Piše: Muhamed Mus'ad Jakut
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čudno je, i krajnje indikativno, da su mnogi kršćanski autori, i pored jasnih historijskih činjenica koje govore o ličnosti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, zlonamjerno, Poslaniku milosti pripisali grubost i nasilje te kazali da se islam širio mačem. Međutim, zbog istine i objektivnosti, valja kazati da su također mnogi zapadni, tj. kršćanski mislioci i učenjaci odgovorili na te potvore i izmišljotine i da su snagom historijskih argumenata demantirali i opovorgli sve laži na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neke od tih odgovora spomenut ćemo u ovoj studiji.
Potvore na Poslanika i odgovori kršćanskih znanstvenika na njih
Jedan od poznatijih historičara, koji je objektivno i nepristrasno pisao o Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, svakako je Francuz,Luis A. Sedillot. U svom odgovoru onima koji su, zadojeni paganskim žarom, negativno pisali o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, on, između ostalog odgovara: ”Očigledno izvrtanje historijskih činjenica i krupne laži idu na dušu autorima koji su potvorili Muhammeda za grubost i nasilje. Prigovorili su mu da nije uložio truda u iskorjenjivanju loših običaja naslijeđenih iz predislamskog perioda. Kao da ti pisci nikada nisu čitali kur'anske ajete putem kojih je Muhammed, jednom za svagda dokinuo odvratni paganski običaj ubijanja žive ženske djece, i kao da uopće nisu razmišljali o oprostu i plemenitosti koju je pokazao prema svojim neprijateljima prilikom osvajanja Mekke, kao i prema mnogobrojnim plemenima koja su ratovala protiv njega. Oni kao da su zaboravili da je Muhammed odbio Omerov prijedlog da se poubijaju svi zarobljeni idolopoklonici nakon Bitke na Bedru i da je presudu protiv židovskog plemena Benu Kurejza, koje je izdalo Muhammeda, ostavio svom drugu, a njihovom nekadašnjem savezniku, Sa'du ibn Muazu. Zatim, da je oprostio ubici svoga amidže Hamze i da nikada nije odbio oprost i blagost kada mu se za to ukazala prilika.” (Islam između objektivnosti i osporavanja, 134. str.)
Britanska znanstvenica, Karen Armstrong, u uvodu svoje knjige ”Muhamed – Poslanik za naše vrijeme”, napisala je: ”Pogrešno je misliti da se islam u svojoj osnovi odlikuje surovošću, nasiljem i pristrasnošću, kao što to neki misle i govore. Islam je sve-svjetska religija i nikako joj se ne može pripisati istočnjačka agresivnost i netrpeljivost naspram Zapada.” (Karen Armstrong, Muhammed – Poslanik za naše vrijeme, 19. str.)
Nakon toga, objašnjavajući uzroke potvore na islam i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, ona kaže: ”Mi zapadnjaci moramo se osloboditi naše naslijeđene pakosti i mržnje, a ličnost kakva je Muhammed, zaslužuje da od nje počnemo i da prezir i mržnju koju prema njemu nosimo u potpunosti iskorijenimo. On je bio vrlo osjećajan čovjek i utemeljitelj vjere i civilizacije kojoj sablja nikako nije bila temelj i oslonac. Ta vjera zove se islam, a ta riječ u punini svoga značenja upućuje na mir i toleranciju.” (Muhammed – Poslanik za naše vrijeme, 393. str.)
Tvrdnje da se islam širio sabljom su apsurdne i maloumne
Holandski historičar i orijentalista, Reinhart Dozy, objašnjavajući da Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nikada nikoga nije prisilio da primi islam, kaže: ”Nije zabilježen niti jedan jedini slučaj u njegovom životu da je neko bio prisiljen da prihvati islam, pa makar se radilo samo o psihološkom pritisku, a kamoli o upotrebi sablje i primjeni nasilja.”
Poznati kršćanski historičar, Gustav Lebon, o istoj temi, kaže: ”Islam se nije širio sabljom, već misionarstvom. Putem misionarstva (da've) islam su prihvatili i oni narodi koji su porazili Arape, poput Turaka i Mongola. Kur'ansko učenje se proširilo u Indiji u kojoj nije bilo Arapa, osim onih koji su posjetili Indiju kao trgovci i putnici. Ništa manjim intenzitetom islam se nije širio ni u Kini koju Arapi nikada nisu osvojili. Sila i represija nisu igrali nikakvu ulogu u širenju islama. Arapi su pobjeđene narode ostavljali slobodnim u njihovoj vjeri.” (Gustav Lebon, Arapska civilizacija, 128-129. str.)
Talijanska spisateljica, L.Veccia Vaglieri, objašnjavajući da islam ne dozvoljava vađenje mača iz korica osim u odbrani života i da jasnim dokazima zabranjuje nasilje i agresiju, kaže: ”Šerijat je dozvolio muslimanima borbu radi odbrane slobode osjećanja i vjerovanja, radi uspostave mira, ostvarivanja sigirnosti i zakona u društvu, kao što se desilo u bitkama na Bedru, Uhudu i na Hendeku. A što se tiče osvajanja Hajbera i bitke protiv Benu Kurejza, one su bile posljedica kršenja ugovora i strašne izdaje židova koji su do tada bili Muhammedovi saveznici.” (L. Veccia Vaglieri, Odbrana islama, 11-12. str.)
Istaknuti orjentalista, Thomas Karlyle, dao je izuzetan doprinos u rasvjetljavanju historijskih činjenica vezanih za islam i Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i razotkrivanju bezočnih laži pojedinih kršćanskih autora. I da niko od zapadnih učenjaka nije ništa napisao u odbranu ličnosti Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, osim onoga što je napisaoThomas Karlyle,bilo bi dovoljno. U svom odgovoru na te potvore, on je, između ostalog, napisao: ”Tvrdnje da je Muhammed posezao za sabljom kako bi ljude natjerao i prisilio da prihvate islam su apsurdne i maloumne. Uistinu je mnogo onih koji su pisali i govorili da je Muhammed svoju vjeru širio sabljom, i ko god te priče i potvore uzme kao dokaz o neautentičnosti Muhammedove vjere, napravit će još veću grešku i učiniti još veću nepravdu.
Onima koji tvrde da se vjera islam ne bi proširila bez sablje, treba postaviti logično pitanje: Šta je to što je zapravo prethodilo sablji? A odgovor je: To je vjera i uvjerenje da je to, u šta poziva, istina. Općenito, svaka nova ideja se rađa u glavi jednog čovjeka, i na početku, on jedini u nju vjeruje. Prema tome, on je tada bio sâm naspram cijelog čovječanstva. Kada bi taj pojedinac uzeo sablju i digao se protiv čovječanstva, nema nikakve sumnje da bi doživio potpuni poraz i neuspjeh. Zbog toga, ja smatram da je istina sama sebi krčila put, koristeći za to sredstva koja su bila prikladna u datoj situaciji.” (Thomas Karlyle, Abolicija, 76. str.)
Špekulacije oko likvidacije plemena Benu Kurejza
Poznato je, na osnovu historijskih izvora, da je židovsko pleme Benu Kurejza nastanjivalo Medinu, kao što je poznato da su oni, dolaskom Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Medinu, sklopili s njim ugovor koji je sadržavao opće odredbe i regulative o unutrašnjim i vanjskim odnosima Medinske zajednice ili države. Između ostalog taj ugovor je sadržavao i sljedeće tačke: Obaveza je svih građana Medine, muslimana i židova, da žive u miru i suživotu, a zabranjuje im se svaki vid nasilja i neprijateljstva jednih prema drugima. Zatim, svi stanovnici Medine dužni su braniti grad u slučaju da bude napadnut od vanjskog neprijatelja. Nakon toga, 627. godine, idolopoklonici su zajedno sa svojim saveznicima, napali Medinu s ciljem da ubiju Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i da u potpunosti zatru sjeme islama. U to ime okupili su deset hiljada, do zuba, naoružanih boraca.
Broj muslimana koji je mogao nositi oružje nije prelazio tri hiljade. Međutim, bilo je sasvim prirodno i logično da im se u odbrani grada priključe i židovi iz plemena Benu Kurejza, na osnovu ugovora koji su prije toga potpisali. Umjesto toga oni su postupili sasvim suprotno i u najtežem trenutku izdali su muslimane, a potpisanom ugovoru i njegovoj nepovredivosti i svetosti, nisu pridavali nimalo pažnje. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je potpuno zatečen takvim postupkom. Da bi spriječio širenje panike među muslimanima, on je poslao ashabe, Sa'da ibn Muaza, Sa'da ibn Ubadeta i Abdullaha ibn Revahu, da još jedanput pokušaju urazumiti židove i objasniti im pogubnost takvog postupka. Sve je bilo uzalud, židovi su ostali pri svome stavu da zajedno sa idolopoklonicima iz Mekke učestvuju u rušenju mlade islamske države u Medini. Ali, snovi im se nisu ostvarili. Saveznici su bezuspješno opsjedali Medinu i nakon toga se poraženi vratili svojim kućama. Kada se sve završilo dobro po muslimane, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije dozvolio da izdajnici prođu nekažnjeno. On je odmah izdao naredbu svojim vojnicima, koja je glasila: ”Neka niko od vas ne klanja ikindiju namaz dok ne stigne u Benu Kurejza!”
Nedugo zatim i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pridružio se svojoj vojsci. Opsada utvrđenja Benu Kurejza trajala je mjesec dana. Nakon toga oni su se bezuvjetno predali. Poslije osvajanja utvrđenja, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je Sa'd ibn Muaza da presudi u slučaju Benu Kurejza. To je bila izuzetno mudra i dalekovida odluka, jer S'ad je bio njihov poznanik i nekadašnji saveznik. Židovi su se obradovali izboru sudije i bez izuzetka se složili sa tom odlukom. Sa'd ibn Muaz, r.a., je predmet proučio i sagledao sa svih aspekata, a nakon toga je izrekao svoju presudu koja je glasila: ”Sve punodobne muškarce iz Benu Kurejza poubijati, a žene i djecu uzeti kao roblje i zaplijeniti njihovu imovinu.” Kada je čuo presudu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je uzviknuo: ”Presudio si presudom Gospodara svjetova iznad sedam nebesa!”
Kazna za veleizdaju
Onima koji zbog toga događaja konstantno prigovaraju Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i islamu i spočitavaju mu nasilje i okrutnost, jer nemaju niti jedan drugi dokaz, postavljamo pitanje: ”Šta bi se desilo da je savez idolopoklonika ušao sa svojom armadom u Medinu? Nema nimalo sumnje da bi poubijali sve muslimane, a prije svega Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zatim, ne smije se izgubiti iz vida činjenica da su židovi stupili u antiislamski savez tek onda kad su, na osnovu svoje računice, vidjeli da će to biti sigurna pobjeda i da će se na taj način za sva vremena osloboditi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i islama. Zbog toga se nijednog trenutka nisu dvoumili u svojoj prljavoj namjeri i odluci.
Drugo, svi židovi, a posebno oni iz Benu Kurejza, za vrijeme dok je trajao ugovor nisu doživjeli od muslimana ni jednu neprijatnost, već samo dobročinstvo, lijep odnos i poštivanje dogovorenog, što su potvrdile i židovske vođe.
Treće, zar postoji razlika u Sa'dovoj presudi državnim izdajnicima, od presuda sudova u savremenim državama, i zar se uopće može drugačije odnositi i presuditi za takvo zlodjelo. Naime, taj zločin u sebi sadrži četiri aspekta i tačke koje se po svim zakonima i u svim državama smatraju veleizdajom. To su: ustajanje protiv legalno izabranog vladara države i kolaboriranje sa okupatorom, pomaganje i olakšavanje neprijateljskim snagama da uđu na muslimansku teritoriju, sabotaža i špijuniranje protiv vlastite države i širenje smutnje i nereda te učešće u informativno-psihološkom ratu protiv muslimanskog naroda.I nema sumnje da bi svaka druga presuda bila nepravedna i značila bi novu izdaju i napad na državni suverenitet i bezbjednost.
