Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Ali el-Tenuhi prenosi u svom djelu El-Mustedžad min fi'latil-edžjad da je Hasan ibn Hadr, rekao: ”Kada su Abbasije preuzele hilafet od Emevija, preživjeli članovi porodice Benu Umejje skrivali su se kako su znali i umjeli da ne bi stradali od ruku abasijskih halifa.
Među onima koji su se krili od Abbasija bio je i Ibrahim ibn Sulejman, unuk emevijskog halife Abdul-Melika, sve dok ga Davud ibn Abbas nije uzeo pod svoju zaštitu i garantirao mu sigurnost.
Jedanput je abasijski halifa Ebul-Abbas es-Sefah tražio od Ibrahima ibn Sulejmana da mu ispriča najzanimljivije detalje vezane za njegovo bježanje i skrivanje od Abbasija, pa mu je Ibrahim rekao: ”Vođo pravovjernih, ja sam se skrivao u jednoj kući u Hiri (u Iraku) i dok sam jedanput stajao na stražnjim vratima kuće, ugledao sam crne zastave koje su išle prema Hiri iz pravca Kufe.
Pomislio sam da traže mene, pa sam se zaputio prema Kufi. Kad sam došao u Kufu nisam poznavao nikoga kod koga bi se mogao sakriti. Bio sam nesiguran i zbunjen, a onda sam se odjednom obreo pred velikom kućom sa ogromnim dvorištem, pa sam ušao u dvorište.
Ubrzo je za mnom u dvorište ušao naočit čovjek koji je jahao na konju, sa grupom konjanika. Upitao me je: ‘Ko si ti i šta tražiš pred mojom kućom?’ Rekao sam: ‘Ja sam čovjek koji se boji za svoj život, pa sam došao da kod vlasnika ove kuće tražim utočište i pomoć.’
On me je uveo u kuću, a zatim me je odveo u sobu koju je odredio za mene. U njegovoj kući mi je sve bilo na dohvat ruke: odjeća, hrana i piće, a da me domaćin uopće nije pitao o mom životu. Primijetio sam da on svaki dan putuje negdje sa svojim konjičkim odredom, pa sam ga upitao: ‘Gdje svaki dan odlaziš sa svojim konjanicima?’ Odgovorio je: ‘Ibrahim ibn Sulejman ubio je moga oca, a čuo sam da se skriva, pa ga tražim da mu se osvetim.’
Allaha mi, zaprepastio sam se kad sam saznao da me je sudbina dovela u kuću čovjeka koji traži moju glavu. U tom trenutku sam još više zamrzio život. Upitao sam domaćina kako mu se zvao otac, i kad mi je rekao njegovo ime znao sam da je istina to što govori i da je njegov otac osoba koju sam ja ubio. Rekao sam mu: ‘Prijatelju, ti imaš pravo kod mene, a to pravo je da te uputim na čovjeka koji ti je ubio oca.’
On se okrenuo prema meni i upitao: ‘A gdje se on nalazi?’ Rekao sam: ‘Ja sam Ibrahim ibn Sulejman koji je ubio tvoga oca, pa uzmi svoje pravo.’
On je zbunjeno rekao: ‘Ne vjerujem ti, nego ja vidim da je tebi dodijalo skrivanje, pa si poželio smrt.’ Rekao sam: ‘Ne, već je istina to što sam rekao. Ja sam ubio tvoga oca, tada i tada, zbog toga i toga.’
Kad se uvjerio da govorim istinu, silno se namrštio, oči su mu pocrvenile od srdžbe, a zatim je rekao: ‘Što se tiče tebe, ti ćeš se na Sudnjem danu sresti sa mojim ocem i on će uzeti svoje pravo. A što se tiče mene, ja ti od ovoga trenutka ne garantiram sigurnost i zaštitu, ali ne želim ubiti svoga gosta, zato moraš napustiti moju kuću.’
Prije nego sam napustio njegovu kuću, ponudio mi je hiljadu dinara, ali ih nisam htio uzeti. To je, nakon vođe pravovjernih, najplemenitiji čovjek kojega sam upoznao.”’
Mudrosti i pouke ove priče:
– Nema boljeg ukrasa od lijepog ahlaka.
– Oprost čovjeka uzdiže na stepen koji ne može dostići osvetom.
– Iskrenost spašava čovjeka, makar se činilo da je suprotno.
– Dobročinstvo sputava i obavezuje plemenitog čovjeka, i čini ga slugom onih koji su mu dobro učinili.
