Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ideja ”međureligijskog dijaloga” u posljednjim decenijama postala je globalno popularna, naročito u kontekstu savremenih političkih i medijskih pritisaka na muslimanske zemlje. Nije, stoga, iznenađujuće da se većina takvih skupova organizira upravo u arapsko-muslimanskom svijetu, i to najčešće pod okriljem savremenog projekta tzv. Abrahamovskih vjera – koncepta koji teži stvaranju zajedničkog religijskog identiteta između islama, kršćanstva i judaizma, uz potiskivanje teoloških razlika i redefiniranje pojma istine.
Na prvi pogled, ovi forumi djeluju kao plemeniti pokušaji zbližavanja, mira i razumijevanja među sljedbenicima različitih vjerskih tradicija. Međutim, dublja analiza njihovih ciljeva, diskursa i institucionalnog okvira otkriva da se iza retorike tolerancije često krije ideološki projekat čiji krajnji efekat nije samo relativizacija istine, nego i potvrđivanje legitimnosti vjerskim učenjima koja otvoreno negiraju poslanstvo Muhammeda, alejhis-selam, te time direktno dovode u pitanje samu suštinu islamskog vjerovanja.
Instrumentalizacija dijaloga i ideološka pozadina
Savremeni projekti ”međureligijskog dijaloga” često polaze od premise da su sve religije podjednako legitimne i da svaka posjeduje dio istine. Takav pristup, premda se predstavlja kao poziv na toleranciju, u svojoj suštini razgrađuje samu ideju Božanske Objave. Jer, ako se svaka religija proglašava istinitom, tada se poništava razlika između objavljenog i izmišljenog, između onoga što dolazi od Boga i onoga što je plod ljudskih konstrukcija. U konačnici, to ne vodi približavanju istini, nego njenom potpunom razvodnjavanju i gubitku orijentira koji je Objavom uspostavljen.
Organizatori takvih inicijativa najčešće dolaze iz institucija koje su usko povezane s političkim centrima moći i globalnim nevladinim strukturama. Oni promoviraju narativ da je islam navodno ”netolerantna” religija koja zahtijeva ”teološki redizajn” kako bi bila u skladu s modernim svjetskim poretkom. U tom procesu, određeni broj muslimana postaje – svjesno ili nesvjesno – dio te strategije. Jedni iz naivnog uvjerenja da time doprinose miru i dijalogu, a drugi zbog materijalnih, političkih i drugih koristi.
Suština te ideološke manipulacije jeste reinterpretacija islama iznutra, kroz prividno pomirljiv jezik ”dijaloga”, ”modernizacije” i ”otvorenosti”. Cilj nije razumijevanje, nego razgradnja – da muslimani, obmanuti riječima o ”zajedničkim vrijednostima”, sami izbrišu granicu između vjere i nevjere, između Objave i poricanja Objave, i time odustanu od temelja na kojem stoji njihova vjera. Što će reći da se time ne vodi dijalog o istini, nego o odustajanju od istine.
Jedan Bog, jedna vjera, jedna istina
Iz teološke perspektive, pretpostavka o postojanju više ”nebeskih religija” ne može se pomiriti s osnovnim principima monoteizma. Naime, logika Božanskog zakona nalaže da Jedan Bog ne može ljudima objavljivati međusobno suprotstavljene religije i reći im: ”Birajte koju hoćete”. Naprotiv, On je objavio jednu vjeru, ali u više vremenskih faza, preko niza poslanika. Razlike među poslanicima odnosile su se samo na vjerozakone (šerijate) koji su bili prilagođeni specifičnim historijskim i društvenim okolnostima njihovih naroda. Svi su oni, međutim, pozivali u istu suštinu, u pokornost Jednom i Jedinom Bogu, Allahu, dželle šanuhu, i moralnu odgovornost.
Allahovi poslanici su dolazili jedan za drugim sve do konačne Objave koja je objavljena Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, a kojom je zapečaćeno poslanstvo i vjera usavršena. Pa o kakvom se to onda ”dijalogu” govori, ako je vjera jedna, a njena uputstva jasna u Knjizi (Kur'anu) za koju je sigurno da se ni jedno njeno slovo nije promijenilo od trenutka kada je objavljena?
Kur'anski argument
Duboka mudrost navedene istine izražena je u ajetu u kojem Uzvišeni kaže: ”On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svake vjere, makar ne bilo pravo mnogobošcima.” (Es-Saff, 9.)
Ovaj ajet pojavljuje se u Kur'anu dvaput, doslovno istim riječima, jednom u suri Et-Tevba, a drugi put u suri Es-Saff. Ponavljanje identične rečenice u dvije različite sure nije slučajno; ono nosi teološku i historijsku poruku koja se može razumjeti samo ako se razmotri kontekst u kojem se ajet objavljuje u obje sure.
Naime, u suri Es-Saff, ajet je povezan s poricanjem poslanstva Isaa, alejhis-selam, od strane sinova Israilovih (tj. Jevreja) i odbacivanjem njegove radosne vijesti o dolasku posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Ovdje Kur'an koristi izraz – لِيُطْفِئُوا (Oni žele utrnuti Allahovo svjetlo) – što označava namjeru, plan, želju da se utrne Allahovo svjetlo.
U suri Et-Tevba, pak, isti izraz dolazi u obliku – أَنْ يُطْفِئُوا (da utrnu), što označava konkretni pokušaj ostvarenja te namjere, jer se odnosi na kasniji historijski trenutak, kada su se židovski i kršćanski svećenici udružili u neprijateljstvu prema islamu. U obje situacije Božanski odgovor je isti: ”Allah će učiniti da svjetla Njegova uvijek bude, makar krivo bilo nevjernicima.” Njegovo Svjetlo ne može niko utrnuti, jer ono ne ovisi o ljudskim namjerama, već o Božanskoj volji da uputi čovječanstvo na Pravi put.
I zato se ovaj ajet ponavlja dva puta, jer je i poricanje bilo dvostruko. Time se potvrđuje da je vjera s kojom je došao posljednji Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjera istine, a Allah je obećao da će je uzdignuti iznad svake druge vjere.
Zanimljivo je da je u ajetu rečeno ”iznad svake vjere” (الدين كله), a ne ”iznad svih vjera” (الأديان). To jasno potvrđuje da ne postoji mnoštvo ”nebeskih vjera”, već samo jedna vjera, islam, u koju su pozivali svi Allahovi poslanici i vjerovjesnici, potomci onih koje je Allah spasio u Nuhovoj lađi.
Oni koji su odbacili tu vjeru, samo su izmišljali nova imena da bi opravdali svoje razjedinjavanje i napuštanje onoga što je u osnovi uvijek bio jedan, isti, neprekinuti put: put pokornosti Allahu, tj. islam.
Dakle, savremeni koncept ”međureligijskog dijaloga”, u svojoj ideološkoj srži, ne teži spoznaji istine, nego njenom relativiziranju. On ne želi približiti religije, već udaljiti muslimane od uvjerenja da je islam posljednja i potpuna Allahova objava.
Kur'anska poruka, ponovljena i potvrđena kroz dva gotovo identična ajeta, jasno odbacuje takvu relativizaciju: ”On po Poslaniku Svome šalje uputstvo i vjeru istinitu da bi je uzdigao iznad svake vjere…”
To je ontološki, teološki i historijski temelj islama: jedna vjera, jedan Bog, jedan Zakon i jedno Svjetlo koje neće i ne može biti utrnuto, ma koliko to pokušavali oni koji se boje njegove istine.
Na kraju, cilj ovog teksta nije osporavanje dijaloga, već njegovo vraćanje u okvire istine. Miran suživot ne podrazumijeva teološki kompromis, niti se istina može dijeliti, miješati sa zabludom ili prilagođavati da bi svima bila po volji. Islam ne odbacuje dijalog, ali odbacuje zamjenu istine kompromisom.
