Piše: dr. Ragib el-Serdžani / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Pristup Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim krizama kroz koje su muslimani prolazili bio je u znaku optimizma i on je u najtežim situacijama ulijevao nadu u srca muslimana. Štaviše, jako bi se naljutio kada bi vidio klonulost ili očaj u srcu muslimana, bez obzira na uzroke koji su doveli do tog stanja. Jer, nije dozvoljeno da musliman ikada klone duhom i padne u očaj, budući da je on povezan s Gospodarom svjetova. Pesimizam i očaj su znaci slabosti u vjerovanju, a to je muslimanu neprihvatljivo.
Tokom mekanskog perioda, koji je bio period slabosti, ugnjetavanja, mučenja i brutalnosti, tokom kojeg su muslimani ubijani i ponižavani, spominje se slučaj ashaba Hababa ibn Ereta, radijallahu anhu, kojeg su nevjernici mučili na razne načine, toliko da su ga žigosali i pržili vatrom. Naime, nevjernici Mekke bi stavljali sablju u vatru, a zatim su usijanu sablju stavljali na njegovu glavu, i zagrijavali su ugalj na zemlji sve dok ne pocrveni i ne postane žar, zatim bi doveli Hababa ibn Ereta i stavljali ga iznad ove žeravice. Zatim bi donijeli veliki kamen koji je morala nositi skupina ljudi, i stavljali na Hababov stomak dok su mu leđa bila na žeravici, i on je podnio sve ovo.
Hazreti Omer, radijallahu anhu, upitao ga je: ”Šta je najgore što si doživio i podnio u ime Allaha?”, pa mu je Habab otkrio svoja leđa. Tada je hazreti Omer uzviknuo: ”Nisam vidio ništa slično ovome!” A vidio je rupe koje su napravile žeravice na Hababovim leđima.
Kao rezultat ovog mučenja, ugnjetavanja i ponižavanja, Habab ibn Eret je otišao do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je ležao na svom ogrtaču naslonjen na Ka'bu, pa mu je rekao: ”Allahov Poslaniče! Zar nećeš uputiti dovu Allahu za nas? Zar nam nećeš pomoći?” Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao, a lice mu je bilo crveno. Naime, on se žestoko naljutio, jer je u Hababovim riječima osjetio miris očaja – u protivnom nam je svakako naređeno da upućujemo dove i tražimo pomoć Gospodara svjetova.
Žigosanje vatrom nije opravdanje za očaj. Ukoliko i doživiš ono što je Habab ibn Eret, radijallahu anhu, doživio, nemoj očajavati i nikada se nemoj obeshrabriti, jer to nije opravdanje za pesimizam, klonulost i očaj, a ono što danas vidimo u dijelovima muslimanskog svijeta je mnogo lakše nego ono što je doživio Habab ibn Eret.
Zatim mu je Allahov Poslanik, sallallahua lejhi ve sellem, rekao: ”Ovaj bol i patnja koja te je zadesila nije ništa u odnosu na patnje vjernika iz prethodnih generacija.” Dakle, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo mu je primjer iz historije, a historija sadrži pouke, odgoj i realne primjere.
Rekao mu je: ”Prije vas je bilo ljudi kojima bi iskopali rupu u zemlji, zatim ga stavili u nju i donijeli pilu kojom bi prepilili njegovu glavu na dva djela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali, ali sve to ga ne bi natjeralo da ostavi svoju vjeru.”
Stoga, ako dođe do toga da ti neko stavi pilu na glavu da bi je prepilao na dva dijela, nemoj očajavati, jer tvoje mjesto je u Džennetu ako budeš strpljiv i postojan, a i onima oko tebe Allah će sigurno pomoći ako ustraju na istini.
U toku osvajanja Perzije, jednog mudžahida čije ime ne znamo, ali ga zna Uzvišeni Allah, zarobili su Perzijanci, pa mu je perzijski vođa Rustem, rekao: ”Šta vas je navelo da uđete u našu zemlju?” Ovaj mudžahid je nepokolebljivo rekao (ovu predaju prenio je Perzijanac koji je kasnije primio islam): ”Došli smo po ono što nam je Allah obećao.” ”A šta vam je to Allah obećao?”, upitao je Rustem. Mudžahid je odgovorio: ”Vašu zemlju, vaše domove i vaš imetak ako ne budete vjerovali u Allaha.” Rustem mu je rekao: ”Onda ćete biti ubijeni i bez toga.” Neznani mudžahid mu je mirno rekao: ”Ko god umre među nama ući će u Džennet, a ko ostane živ, pobijedit će vas.”
Rustem mu je podrugljivo rekao: ”Onda smo mi u oba slučaja izgubljeni i u vašim smo rukama.” Zarobljeni musliman mu je rekao: ”Vaša djela su vas dovela u naše ruke.” Nakon toga Rustem ga je ubio. Molimo Allaha da mu podari najveće stepene u Džennetu.
Na kraju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem – u vremenu kad su muslimani bili izloženi najgorem mučenju u Mekki, koja je u to vrijeme bila poput manjeg sela koje se nije vidjelo na karti, rekao Hababu ibn Eretu: ”Allaha mi, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sâm iz San'e do Hadramevta, ne bojeći se nikoga osim Allaha i vuka za svoje stado. Međutim, vi požurujete (nestrpljivi ste).” (Buharija)
Bože dragi! Habab ibn Eret je nakon svih ovih muka požurio. A šta je tek sa onima koji požuruju hiljadama koraka prije nego što dožive ono što je doživio Habab ibn Eret, radijallahu anhu?!
Zato ne očajavajte i ne požurujte, jer krajnji ishod i lijep završetak je za bogobojazne, i ovo je nesumnjivo obećanje Gospodara svjetova.
