Piše: Selma El Hadž Ahmad
Ljudi obično početak realizacije nekih važnih odluka u svome životu vezuju za neki određeni datum, pa tako imaju običaj kazati „ počet ću aktivno učiti od naredne hefte, prestat ću pušiti od Nove godine, počet ću klanjati namaz od idućeg ramazana…pokrit ću se kad napunim 40 godina“… itd.
Razlog za ovakvo razmišljanje je, vjerovatno, u tome što vjeruju da će im baš to određeno vrijeme dati neku posebnu snagu i energiju da istraju u svojoj namjeri, a zapravo, zaboravljaju da svakim odgađanjem, propuštaju vrijeme i priliku – dvije stvari koje se, zasigurno, više ne mogu vratiti.
Ako analiziramo razloge koji nas „ohrabruju“ da odgodimo realizaciju pozitivnih odluka za neko određeno vrijeme, uvidjet ćemo, da oni nisu ni izbliza toliko veliki i važni, koliko stvari koje trebamo učiniti.
Posebno je opasno ovakvo promišljanje kada se radi o izvršavanju temeljnih islamskih propisa, osobito namaza, koji je stub vjere i od kojeg ovisi valjanost svih naših drugih dobrih djela.
Obično se namaz doživljava kao nešto čime se krunišu svi ostali postupci u životu, ali tek onda kada ti postupci budu usklađeni sa islamskim propisima, pa se čeka, da sve stvari u životu budu na takav način posložene, da bi se onda započelo sa obavljanjem namaza, kojim bi bila krunisana pokornost Allahu. U takvom promišljanju se obrće redoslijed stvari, pa se namaz smatra krunom ljudskih djela, iako je, zapravo, riječ o temelju na koji se nadograđuju sva ostala djela i čija stabilnost zavisi upravo od temelja.
Rahmet kapija
Promišljanje namaza kao krune imana, a ne njegovog temelja, možemo sagledati kroz odnos između dva prijatelja, gdje bi besmisleno bilo prijateljsku kahvu, kao priliku za upoznavanje i zbližavanje, odgađati za vrijeme kada s nekim postanemo istinski prijatelj, jer, kako izgraditi čvrsto i trajno prijateljstvo ako nemamo svakodnevnu komunikaciju i druženje, priliku za razgovor i upoznavanje.
Svaki odnos se gradi postepeno, svako zbližavanje s ljudima iziskuje potrebu za komunikacijom i druženjem, pa se tako i odnos čovjeka sa njegovim Gospodarom gradi na bazi svakodnevne, izravne komunikacije – putem namaza.
Kroz redovnu, tihu i poniznu komunikaciju, svakodnevno imamo pet puta priliku da produbljujemo i jačamo svoj odnos i ljubav prema Stvoritelju, a propuštajući te prilike mi, zapravo, odgađamo mogućnost da nas Gospodar naš zavoli i otvori svoju Rahmet kapiju za neko drugo vrijeme, za koje ne znamo hoćemo li ga uopće i dočekati.
Oni koji odgađaju sa činjenjem dobrih djela, pogotovo, oni koji odgađaju namaz i na taj način propuštaju priliku da svakodnevno komuniciraju sa Gospodarom, sebe ne smatraju dovoljno hrabrim da naprave prvi korak u tom pravcu, a zapravo su, više nego hrabri, jer zaboravljaju da je sasvim neizvjesno koliko nam je vremena preostalo i da možda, već sutra, više nećemo imati priliku unijeti svježinu namaza u svoj život.
Moramo stalno imati na umu činjenicu da je namaz filter naših misli, iz kojih se rađaju naša razmišljanja, koja potom prerastaju u naša djela, naše navike, pa u konačnici i naš način života.
Namaz je, dakle, temelj i filter našeg života.
Zamislimo kakvu bismo vodu imali na česmama da ona ne prolazi kroz filter. Da li bismo je pili? Da li će onda Gospodar primiti naša nepročišćena djela?!
Filter duše
Stoga, ne smijemo dozvoliti da imamo izgovor za odgađanje ugradnje filtera u naše duše, kako bismo pročistili svoja djela i imali život kojeg se nećemo stidjeti kada čašu svoga dunjalučkoga hoda budemo iznijeli pred Gospodara.
Niko od nas nije savršen, jer takvi smo stvoreni, da griješimo i kajemo se, takve nas Gospodar voli, da smo drugačiji, bili bismo zamijenjeni stvorenjima koja imaju razlog za kajanje, razlog za istigfar.
Možemo reći da smo počašćeni time što možemo pasti i podići se, što u svojim dovama možemo moliti za oprost.
Svima nama šejtan je zakleti protivnik, s kojim ćemo se puno lakše boriti ako prepoznamo polje na kojem djeluje i sredstva kojima se koristi. Okovi koje nam šejtan u ovom kontekstu nameće jesu – nagovaranje na propuštanje prilika i predstavljanje vremena kao nečega, čega imamo na pretek.
Ali mi ne smijemo zaboraviti da, danas ako u dobru provedemo, korist ćemo vidjeti, a jučer vratiti ne možemo. Ne odgađajmo dobro djelo za sutra – možda sutra dođe, ali nas ne bude.
Zato, učinimo da naša srca teže ka sedždi i izborimo se protiv misli koje nas odvlače od te namjere ili koje nas navode na razmišljanje da imamo dovoljno vremena da se kroz namaz približimo Gospodaru.
Ovaj tekst će imati smisla, ukoliko, makar jednog čitatelja podstakne da ugradi filter u svoju dušu i da još danas abdestom i sedždom naspe kap čistoće u čašu svoga dunjalučkog hoda.
Allah je jedini koji zna skrivene namjere i tajne našega srca, a sigurno, u srcu svakog čovjeka postoji iskra istine za koju moramo naći načina da se razbukta u plamen topline, koji će otopiti mrazeve naše duše, plamen koji će nam svijetliti u tami, putem koji vodi ka Gospodaru.
Zato, iskoristimo vrijeme koje nam je na raspolaganju, iskoristimo danas prije sutra, jer ko od nas zna da li ćemo to sutra i dočekati.
