Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Allahu je prava vjera jedino – islam. A podvojili su se oni kojima je data Knjiga baš onda kada im je došlo saznanje, i to iz međusobne zavisti. A sa onima koji u Allahove riječi ne budu vjerovali Allah će se brzo obračunati.” (Ali Imran, 19.)
”A onaj koji želi neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onome svijetu nastradati.” (Ali Imran, 85.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Svako dijete se rađa u fitri (prirodnoj, urođenoj vjeri islamu), pa ga njegovi roditelji (svojim odgojem) učine Židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom.” (El-Buhari i Muslim)
Mnogi islamski učenjaci smatraju da se riječ ”fitra” (prirodna i urođena vjera), koja se spominje u hadisu, odnosi na činjenicu da su sve duše – u praiskonu (ezelu) – posvjedočile i priznale Allaha kao svoga Gospodara, tj., nakon što je stvoren Adem, alejhis-selam, a prije konačnog uvođenja u egzistenciju u kojoj živimo na ovome svijetu, kao što se navodi u ajetu: ”I kada je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‘Zar Ja nisam Gospodar vaš?’ – oni su odgovarali: ‘Jesi, mi svjedočimo’ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‘Mi o ovome ništa nismo znali.”’ (El-A'raf, 172.)
Ovo je dokaz da su duše svih ljudi priznale Allaha za svoga Stvoritelja i Gospodara, i iz tog pravila se ne izuzima niko. Shodno tome, a što potvrđuje i spomenuti hadis, svako dijete, nakon što mu se duša koja je priznala Allaha spoji sa tijelom, dolazi na ovaj svijet kao musliman, odnosno kao biće koje je priznalo Allaha kao Gospodara.
Međutim, sredina u kojoj živi najčešće je presudna u njegovom odgoju, pa, iako je rođeno u prirodnoj vjeri islamu, pod utjecajem sredine i okruženja u kojem živi, prije svega roditelja, ono prihvata religiju i uvjerenja dotične sredine.
Zbog toga se za nevjernika u arapskom jeziku koristi riječ ”kafir”, koja je izvedena iz glagola ”kefere”, što znači: prekriti, zakloniti, obaviti, poricati. A to znači da čovjek postaje nevjernik nakon što prekrije i porekne prirodnu i urođenu vjeru u kojoj se svaki čovjek rađa.
Tevhid (monoteizam) je temeljna ideja koja ujedinjuje učenja svih Allahovih poslanika
Osnova islama jeste vjerovanje u postojanje jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, Koji nema sudruga. To je temeljna ideja koja ujedinjuje učenja svih Allahovih poslanika bez obzira na mjesto i vrijeme. Osnova ove ideje je da je prava vjera zasnovana na ispravnom znanju o Uzvišenom Allahu i na apsolutnoj pokornosti Njemu. A to znači da vjerujemo samo u Jednog i jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu, sa čvrstom vjerom i ubjeđenjem, i da budemo svjesni da On nema sudruga ni ortaka, i da nema ženu ni dijete, shodno ajetu: ”I reci: ‘Hvaljen neka je Allah, Koji Sebi nije uzeo djeteta i Koji u vlasti nema ortaka, i Kome ne treba zaštitnik zbog nemoći – i hvaleći Ga veličaj!'” (El-Isra, 111.)
S ovom ispravnom spoznajom došli su svi Allahovi poslanici od Adema, alejhis-selam, preko Nuha, Ibrahima, Ja'kuba, Musaa i Isaa, do posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Značenje tevhida ili čistog monoteizma jeste da su sva stvorenja robovi Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, i ništa više. To značenje potvrđuje i ajet: ”Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!'” (El-Enbija, 25.)
Sastavni dio i pratilac ovog jasnog uvjerenja (iman) je dobro djelo, a to znači da se moramo pokoriti Allahovoj Objavi i ići putem koji nam je On propisao, u kojem je naša sreća na ovome i spas na budućem svijetu. U tom smislu su Allahove riječi: ”Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (El-Kasas, 83.)
Ono što je u islamu propisano u smislu vjerovanja, ibadeta, ponašanja i morala je uvećana slika onoga što je, u tom pogledu, bilo propisano prethodnim Allahovim poslanicima. Njihov put je jedan i njihov cilj je jedan.
Dakle, neophodno je da ljudi spajaju vjerovanje (iman) i čestitost, ubjeđenje i ustrajnost, istinsku spoznaju Allaha i izvršavanja onoga što je On naredio. Ako spoje ovo dvoje, oni su pravi vjernici. A kombinacija jasnog (iskrenog) vjerovanja i dobrih djela sažeta je u jednu riječ – islam.
Allahovi poslanici su pozivali i širili vjeru tevhida, čistog monoteizma, tako da je to temelj njihove poruke na kojoj su se ujedinili. Svi oni su poslani sa savršenom i univerzalnom vjerom i njihov poziv objedinjuje sljedeća tri principa:
Prvo, poziv u vjerovanje u Svemogućeg Boga, Allaha, dželle šanuhu, i potvrđivanje Njegove jedinosti (monoteizam), obožavanje samo Allaha i napuštanje obožavanja bilo koga ili čega drugog osim Allaha, tako da je tevhid ili monoteizam vjera cijelog svijeta (čovječanstva), odnosno svih Allahovih poslanika od Adema, alejhis-selam, do Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugo, objašnjenje i definiranje puta koji vodi Allahu, u potvrđivanju poslanstva i vjerozakona (šerijat) i propisa koji se granaju iz njega, kao što su namaz, zekat, post, džihad i drugi…
Treće, objašnjenje i definiranje stanja ljudi nakon povratka Allahu: potvrda proživljenja nakon smrti, smrt i stanja u kaburu nakon smrti, vjerovanje u ahiret, vjerovanje u Džennet i Džehennem, te nagradu i kaznu na Sudnjem danu.
Svi Allahovi poslanici bili su muslimani
Riječ islam spomenuta je jezikom Nuha, alejhis-selam, i svih drugih Allahovih poslanika. Uzvišeni Allah, objavio je: ”Kaži im povijest o Nuhu! Kad on reče narodu svome: ‘O narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima – a ja se stalno uzdam u Allaha – onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte! A ako glave okrenete – pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman.”’ (Junus, 71.-72.)
Moto Ibrahima, alejhis-selam, koji simbolizira stablo sa kojeg su se granali mnogi Allahovi poslanici u različitim epohama i mjestima, bio je islam i on je bio musliman (poslušni Allahov rob), shodno ajetu: ”Kada mu je Gospodar njegov rekao: ‘Budi poslušan!’ – on je odgovorio: ‘Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!”’ (El-Bekare, 131.)
U Kur'anu se navodi i dova Ibrahima, alejhis-selam, u kojoj je on molio Allaha za sebe i svog sina Ismaila, alejhis-selam, govoreći: ”Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim (muslimin), i porod naš neka bude odan Tebi, i pokaži nam obrede naše i oprosti nam, jer Ti primaš pokajanje i samilostan si!” (El-Bekare, 128.)
A to znači: ”Gospodaru naš, učini nas dvojicu postojanima u islamu, poslušnim i pokornim Tvojim propisima, i učini od našeg potomstva narod koji će Ti biti pokoran kroz iskreno vjerovanje i izvršavanje Tvojih naredbi i ostavljanje Tvojih zabrana, pokaži nam obrede naše i pređi preko naših hrđavih postupaka i grijeha, jer Ti si Onaj Koji mnogo prima pokajanje od Svojih robova i Tvoja milost je neizmjerna.”
Prije svoje smrti, Jakub, alejhis-selam, isto kao i Ibrahim, alejhis-selam, ostavio je u amanet svojim sinovima da žive i umru kao muslimani, kao što je objavljeno: ”I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: ‘Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drukčije nego kao muslimani!”’ (El-Bekare, 132.)
Musa, alejhis-selam, bio je musliman i on je poruku islama vjerno prenio svome narodu: ”I Musa reče: ‘O narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!”’ (Junus, 84.)
Sulejman, alejhis-selam, bio je musliman koji je pozivao u islam, pa mu se, među ostalima, odazvala i kraljica od Sabe, Belkisa, rekavši: ”Gospodaru moj,” – uzviknu ona – ”ja sam se prema sebi ogriješila i u društvu sa Sulejmanom predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!” (En-Neml, 44.)
Jusuf, alejhis-selam – kao i svi poslanici koji su poslati Benu Izraelćanima – bio je musliman što potvrđuju i njegove riječi: ”Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Jusuf, 101.)
Govoreći o Isau, alejhis-selam, i njegovim učenicima ili apostolima, Uzvišeni Allah, objavio je: ”I kada sam učenicima naredio: ‘Vjerujte u Mene i Poslanika Moga!’ – oni su odgovorili: ‘Vjerujemo, a Ti budi svjedok da smo mi muslimani.”’ (El-Maide, 111.)
Na osnovu citiranih ajeta jasno je da vjera islam nije započela sa Muhammedovom, sallallahu alejhi ve sellem, poslanicom, već od našeg praoca Adema, alejhis-selam, i to je bila vjera svih Allahovih poslanika, kao što navodi šejh El-Ša'ravi u komentaru ajeta: ”Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik (muslim), vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik.” (Ali Imran, 67.)
Izvorne istine islama prisutne su u prethodnim Allahovim poslanicima, ali su one u Kur'anu postale još jasnije i njihovi dokazi su se umnožili i spojili u obilju i sveobuhvatnosti koje nisu bile poznate ni u jednoj prethodnoj nebeskoj knjizi.
Među muslimanima nema neslaganja oko toga da Kur'an u potpunosti potvrđuje i priznaje Tevrat koji je objavljen Musau, alejhis-selam, Zebur koji je objavljen Davudu, alejhis-selam, Indžil koji je objavljen Isau, alejhis-selam, i Suhufe koji su objavljeni Ibrahimu, alejhis-selam. I vjerovanje u spomenute knjige, isto kao i vjerovanje u poslanike kojima su objavljene, sastavni je dio učenja islama i jedan od stubova vjerovanja (imana).
Dakle, islam je zajednička vjera, a ”muslimani” su uobičajena riječ u vjerovanju Allahovih poslanika i njihovih sljedbenika. S tim što treba naglasiti da je islam kod prethodnih poslanika i njihovih naroda označavao opis ili svojstvo, a što se tiče Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih sljedbenika, islam je postao i ime za istinski monoteizam (tevhid).
Slijedom ove analogije, vjerovjesnici koji su prethodili Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i narodi (ummeti) koji su prethodili ummetu islama, bili su muslimani, i bili su muslimanski narodi ili ummeti po opisu i svojstvu, dok su sljedbenici Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, muslimani i po svojstvu i po imenu, na šta aludira ajet: ”On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao.” (El-Hadždž, 78.)
(Iz knjige: Stazama Milostivog)
