini, ništa ne gubi ovom zabranom, jer njen snabdjevač gorivom nije Iran nego Turkistan. Šinar je također istakao da od ovakve odluke štetu ima jedino Iran, koji na ovaj način ostaje bez 1100 dolara po jednom turskom kamionu. Kroz ovu ekonomsko-trgovnisku vratolomiju, Iranska safevijska vlast još jednom je potvrdila da se u svojim političkim i međudržavnim odnosima rukovodi isključivo ideološko-sektaškim motivima, i da nema te cijene koju nije spremna platiti za jačanje svog uticaja u regiobu i ostvarivanje vjekovnog sna – formiranja velike safevijske imperije koja bi obuhvatala značajne dijelove današnjeg Islamsko-arapskog svijeta i koja bi, nakon viševjekovnih pokušaja, konačno bacila na koljena svog najvećeg političkog i ideološkog rivala, osmansku Tursku.
