Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prenosi se da je pred Hadžadža ibn Jusufa dovedena skupina ljudi koji su digli pobunu protiv njega, pa je naredio da ih pogube. Nedugo zatim zaučio je ezan za akšam-namaza, pa je Hadžadž sa svojim ljudima pristupio klanjanju namaza. Jedan od pobunjenika je ostao živ (nisu ga stigli pogubiti prije namaza), pa je Hadžadž naredio Kutejbi ibn Muslimu da se pobrine za njega i da ga sutra dovede na pogubljenje. Kutejbe ibn Muslim priča: ”Poveo sam tog čovjeka sa sobom i dok smo išli prema mojoj kući, on mi je rekao: ‘Želiš li učiniti dobro djelo?’ ‘Kakvo dobro djelo?’, upitao sam. On je rekao: ‘Allaha mi, nisam se ja digao protiv Hadžadža niti sam dozvolio borbu protiv njega i njegovih pristalica, a vidi u kakvu sam nevolju zapao. Nego, ja imam određene dugove i emanete koje želim da vratim prije pogubljenja, pa da li bi me pustio da odem svojoj porodici i da se halalim sa njima te vratim dugove i povjerene emanete, a ja ću se sigurno vratiti nakon što završim sa svojim obavezama.’
Nisam mu ništa odgovorio, već sam se samo nasmijao njegovom prijedlogu, misleći da pokušava da me prevari i obmane. Međutim, on nije odustajao, već je nakon izvjesnog vremena rekao: ‘Uzimam Allaha za svjedoka i obećavam da su se vratiti čim obavim posao.’ Nakon tih njegovih riječi nisam imao snage da ga odbijem, pa sam mu rekao: ‘Uredu! Idi obavi posao i vrati se kako si obećao.’
Kad je otišao rekao sam samom sebi: ‘Šta učini, čovječe?!’ Došao sam svojoj porodici zabrinut i smeten, pa su me pitali o mom problemu, a ja sam im ispričao šta se desilo. Rekli su mi: ‘Usudio si se suprotstaviti Hadžadžovoj naredbi?!’
To mi je bila najduža noć u životu. A onda je pred sabah-namaz neko pokucao na moja vrata, pa sam otvorio i ugledao onog čovjeka. Presretan što ga vidim, uzviknuo sam: ‘Vratio si se!?’ Odgovorio je: ‘Subhanallah! Kako da se ne vratim kada sam Allaha za svjedoka uzeo. Zar da iznevjerim obećanje dato Allahu i da ne dođem na pogubljenje?!’
Rekao sam: ‘Allaha mi, pomoći ću ti koliko god budem mogao.’ Zatim sam, nakon sabah-namaza, krenuo sa njim kod Hadžadža. Kada sam ušao kod Hadžadža upitao je: ‘Gdje ti je zarobljenik?’ Odgovorio sam: ‘Pred vratima je, ali se za njega veže neobična priča.’ Upitao je: ‘Kakva priča?’, pa sam mu ispričao šta se desilo između mene i tog zarobljenog muslimana. Nakon toga Hadžadž je naredio da ga uvedu, a onda mi je rekao: ‘Kutejbe, želiš li da ti ga poklonim i da njegov slučaj prepustim tebi?’ ‘Da’, odgovorio sam. Hadžaždž je rekao: ‘On je tvoj, radi sa njim šta želiš.’ Kada sam izašao sa njim iz Hadžadžove rezidencije, rekao sam mu: ‘Idi kuda hoćeš, slobodan si!’ On je podigao pogled prema nebu i rekao: ‘Hvala Ti, Allahu!’
Zatim je otišao bez ijedne riječi. Nije se ni pozdravio sa mnom niti mi je zahvalio zbog onoga što sam uradio za njega. A onda je nakon tri dana došao i rekao mi: ‘Allah te nagradio! Allaha mi, nisam zaboravio ono što si učinio za mene, ali nisam želio da se u tom trenutku pomiješa moja zahvalnost Allahu sa zahvalnošću bilo kome drugom.”’
