Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah poslao je Svog posljednjeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa islamom, vjerom milosti (rahmeta). Musliman i muslimanka svoje poslove počinju bismillom, odnosno riječima: Bismillahir-Rahmanir-Rahim – u ime Allaha, Milostivog i Svemilosnog, i na taj način početke svojih dobrih djela i poslova krunišu sa ova dva lijepa Allahova imena.
Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je blag i milostiv prema vjernicima, a njegovi sljedbenici su samilosni jedni prema drugima. U okrilju islama mlađi poštuju starije, a stariji su samilosni prema mlađima, dok su bogati među njima velikodušni prema siromašnima.
To je milost koja se miješa sa islamskim načinom života kao što se crvenilo pri zalasku sunca miješa sa oblacima horizonta. To je razumna i svrsishodna milost koja do punog izražaja dolazi u džematu, odnosno u muslimanskoj zajednici ili državi, kada se prevede u zakone, institucije, ponašanje i svakodnevni život.
Islam je vjera koja zahtijeva jaku i moćnu milost
No, kao što je islam vjera milosti, on je jednako i vjera snage i moći. Islam želi da njegovi sljedbenici budu jaki i ponosni, i ne prihvata poniženje i potlačenost. Islam želi da musliman hoda uzdignute glave, i to je vjera koja zahtijeva jaku, moćnu milost.
Islam je vjera čija milost ne znači poniženje, niti njena snaga i moć znače zulum i nepravdu. Jer, kao što je rekao šejh Abdul-Aziz el-Tarifi: ”Svaka milost na pogrešnom mjestu je poniženje, a svaka moć na pogrešnom mjestu je zulum i nepravda.”
Islam je zapravo vjera koja favorizira samilosnu i saosjećajnu snagu i moć, tako da milost preuzima uzde moći, pa ne može tlačiti, porobljavati, tiranizirati i nasilje činiti. A snaga i moć uzimaju za ruku milost, da nikad ne preraste u poniženje i potlačenost. Samo u ovakvoj kombinaciji do izražaja dolazi uzvišeni islamski ideal.
Muslimanska društva nastala su na početku islama i u povremenim periodima naše slavne historije da bi održavala ovu divnu kombinaciju milosti i snage. A kada je ova jedinstvena ravnoteža poremećena, onda je gruba sila preuzela kontrolu u nedostatku milosti, i muslimanska društva su živjela, u različitim vremenima i mjestima, između sveopće slabosti (stagnacije) i autokratije.
Islam je vjera koju je Allah objavio da se na njezinim temeljima izgradi ummet istine, pravde i dobročinstva, i da se poruše temelji laži, nepravde i tiranije. To je snaga uma i jezika, kao i materijalna i duhovna snaga.
Snaga uma, jer islam uvjetuje prihvatanje vjerovanja isključivo na osnovu jasnih dokaza. Poslanik milosti, sallallahu alejhi ve sellem, – koji je bio na najvišem položaju i stepenu islamske snage i moći – vodio je dijalog i rasprave sa mušricima, jevrejima i kršćanima, pozivajući ih da te rasprave budu utemeljene na dokazima, shodno ajetu: ”Oni govore da će u Džennet ući samo jevreji, odnosno samo kršćani. – To su puste želje njihove! – Ti reci: ‘Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!'” (El-Bekara, 111.) Štaviše, dijalog sa Poslanikom milosti, sallallahu alejhi ve sellem, ne polazi od principa: ”Ja sam u pravu, sigurno, a ti si u krivu, sigurno”, već se zasniva na principu: ”Upitaj: ‘Ko vas opskrbljuje i iz neba i iz zemlje?’ – i odgovori: ‘Allah! Da li smo onda mi ili vi na Pravome putu, ili u očitoj zabludi?'” (Saba, 24.)
Allah uspostavlja sultanom ono što nije uspostavio Kur'anom
Ispravna je također i tvrdnja onih koji kažu da je moć islama u ruci, tj. u snazi vlasti ili materijalnoj snazi, jer Onaj Koji je objavio Kur'an i poslao Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, sa islamom, znao je da um, sa svojim autoritetom, i jezik, sa svojim objašnjenjem, nisu od koristi istini ako je osjećaj otupio i ako prohtjevi ljudske duše dominiraju, pa je Svevišnji učinio snagu ruke (vlasti) dodatnom snagom u odbrani istine i izvršiocem njenog zakona.
Rečeno je: ”Allah uspostavlja sultanom ono što nije uspostavio Kur'anom”, a to znači da je Allah odredio muslimanima da se bore zarad svoje vjere i da nikada ne dozvole poniženje svojoj vjeri, njezinim sljedbenicima i muslimanskoj državi.
Zbog njihovih života i njihovog ostanka sigurnim, ponosnim i jakim, islam ne toleriše poniženje i potlačenost, već naređuje muslimanima da pripreme koliko god mogu snage za odbranu svoje vjere i države kad dušmani na njih kidišu, kao što se navodi u ajetu: ”I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite nadoknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60.)
Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je na minberu proučio citirani ajet, a zatim je rekao: ”Zaista je snaga u gađanju”, ponavljajući to tri puta. (Muslim)
A podstičući svoje sljedbenike na gađanje i stalnu pripravnost i budnost, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ko nauči gađanje, a zatim ga napusti (zapostavi i zaboravi), nije od nas.” (Muslim)
Ukbe ibn Amir, radijallahu anhu, prenosi također da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah će jednom strelicom uvesti u Džennet tri muslimana: onoga koji ju je napravio, nadajući se dobru od toga, onoga koji njome opremi nekoga u ime Allaha, i onoga koji njome gađa na Allahovom putu.” (Ebu Davud, Et-Tirmizi i En-Nesa'i)
Islam naređuje muslimanima da u jednoj ruci nose Kur'an, a u drugoj oružje, da ne bi bili poniženi ili omalovažavani, već ponosni i plemeniti, braneći istinu, isključivo radi istine.
Stoga su se prvi muslimani, koji su istinski razumjeli islam, zgražavali na pomisao da musliman živi ponižen i potlačen, i ako bi čuli da su negdje napadnuti muslimanski životi, čast i država, bez obzira koliko bili daleko, oni su istog trenutka kretali u pomoć svojoj braći, spremni da daju svoj život na Allahovom putu u odbrani uzvišenih islamskih i ljudskih vrijednosti.
Shvatili su da islam ne trpi samoponižavanje, niti ponižavanje drugih ljudi, već poziva u obožavanje i robovanje samo Uzvišenom Stvoritelju, i podstiče na časno i plemenito djelo i odbranu časti i dostojanstva.
Snaga koja koja sprječava ugnjetavanje i nasilje
Iz navedenog je jasno da snaga islama leži u mudrosti, milosti i pravdi, bez slijepe sile, okrutnosti i nepravde. Umjesto toga, to je snaga i sila koja odbija i sprječava ugnjetavanje, nasilje i agresiju i bori se protiv egoizma i tiranije, kako bi se društvo i život mogli uspostaviti na plemenitim i snažnim temeljima.
Osim duhovne snage kojom su se muslimani napajali putem ibadeta kao što su učenje Kur'ana, zajednički namaz, post, zekat, hadž, zikr i sl., te materijalne snage o kojoj smo govorili, politika islama zasniva se i na održavanju moći među muslimanima očuvanjem jedinstva i brigom za džemat, kao što se navodi u ajetima: ”Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (El-Hudžurat, 10.)
Zatim: ”I On je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio – On je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 63.)
Upravo je na spomenutim aspektima snage bilo zasnovano herojstvo Halida ibn Velida, S'ad ibn Ebi Vekkasa, Ebu Ubejde, Ka'ke ibn Amra, Musenne ibn Harisa i drugih ashaba. Oni su spoznali istinu i pravi put, na osnovu Kur'ana i Sunneta, i oni su spojili vođstvo u namazu i vođstvo u džihadu.
Međutim, kada se muslimansko jedinstvo raspršilo, kada su se muslimani podijelili na mnoštvo grupacija, kada je Kur'an postao hamajlija ili talisman koji se stavlja bolesnicima u odjeću ili vješa oko vrata, i sredstvo putem kojeg se stiče lahka i unosna dunjalučka, a ne ahiretska, zarada, situacija se, nakon ponosa, snage i vođstva, promijenila u poniženje i slabost.
Današnji muslimanski narodi postali su porobljeni i poniženi, nestalo je njihovog ponosa i snage, a nedaće su ih skolile sa svih strana, i osim što su postali lahak plijen svojim neprijateljima, oni se međusobno ugnjetavaju, izdaju, zavide jedni drugima i spletkare jedni protiv drugih. Kao da je islam, koji je bio faktor snage, ponosa, moći i vođstva, danas postao uzrok slabosti i razdora. A nije tako, već kad god musliman kao pojedinac, ili pak muslimanski narod, poklekne pred svojim strastima i hirovima, islam postaje udaljeniji od njega, više nego što su udaljeni istok i zapad, a udaljavanje muslimana od islama znači udaljavanje od izvora snage i ponosa.
Jer, nema islama bez snage i moći, a nema istinske snage i moći bez islama, to su dvije strane istog novčića, dva imena za jednu istinu. I krajnje je vrijeme da shvatimo da muslimani neće vratiti izgubljeni ponos, slavu i poštovanje, dok se u potpunosti ne vrate na stazu Kur'ana i Sunneta i ne shvate snagu islama zbog koje ih se neprijatelji plaše, i zbog koje, njihovo prijateljstvo i pomoć, smatraju poželjnim, kako njihovi prijatelji, tako i njihovi neprijatelji.
