Piše: Abdulmedžid bin Halef el-Arifi
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U ovom tekstu spomenut ćemo neke osobine i svojstva haridžija, kako onih koji su se pojavili na početku islama, u vrijeme ashaba, tako i onih koji su se pojavili u vrijeme emevijske i abbasijske dinastije, pa sve do naših dana. Cilj mi je napraviti usporedbu prvih haridžija sa današnjim haridžijskim skupinama, prije svega pripadnicima ISIL-a, ali i drugim skupinama koje su islamske propise džihada i naređivanje dobra a zabranjivanje zla (el-emr bil-ma'rufi ven-nehj anil-munker) nepravedno uzele kao sredstvo u ostvarivanju svojih pokvarenih ciljeva. Ono što me posebno nagnalo da se bavim ovom tematikom jeste rezerva i sumnja nekih muslimana u pogledu korištenja naziva haridžije za spomenute skupine, kao i odbijanje pripadnika tih skupina da ih se oslovljava i naziva takvim imenom te da ih se poistovjećuje sa haridžijama. Stoga sam napisao ovaj tekst da bi svaki razuman i objektivan musliman, koji ne robuje svojim hirovima i predrasudama, nakon njegovog čitanja, mogao donijeti sud o tome da li su današnje ekstremne muslimanske skupine, poput ISIL-a, haridžije ili nisu.
Mladi i ludi zanesenjaci
Prvo svojstvo harižija spomenuto u islamskim izvorima jeste mladost. Ova njihova osobina spomenuta je u hadisu koji je zabilježio imam Buharija. Naime, Muhammed, s.a.v.s., rekao je: ”U zadnjem vremenu (pred Sudnji dan), pojavit će se skupine mladih zanesanjaka sa ludim snovima, koji će se koristiti govorom najboljeg čovjeka (Muhammeda, s.a.v.s.), ali će napuštati vjeru kao što strijela napusti ili izađe iz lovine (bez ikakvih tragova na njoj od krvi te lovine). Njihovo vjerovanje (iman) neće prelaziti njihove ključne kosti. Gdje god ih sretnete ubijajte ih, jer će onaj ko njih ubije imati nagradu na Sudnjem danu.” (Buharija) Nema nimalo sumnje da je ovo svojstvo prisutno kod savremenih haridžijskih skupina i oni neprestano izazivaju fitnu i smutnju te odlaze na ona mjesta gdje je već zapaljen plamen smutnje.
Druga osobina haridžija jeste zanesenjaštvo i ludi snovi. To se također jasno prepoznaje kod savremenih haridžija u njihovom ponašanju i govoru, te opravdavanju najgnusnijih zločina koje čine. Kao i kod onih koji su se pokajali od takvih ideja i koji uglavnom priznaju da su bili zasljepljeni te da su jednostavno živjeli u stanju pomraćenja uma.
Proglašavaju nevjernikom i ohalaljuju krv svakog muslimana koji ne misli kao i oni Jedanaesta osobina haridžija je da oni proglašavaju nevjernikom i ohalaljuju krv svakog muslimana koji ne misli kao i oni. Poznat je njihov slučaj sa ashabom Abdullahom ibn Hababom ibn Eretom. Naime, haridžije su mu jedne prilike prepriječile put dok je putovao sa svojom suprugom koja je bila trudna. Vikali su na njega i prijetili mu, a onda su ga upitali: ''Ko si ti?'' Odgovorio je: ''Ja sam Abdullah ibn Habab, ashab Allahovog Poslanika, s.a.v.s.'' Kad su saznali o kome se radi, pitali su ga o Poslaniku, s.a.v.s., zatim o Ebu Bekru, r.a., i Omeru, r.a., o kojima je on pohvalno govorio. Onda su ga pitali: ''A šta kažeš za Osmanov hilafet, za njegov početak i za njegov kraj?'' Odgovorio je: ''Osman je bio na istini i na početku i na kraju svoga hilafeta.'' Na kraju su ga pitali: ''A šta kažeš o Aliji i njegovom hilafetu prije i poslije prihvatanja presude i dogovora sa Muavijom?'' Abdullah je odgovorio: ''Alija je bolje od vas poznavao Allahovu vjeru i bio je bogobojazniji od vas.'' Na to su mu oni rekli: ''Ti slijediš svoj hir i vrjednuješ ljude na osnovu imena, a ne na osnovu njihovih djela. Zato ćemo te ubiti na način kako do sada nikoga nismo ubili.'' Zatim su ga oborili na zemlju i zaklali ga na obali rijeke tako da mu se krv slijevala u rijeku. Onda su krenuli prema njegovoj ženi, a ona je zapomagala: ''Ljudi, ja sam žena, zar se ne bojite Allaha!?'' No, oni se nisu osvrtali na njene riječi, već su je ubili, a zatim su joj rasporili stomak. (Tarih, Et-Taberi, V/82.)
Treća osobina haridžija jeste pozivanje na kur'ansko-sunnetske dokaze za ono što govore i rade. Oni koriste dokaze iz Kur'ana i Sunneta i pozivaju se na govor islamskih učenjaka, iako su, zapravo, svi ti dokazi protiv njih a nikako za njih, kao što je spomenuto u hadisu: ”Oni će učiti Kur'an i mislit će da je to u korist njih, ali je to učenje na njihovu štetu.” (Muslim, hadis br. 1066)
Četvrto njihovo svojstvo je slabo razumijevanje Allahove vjere i vjerskih propisa, na šta aludiraju Poslanikove, s.a.v.s., riječi: ”Učit će Kur'an ali on neće prelaziti dalje od njihovih grla.” Tj. neće ući u njihova srca, niti će ga njihovi umovi shvatiti i razumjeti. Njihovo učenje Kur'ana svodi se isključivo na verbalno izgovaranje i čitanje njegovih ajeta. I ovo svojstvo se jasno raspoznaje kod savremenih haridžija čije razumijevanje vjere je krajnje upitno i koji uopće ne pridaju važnost proučavanju islamskih znanosti, niti se trude da prisustvuju predavanjima islamskih učenjaka kako bi naučili vjeru. Oni slušaju isprazne priče i njihov glavni ”šejh” u savremenom dobu je internet, odnosno razne društvene mreže putem kojih uzimaju vjersko ”znanje”.
Peto svojstvo haridžija je mnoštvo formalnog ibadeta, kao što je rekao Poslanik, s.a.v.s: ”Kad vidite njihov namaz mislit ćete da vaš namaz, post i učenje Kur'ana, nisu ništa u odnosu na njihov namaz, post i učenje Kur'ana.” (Muslim) U drugoj predaji stoji: ”Vi ćete potcjenjivati svoj namaz u odnosu na njihov namaz.” (Buharija i Muslim) Doduše, ne može se kazati da savremene haridžije posjeduju ovu osobinu. Ovo je, prije svega, svojstvo haridžija iz ranog perioda islama. Što se tiče savremenih haridžija, oni se prepoznaju po lošem ponašanju i bestidnom govoru, a malo je među njima onih koji su posvećeni ibadetu. Ukoliko se među njima pojavi takav, onda on svojim formalnim ibadetom obmanjuje mnoge ljude, koji njegovu posvećenost ibadetu uzimaju kao dokaz ispravnosti njegovih riječi i postupaka. Takvo dokazivanje ispravnosti puta haridžija je ništavno, jer u vjeri nije dovoljan samo iskren nijet i namjera, već riječi i djela vjernika moraju biti u skladu sa sunnetom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i praksom njegovih ashaba. Ukoliko bismo prihvatili mišljenje da je dovoljno imati iskren i dobar nijet, onda ne bismo trebali kritikovati i odbacivati djela novotara, jer je većina novotarija u vjeri utemeljena na dobrom nijetu i namjeri i pored neznanja i udaljenosti novotara od sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Rekao je imam El-Adžiri (umro 360. godine po Hidžri): ”Neka nikoga ne obmane učenje Kur'ana, dugo stajanje na namazu, ustrajnost u dobrovoljnom postu i slatkorječivost o vjeri, onoga ko se na osnovu tobožnjeg idžtihada digne protiv muslimanskog vladara, svejedno bio on pravedan ili nepravedan, i koji ohalali muslimansku krv i slijedi pravac haridžija.” (Kitab eš-šeri'a, I/345.)
Ubijaju muslimane, a nevjernike – neprijatelje islama ostavljaju na miru
Šesto svojstvo haridžija je ubijanje muslimana, a ostavljanje na miru nevjernika – neprijatelja islama i idolopoklonika, na šta aludiraju Muhammedove, s.a.v.s., riječi: ”Oni će ubijati sljedbenike islama, a poštedjet će idolopoklonike. Kada bih ja doživio njihovu pojavu, ubijao bih ih na način kako je ubijen narod Ad.” (Buharija i Muslim) Upravo se ovo dogodilo u našem vremenu. Haridžijske skupine se ne pojave ni u jednom mjestu, a da ne naprave razdor među muslimanima, da ne ubijaju muslimane i to tako što ih prvo proglase otpadnicima (murtedima), pa onda kažu: ”Prvo ćemo se boriti protiv otpadnika od vjere, a nakon toga protiv nevjernika.” A zapravo, nije poznato u povijesti islama da su se haridžije borile protiv nemuslimana, već isključivo protiv muslimana, kao što se i danas dešava u Siriji, Iraku i drugim muslimanskim državama. Neka ih od Allaha snađe ono što su zaslužili.
Sedmo svojstvo haridžija je udubljivanje u vjeru (u najsitnije detalje) a zatim napuštanje vjere, kao što je Poslanik, s.a.v.s., rekao za Zul-Huvejsira: ”Pustite ga! Od takvih će se pojaviti skupina koja će se udubljivati u vjeru da bi nakon toga napustili vjeru kao što strijela napusti lovinu.” (Ahmed) Svima je danas poznat vjerski fanatizam i agresivnost savremenih haridžijskih skupina. I njihova zabluda ide dotle da su islamski učenjaci raspravljali o tome da li oni uopće pripadaju islamu. No, i pored toga, haridžije sebe smatraju jedinom ispravnom skupinom među muslimanima. Kada je haridžijska smutnja u vrijeme hilafeta Alije, r.a., prevršila svaku mjeru, on im je, kako bilježi imam Taberi u svom Tefsiru, proučio ajete: ”Reci: ‘Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti. Čiji će trud u životu na ovome svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade?”’ (El-Kehf, 103.-104.), a zatim rekao: ”To ste vi, o haridžije!”
Osma osobina haridžija je da oni napadaju i vrijeđaju muslimanske vođe i pripisuju im zabludjelost, kao što je uradio spomenuti Zul-Huvejsir sa Poslanikom, s.a.v.s., kada je, dok je Muhammed, s.a.v.s., dijelio ratni plijen, rekao: ”Muhammede, budi pravedan!” (Ibn Madže) Zbog toga, islamski učenjaci smatraju Zul-Huvejsira prvim haridžijom općenito. Haridžije su također vrijeđale i kritikovale Osmana, r.a., i Aliju, r.a., pred drugim ljudima i podsticali ih da se dignu protiv njih. Toj metodi podučio ih je njihov učitelj, Jevrej koji je lažno primio islam, pokvarenjak Abdullah ibn Sebe’, koji je svojim istomišljenicima i sljedbenicima, kako bilježi Taberi u svom Tarihu, govorio: ”Podstičite ljude na pobunu time što ćete vrijeđati i napadati vaše vođe, pod krinkom naređivanja dobra a odvraćanja od zla. Na taj način ćete pridobiti ljude.” Ovovremene haridžije također primjenjuju tu metodologiju i osnovna im je zadaća napadati i kritikovati muslimanske vođe, a sve, navodno, u ime naređivanja dobra a odvraćanja od zla.
Deveto svojstvo haridžija je da oni islamskim učenjacima ne pridaju nikakav značaj ukoliko se ne slažu sa njihovim mišljenjima i stavovima. Stoga, nije čuda da su prve haridžije smatrali da su oni učeniji od Alije, r.a., od Abdullaha ibn Abbasa i drugih ashaba. Tako su se odnosili i prema najučenijim tabiinima, poput Hasana Basrija, r.a. Naime, pošto Hasan Basri nije htio da se priključi haridžijama koje je predvodio Ibn Eš'as u njihovoj pobuni i borbi protiv zulumćara Hadžadža ibn Jusufa, već im je zabranjivao takvu vrstu pobune, oni su napustili njegova predavanja i rekli su: ”Zar da slušamo i pokoravamo se ovom otpadniku?!” Zatim su ga vrijeđali na osnovu njegovog porijekla i govorili da je on oslobođeni rob. Na kraju su završili tako da su svi pobijeni i da se Hadžadžova dominacija nad njima povećala. (Ibn Sa'd, Et-Tabekat, VII/163.) Isti odnos prema ulemi imaju i savremene haridžije, koji sve učenjake koji se ne slažu sa njihovim vjerskim diskursom (a nijedan učenjak se ne slaže sa njima) nazivaju ”vladarskom ulemom”, ”ulemom hajza i nifasa” i sl.
Deseta osobina haridžija je da oni za ubijanje muslimana koriste dokaze koji se odnose na nevjernike, kao što je rekao Abdullah ibn Omer: ”Oni uzimaju ajete koji su objavljeni zbog nevjernika i primjenjuju ih nad vjernicima.” (Buharija)
Posljednja osobina haridžija koju ističemo jeste da im je svojstveno međusobno razilaženje, da su podijeljeni u mnogobrojne skupine i da jedni druge tekfire isto kao što tekfire i ostale muslimane. Nakon svega ovoga, zar neko može zanegirati haridžizam današnjim ekstremnim skupinama, poput ISIL-a i njima sličnih skupina, makoliko oni sebe svrstavali u selefije i one koji slijede izvorni islam i makoliko tvrdili da žele pomoći Allahovu vjeru. Oni su lažovi, samo to ne osjećaju. Islam, od početka do danas, nije vidio pomoći od haridžija. Naprotiv, oni su uvijek ubijali muslimane i borili se protiv muslimana, postajući tako saveznici nevjernicima, idolopoklonicima, munaficima i rafidijama. Zato skrećem pažnju muslimanima koji ih brane i nazivaju mudžahidima na Allahovom putu i koji su kivni na one koji ih kritikuju i otkrivaju istinu o njima, da se okanu ćorava posla. Završio bih ovaj tekst riječima imama El-Adžirija, koji je rekao: ”Nema razilaženja među islamskim učenjacima, iz prvih i potonjih generacija, da su haridžije skupina koja je nepokorna Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., makar klanjali i postili, makar ustrajavali u ibadetu i tvrdili da pozivaju u dobro a odvraćaju od zla. Ništa im to neće koristiti, jer oni tumače Kur'an na osnovu svojih hirova i strasti. Allah nas je upozorio na njih, kao i Njegov Poslanik, s.a.v.s., pravedne halife i ostali ashabi i ulema koja slijedi put sunneta. Haridžije su najgora sorta ljudi. Oni i njihovi sljedbenici su dizali pobune protiv muslimanskih vladara i ubijali su muslimane.” (Kitab eš-šeria’, I/325.)
