Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U jednoj narodnoj priči spominje se trgovac (piljar) koji je na kutiju šećera napisao natpis ”biber”. Kada su ga pitali zašto to čini, odgovorio je da mravi uvijek hrle prema šećeru, pa je mislio da će ih natpis ”biber” odvratiti.
Ova jednostavna anegdota krije duboku pouku, jer i u životu islamskog ummeta postoje mnogi ”piljari” u likovima raznih svjetskih moćnika koji nam stalno na šećer lijepe etiketu s natpisom ”biber”, a na med etiketu s natpisom ”otrovni sirup”. Istinu nazivaju laži, a laž istinom. Pravdu nazivaju ekstremizmom, a zulum demokratijom i ljudskim pravima.
Priča o trgovcu i natpisu ”biber” zato postaje metafora globalne politike prema muslimanima. Naše vrijednosti i identiteti dobivaju lažne etikete: ”sekularizam” se predstavlja kao neutralnost, a zapravo znači zabranu islama; ”modernizacija” se reklamira kao napredak, a iza nje stoji dekonstrukcija islamskog sistema vrijednosti; ”reforme” se prikazuju kao emancipacija, a zapravo vode gubljenju duhovnog i kulturnog identiteta. Međutim, problem nastaje kada muslimani povjeruju u te natpise i izgube sposobnost da zavire u samu ”kutiju”.
I ono što je nekada bilo skriveno u ideološkim narativima, danas se jasno artikulira kroz zakone i javne politike. Tako mnoge evropske države, pod izgovorom ”sekularizma”, uvode zabranu hidžaba u školama, univerzitetima i državnim institucijama. Muslimanke su stavljene pred izbor: vjera ili obrazovanje, identitet ili profesionalni život.
Kada muslimani brane svoje domove u Gazi i cijeloj Palestini, nazivaju ih ”teroristima”. A kada cionistički okupator ruši kuće, ubija djecu i bombarduje bolnice, to nazivaju ”pravom na samoodbranu”.
Kada se muslimani bore za slobodu i dostojanstvo, to je ”nacionalizam” i ”fanatizam”, a kada se drugi bore za iste ciljeve, to je onda ”patriotizam”, ”hrabrost” i ”junaštvo”.
Islamofobija nije ograničena samo na Ameriku i Evropu i njihovu tvorevinu, cionistički entitet. U Kini su milioni Ujgura zatočeni u ”kampovima za preodgoj”, gdje im se sistematski briše identitet, zabranjuje namaz, nameće prekid posta, a svaka manifestacija islamskog vjerovanja tretira se kao oblik ekstremizma.
U Indiji su muslimani svedeni na građane drugog reda, izloženi linčovanju, diskriminaciji i planskom potiskivanju iz političkog i društvenog života.
Bosna i Hercegovina predstavlja jedno od najpotresnijih svjedočanstava. U srcu Evrope, krajem XX stoljeća, počinjen je genocid nad Bošnjacima, dok je ”civilizirani” svijet šutio ili kalkulirao. Tek kada je bošnjačka krv potekla potocima, uslijedila je zakašnjela intervencija. Ali, ni tada pravda nije uspostavljena, jer su isti oni centri moći koji se zaklinju u ljudska prava, u isto vrijeme štitili političke projekte koji su omogućili genocid.
Mržnja koja tinja protiv islama i njegovog ummeta nikada ne prestaje. U tom pogledu nema razlike između Amerike, Evrope, Kine, Indije i Rusije. Na toj mržnji zasniva se i njihova politika: održati islamski svijet u stanju slabosti, nesigurnosti i unutrašnje podijeljenosti. Ta politika se nikada nije mijenjala, samo što se danas jasnije vidi.
Naprimjer, kada je svojevremeno Pakistan najavio proizvodnju atomske bombe, odmah je uslijedila reakcija Sjedinjenih Američkih Država, pa je predsjednik SAD-a zatražio od Pakistana da ne počinje sa proizvodnjom atomske bombe, zaprijetivši obustavom vojne pomoći ako Pakistan krene putem razvoja strateškog naoružanja.
Međutim, isti taj pritisak nikada nije usmjeren protiv Indije, koja posjeduje nuklearni arsenal i otvoreno diskriminira više od dvjesto miliona svojih muslimanskih građana. Takvi dvostruki standardi otkrivaju jasnu namjeru: osigurati da muslimanski narodi nikada ne dostignu vojnu ravnotežu i da ostanu u položaju nemoći u potencijalnim sukobima.
Ovaj antiislamski diskurs najjasnije se očituje na Bliskom istoku, gdje američka politika, ali i politika evropskih saveznika, sistematski osigurava da cionistička frankeštajn-država zadrži vojnu i tehnološku nadmoć nad svim arapskim i muslimanskim državama zajedno. Kada bi i došlo do narušavanja te ravnoteže, intervencija Zapada bila bi trenutna i odlučna, uvijek u korist cionističkog entiteta, što potvrđuje i agresija na Gazu i genocid nad muslimanima Gaze, koji zajedno čine cionistički entitet i njegovi saveznici predvođeni Amerikom.
Dakle, islamofobija kao institucionalizirani diskurs razotkriva da globalni odnosi moći nikada nisu bili neutralni, niti to žele biti. Mržnja prema islamu nije prolazni hir, već sistemski oblikovana ideologija i politički instrument. Ona ima cilj: da oslabi, podijeli i porobi muslimanski ummet.
Ako budemo gledali u natpise koje nam drugi nameću, uvijek ćemo biti poput mrava koji trče za oznakom, a ne za stvarnim sadržajem. Ali ako otvorimo ”kutiju” i vratimo se Allahovoj uputi, tada nijedna propaganda neće moći laž prikazati kao istinu, niti će nam moći potamniti svjetlo istine niti oduzeti slast imana.
Zato je najveći zadatak današnjeg ummeta da probudi kritičku svijest, da razbije iluzije i da gradi vlastitu snagu na temeljima uzvišene vjere islama i vlastite historije. Jer, ummet koji uči svoju vjeru i svoju historiju, i koji prepoznaje svoje neprijatelje kroz prizmu Allahove objave, nikada neće biti zaveden neprijateljskom propagandom i lažnim natpisima.
