Piše : Hafiz Semir Imamović
Kada bismo tražili najznačajniju i najizražajniju karakteristiku vremena u kojem živimo, sigurno bismo je našli u udaljenosti današnjeg čovjeka od uzvišenih islamskih principa, i njihovom kategoričkom potiskivanju ustranu u svim životnim segmentima, a posebno u segmentu privređivanja i stjecanja imetka. Bitno je doći do imetka, kako i na koji način, to ne treba pitati; da li će to imati negativan odraz na berićet u imetku, na odgoj djece, na brak, i druge stvari, o tome ne treba razmišljati. A upravo način na koji se dolazi do imetka ima snažan utjecaj i na berićet, i na odgoj djece, i na uspjeh, i na primanje dove od Onoga Koji daje svaku sreću i blagoslov u životu. A šta to ostaje ljudima nakon gubitka Božijeg blagoslova i neprimanja dove? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kao primjer čovjeka čija dova neće biti primljena naveo putnika, koji dugo putuje, raščupanog i uprašenog, a koji se hrani i odijeva zabranjenim imetkom. Iako dugo putuje, što znači da ulaže trud, iako je raščupan i uprašen, što znači da je putovanje na njemu ostavilo traga, iako traži od Allaha, što znači da mu je potrebno, njegova dova neće biti primljena samo zbog toga što se hrani i odijeva haramom. Pomanjkanje istinskog oslonca na Allaha igra značajnu ulogu u zapadanju ljudi u ovu vrstu nepokornosti Allahu, dželle šenuhu. Sve se češće mogu čuti izjave poput: ”Ma pusti ti to, mora se raditi, mora se donijeti djeci, mora se od nečega živjeti”, ”Kada bih gledao na to šta je zabranjeno, a šta dozvoljeno, niko mi u radnju ne bi dolazio”, ”Ako izbacim alkohol iz prodavnice, nemam je radi čega ni držati” i sl., izjave koje jasno odslikavaju stanje današnjeg čovjeka i njegovo ubjeđenje u vjerski postulat – Allah opskrbljuje i daje blagoslov u opskrbi. Jeste, mora se privređivati i zarađivati, tä najodabraniji Allahovi robovi, poslanici, su živjeli od vlastitog truda – mora se raditi i izdržavati porodica, ali na način kojim je zadovoljan Gospodar opskrbe i svakog drugog dobra, jer On je učinio da postoji i dozvoljeno i zabranjeno privređivanje, kao i mnoge druge suprotnosti, samo da bi ispitao ljude, i da bi se pokazalo ko je istinski ubijeđen u Njegovo davanje i opskrbljivanje, a ko se samo hvališe i pretvara! Rekao je Allah, dželle šenuhu: Mi ćemo vas neprestano iskušavati, dok ne budemo znali prave borce među vama, i strpljive. (Prijevod značenja Muhammed, 31.); Iskušavat ćemo vas strahom, glađu, i gubitkom imetka i ljetina, a ti obraduj strpljive. (Prijevod značenja El-Bekare, 155.) Naravno, stanje nije u potpunosti crno i negativno, ima i onih koji se boje Allaha, dželle šenuhu, i strepe od Njegove kazne, poštuju Njegove granice i propise koje je uspostavio u vezi sa stjecanjem i privređivanjem, i gledaju da sebi i svojoj porodici obezbijede halal-imetak. To ne negiram i ne poričem. No i kod takvih je primijetno da nisu baš najbolje upoznati sa halal i haram opskrbom, da nekada rade određeni posao, ili uđu u neki projekat, ubijeđeni da je on stoposto dozvoljen, i da u sebi ne sadrži nešto što se kosi sa islamskim principima, a stvarnost bude sasvim nešto drugo; ili obrnuto, da se ustručavaju od nekih vidova zarade koji su u potpunoj saglasnosti sa islamskim principima, mada je ova druga situacija rjeđa i skoro neprimijetna. Mi ćemo, ako Boga da, obraditi pet najbitnijih pitanja u vezi sa haram-imetkom i privređivanjem, a to su: vrste zabranjenog imetka, preobrazba zabranjenog u dozvoljeni imetak, uzimanje i posjedovanje zabranjenog imetka, oslobađanje od zabranjenog imetka, i rad u preduzećima i fabrikama čija je proizvodnja u cijelosti ili dijelom zabranjena.
Vrste zabranjenog imetka
Dvije su vrste zabranjenog imetka: imetak koji je zabranjen sam po sebi, i imetak koji je zabranjen zbog načina na koji je stečen. U imetak koji je sam po sebi zabranjen spada alkohol, i sve što mu nalikuje ili sve što šteti ljudskom zdravlju, svinja i sve životinjske vrste koje je zabranjeno jesti ili posjedovati, a u imetak koji je zabranjen zbog načina na koji je stečen spada imetak zarađen kamatom, kockanjem, profesijom koju je islam zabranio (crtanje živih bića, pjevanje, prostitucija, kiparstvo i sl.), prevarom, otimačinom, krađom, lažnim svjedočenjem, mitom, zabranjenim trgovanjem (prodajom harama, trgovinom bijelim robljem, prodajom pasa) i sl. Na zabranu spomenutih vrsta upućuju opći i posebni dokazi. Kao opći dokazi važe: a) riječi Allaha, dželle šenuhu: O vjernici, ne prisvajajte imetke jedni drugih bespravno. (Prijevod značenja En-Nisa, 29.); … koji će im ono što je lijepo dozvoliti, a ono što je ružno zabraniti. (Prijevod značenja El-Ea'raf, 157.); I potpomažite se u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne pomažite se u nasilju i grijehu. (Prijevod značenja El-Maida, 2.); b) riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nema štete, niti nanošenja štete.” (Hakim, 2345.; Bejheki, 6/69.; Darekutni, 3/77.: Ibn Madže, 2340.; Malik, 1249.; Ahmed, 1/313.); ”Ko nas vara, nije od nas.” (Muslim, 102.)
Posebni dokazi za zabranu alkohola i svinjskog mesa i trgovanja (zarađivanja) njima:
- O vjernici, zaista su alkohol, kocka, žrtvenici i strelice za gatanje ogavno šejtanovo djelo, i zato ih se klonite kako biste spašeni bili. (Prijevod značenja El-Maide, 90.) Iz zabrane konzumiranja alkohola razumijeva se i zabrana trgovanja njime, jer sve što je zabranjeno posjedovati i koristiti, zabranjeno je prodavati i kupovati. Za to postoje i konkretniji dokazi u Sunnetu, koje ćemo navesti nakon ajeta.
- Reci: ”Ja u onome što mi je objavljeno ne nalazim da je zabranjeno išta drugo do strvina, i krv koja istječe iz zaklane životinje, i svinjsko meso, to je odvratno; i ono što je u nečije drugo, a ne u Allahovo ime zaklano.” (Prijevod značenja El-En'am, 145.) Ajet zabranjuje konzumiranje svinjskog mesa, a zabrana konzumiranja je ujedno i zabrana njegove prodaje i kupovine. Fikhsko pravilo kaže: ”Ono što je zabranjeno uzimati, zabranjeno je prodavati, ono što je zabranjeno činiti, zabranjeno je od drugih tražiti da to čine.” Ovo pravilo ima jaku podlogu u hadisu koji govori o prijetnji Allahovim prokletstvom svima onima koji na bilo koji način pomažu u njegovom rasturanju i konzumiranju.
- Zabranjuje vam se strv, krv, svinjsko meso i ono što je u nečije drugo, a ne u Allahovo ime zaklano. (Prijevod značenja El-Maide, 3.)
- ”Allah je prokleo alkohol, onoga koji ga cijedi, onoga kome se cijedi, onoga koji ga prodaje, ko ga kupuje, onoga koji ga nosi, onoga kome se nosi, onoga koji ga toči, onoga koji ga pije i onoga koji živi od njega.” (Ibn Madže, 3280.)
- ”Onaj koji je zabranio pijenje alkohola, zabranio je i njegovu prodaju.” (Muslim, 1579.)
Posebni dokazi za zabranu kamate i kocke
- Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu. (Prijevod značenja El-Bekare, 275.) O vjernici, bojte se Allaha, i ostavite zaostalu kamatu, ako ste pravi vjernici. Ne uradite li tako, eto vam rata od Allaha i Poslanika. (Prijevod značenja El-Bekare, 278-279.) Objavljivanje rata onome ko se bavi kamatom i hrani sebe i svoju porodicu takvim imetkom, dovoljno govori koliki je to grijeh.
- ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prokleo onoga ko jede kamatu, ko mu u tome pomaže, zapisničara i dvojicu svjedoka, i rekao je da su svi oni isti.” (Muslim, 1598.) Bilo koji vid bavljenja kamatom i pomaganja onih koji se njome bave je zabranjen, i izlaže čovjeka Allahovom i Poslanikovom prokletstvu.
- O vjernici, zaista su alkohol, kocka, žrtvenici i strelice za gatanje ogavno šejtanovo djelo, i zato ih se klonite kako biste spašeni bili. (Prijevod značenja El-Maide, 90.)
Posebni dokazi za zabranu krađe, otimačine, prevare, lažnog svjedočenja i imetka koji je stečen na taj način
- Kradljivcu i kradljivici ruke (do zglobova) odsijecite, kao kaznu za ono što su uradili. (Prijevod značenja El-Maide, 38.) Sankcionisanje kradljivca i kradljivice odsijecanjem ruke nedvosmisleno upućuje na zabranu krađe i raspolaganja ukradenim imetkom, i obavezu vraćanja tog imetka njegovom vlasniku uz pokajanje Allahu, dželle šenuhu.
- ”Ko nepravedno uzme tuđi pedalj zemlje, Allah će ga na Sudnjem danu opasati tim istim dijelom, ali sa svih sedam zemalja.” (Buharija, 3026.; Muslim, 1610.)
- ”Ko uz pomoć lažne zakletve prisvoji tuđi pedalj zemlje, na Sudnjem danu Allah će biti srdit na njega.” (Buharija, 229.; Muslim, 138.)
- ”Hoćete li da vas obavijestim o najvećim grijesima? – …. i lažno svjedočenje.” (Buharija, 2511.; Muslim, 87.)
- ”Kome dosudim nečiji imetak na osnovu njegove rječitosti (a ustvari ne radi se o njegovom imetku), neka zna da sam mu dodijelio džehennemsku žeravicu.” (Buharija, 2534.; Muslim, 1713.)
Posebni dokazi za zabranu bavljenja prostitucijom, rasturanjem nemoralnih časopisa i kaseta, i bilo koji vid saučesništva u tome
- Oni koji vole da se među vjernicima širi razvart, njih čeka bolna patnja na ovome i onome svijetu… (Prijevod značenja En-Nur, 19.)
- ”Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vrijednost koju prostitutka uzme za prostituciju.” (Buharija, 2122.; Muslim, 1567.)
Posebni dokazi za zabranu bavljenja kiparstvom i crtanjem živih bića i zarađivanja na taj način
- ”Allah je prokleo one koji prave likove.”
- Došao je neki čovjek kod Ibn Abbasa i rekao: ”O Ibn Abbase, ja sam čovjek koji živi od onoga što rukama svojim steknem, zarađujem crtajući i praveći slike. Pa šta kažeš na to? ”Neću ti reći osim ono što sam čuo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Onaj ko napravi sliku, Allah će ga kazniti na Sudnjem danu tako što će mu narediti da je oživi, da u nju udahne dušu, a on to nikada neće moći uraditi” – odgovori Ibn Abbas. Čovjek se prepade i požuti. Kada to vidje, Ibn Abbas mu reče: ”Ako već slikaš, i ne možeš to ostaviti, onda slikaj ovo lijepo drveće, i sve što nema dušu.” (Buharija, 2225.)
- ”Oni koji prave slike bit će kažnjeni na Sudnjem danu tako što će im biti rečeno: ‘Oživite sada ono što ste na dunjaluku napravili.”’ (Buharija, 1999.; Muslim, 2107.)
- ”Najteže će na Sudnjem danu biti kažnjeni slikari.” (Buharija, 5606.; Muslim, 2109.)
Posebni dokazi za zabranu trgovanja onim što nije dozvoljeno posjedovati i koristiti
- ”Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, su zabranili prodaju alkohola, lešine (strvi), svinje i kipova.” (Buharija, 2121.; Muslim, 1581.)
- ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio vrijednost koja se uzme za prodaju psa.” (Buharija, 2122.; Muslim, 1567.)
U određenim situacijama, koje su definisane šerijatskim tekstom ili se razumiju iz njega, zabranjeni imetak gubi prvobitni status i postaje dozvoljen. Broj takvih situacija može se svesti na četiri, s tim da nisu sve one podjednako prihvaćene od strane islamskih pravnika (oko nekih postoji razilaženje), i nemaju jednaku jačinu. Prva situacija u kojoj zabranjeni imetak postaje dozvoljen onome kod koga se nađe jeste prihvatanje islama. Onaj ko primi islam, ima pravo zadržati imetak kojeg je prije toga posjedovao, bez obzira na to kako ga je stekao, poštenim radom, ili na način kojim Njegov Gospodar nije zadovoljan – kockanjem, trgovanjem alkoholom, kamatom, prevarom, krađom i sl. Za to postoji opći i poseban dokaz. Opći dokaz su riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Reci onima koji ne vjeruju: ‘Ako se prođu onoga na čemu su, oprošteno će im biti sve što su radili, a ako se stopama svojim vrate, neka pogledaju kako su završili oni koji su prije njih bili.” (Prijevod značenja El-Enfal, 38.); i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Islam briše ono što je prije bilo.” (Ahmed, 4/198.; Bejheki, 9/123. Rekao je Hejsemi u ”Medžmeu-z-zevaidu”, 9/351: ”Prenosioci ovog hadisa su povjerljivi.”) Poseban dokaz je hadis u kojem se spominje da je Mugire ibn Šu'be, radijallahu anhu, kao idolopoklonik pobio grupu svojih prijatelja i uzeo im imetak, a zatim primio islam i ponudio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tim imetkom. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je njegovu ponudu popratio rječima: ”Što se tvog prihvatanja islama tiče, dobro došao, a što se imetka tiče, ne želim da imam išta s njim.” (Buharija, 2581.; Ibn Hibban, 4872.; Bejheki, 9/113.) Rekao je Bejheki: ”Ostavljanjem ovog imetka kod Mugire ibn Šu'be Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ukazao na to da on njemu pripada, i da je njegovo vlasništvo…”
Sulejman ibn Burejde je prenio od svoga oca, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao za zimmije (štićenike islamske države) koji prime islam: ”Njima pripada imetak, robovi, kuće i zemlja koje su posjedovali prije islama, nemaju nikakvih imovinskih obaveza izuzev zekata.” (Sunenul-l-kubra, 9/113.)
Promjenom vlasništva zabranjeni imetak postaje dozvoljen
Druga situacija je promjena vlasništva. Zabranjeni imetak promjenom vlasništva postaje dozvoljen, tj. kada ga onaj kome je zabranjen pokloni nekome, ili on ostane kao zaostavština (naslijeđe) iza njega i sl. Oko ove situacije postoji razilaženje među islamskim učenjacima. Uzrok razilaženja su dvije različite šerijatske osnove: prva je da Allah ne prima sadaku iz zabranjenog imetka, i da je dozvolio samo ono što je lijepo, a druga je da čovjek odgovara za vlastite, a ne postupke drugih, čak i onda kada se radi o zabranjenom imetku. Na prvu osnovu upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”O ljudi, Allah je lijep, i voli lijepo. On je vjernicima naredio ono što je naredio poslanicima: ‘O vjerovjesnici, jedite lijepa jela, i činite dobra djela, Ja dobro znam ono što radite.’ ‘O ljudi, jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo.’ Zatim je spomenuo čovjeka koji dugo putuje, uprašenog, raščupane kose, kako upućuje Allahu dovu: ‘Gospodaru moj, Gospodaru moj!’ Hrani se haramom, pije haram, odijeva se haramom, pa kako da mu dova bude primljena?!” (Muslim, 1015.) Imetak koji je stečen na zabranjen način ne može se nazvati lijepim, tako da ga nije dozvoljeno uzeti. Zatim riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah ne prima namaz bez abdesta, i sadaku od ”gulula”. (Muslim, 224.) Gulul je imetak kojeg čovjek uzme iz ratnog plijena prije njegove podjele i bez vladareve dozvole. Poruka hadisa je da Allah ne prima sadaku udijeljenu iz imetka koji je stečen na zabranjen način, a ako Allah ne prima takvu sadaku, onda je nije dozvoljeno ni uzeti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prihvatio od Mugire ibn Šu'beta imetak kojeg je on nasilno oteo svojim drugovima, što može poslužiti kao dokaz da nije dozvoljeno uzeti imetak koji je stečen na zabranjen način. Druga osnova je uzeta iz sljedećih tekstova:
-Opće riječi Allaha, dželle šenuhu: ”Niko ničije breme neće nositi.” (Prijevod značenja Fatir, 18.) Ajet nalaže da onaj ko stječe imetak na zabranjen način treba biti kažnjen sam, i da oni koji na dozvoljen način posluju sa njim ne bi trebali zajedno sa njim ispaštati. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je poslovao sa Jevrejima, i objedovao je kod njih znajući da oni posluju kamatom, i da imetak stječu na nepravedan način. Da su oni takvi, govori nam Kur'an: I zbog toga što su se kamatom bavili, a bila im je zabranjena, i zbog nepravednog uzimanja tuđeg imetka. Mi smo nevjernicima među njima pripremili bolnu patnju. (Prijevod značenja En-Nisa, 161.)
-Fetve ashaba, a Omer, radijallahu anhu, se složio s time da zimmije prodaju alkohol koji posjeduju kod sebe, i da novac koji zarade daju muslimanima kao džizju (glavarinu). (Predaju je zabilježio Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, 8/198 i Ebu Ubjed u ”El-Emvalu”, 129.) Rekao je Ibn Tejmijje: ”To je potvrđeno od Omera, i stav je svih imama.” (”Medžmuul-fetava”, 29/265.) Alkohol je zabranjen i vrijednost koja se za njega uzme je zabranjena, a i pored toga Omer je uzeo tu vrijednost kao glavarinu. Abdullah ibn Mes'ud, radijallahu anhu, je upitan: ”Imam komšiju koji se bavi kamatom, a neprestano me poziva kod sebe na objed. Šta da radim?” ”Odazovi mu se i objeduj kod njega, to je tebi ugodno i prijatno jelo, a grijeh ide njemu.” (Abdur-Rezzak u ”Musannefu”, 8/150. Sličnu predaju Abdur-Rezzak je zabilježio i od Selmana el-Farisija.) Kako spojiti ove dvije osnove, a da ni jedna ni druga ne budu zanemarene? Pravilo je u metodologiji islamskog prava da je korištenje svih šerijatskih tekstova i rad po njima preče od rada po jednom dijelu tih tekstova, a zapostavljanja drugih. Islamski pravnici su jednoglasni u tome da osnove koje smo spomenuli treba na adekvatan način spojiti, približiti, i raditi po njima, ali im je različit način spajanja.
Spajanje različitih osnova
Prvo mišljenje je da se prva osnova odnosi na one koji su, prije nego što su stekli imetak na takav način, bili ubijeđeni u njegovu zabranu, od takvih nije dozvoljeno uzeti poklon, ili objedovati kod njih, ili nešto drugo. Po njima slučaj Mugireta ibn Šu'beta, ukazuje na to da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uzeo njegov imetak, jer je znao da ga je Mugira oteo od svojih prijatelja, s ubjeđenjem da to nije ispravno, i dozvoljeno. Druga osnova se odnosi na onoga ko nije ubijeđen u zabranu, bilo zbog toga što nije musliman, bilo što ne zna za zabranu, ili je tumači drukčije. Zbog toga je Omer, radijallahu anhu, primio od zimmija vrijednost koju su uzeli za alkohol, oni alkohol i njegovu prodaju ne smatraju zabranjenom. Ovaj način spajanja je problematičan, iz tog razloga što iz njega proizilazi da je preče poslovati sa nevjernikom koji radi sa kamatom, nego s muslimanom grješnikom, koji isto to radi. Musliman grješnik bolji je od bilo kojeg nevjernika, čak i kada posluje sa kamatom, jer samo bavljenje kamatom ga ne izvodi iz islama. Kritikujući ovakav način spajanja šerijatskih tekstova, Ibn Tejmijje kaže: ”Nužno je poznato da Allah, dželle šenuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nikada neće narediti muslimanu da koristi i jede imetak nevjernika, a da u isto vrijeme ostavi muslimanski imetak. Musliman je blizu svakom dobru, a nevjernik je blizu svakom zlu.” (”Medžmuul-fetava”, 29/320.) On je problematičan i zbog toga što ne obuhvata sve dokaze iz druge osnove, recimo fetvu Abdullaha ibn Mes'uda i Selmana el-Farisija, u kojima se naglašava da je dozvoljeno objedovati kod muslimana koji se bavi kamatom, da se grijeh zadržava na njemu, i da je onome ko se odazove jelo ugodno i prijatno. Svaki musliman je ubijeđen u zabranu kamate. Drugo mišljenje je da se pravi razlika između imetka koji je zabranjen zbog načina stjecanja, kao što je kamata, kockanje, prodaja alkohola i sl., i imetka koji je zabranjen zbog toga što je uzet bespravno od njegovih vlasnika, bez punovažeće dozvole, kao što je ukraden i otet novac. U prvoj vrsti narušeno je Allahovo pravo – Allah je zabranio kamatu i kocku – iako su formalno obje strane zadovoljne time, a u drugoj vrsti narušeno je ljudsko pravo.
Dozvoljeno je uzeti ono što je zarađeno na haram način, ali nije ono što je oteto ili ukradeno
Rekao je Allah, dželle šenuhu: O vjernici, jedni drugima imetke na nepravedan način ne prisvajajte, osim ako se radi o trgovini uz obostrano zadovoljstvo. (Prijevod značenja En-Nisa, 29.) Kako napraviti razliku između ovih dviju vrsta? Razlika je u tome što je imetak koji je stečen na zabranjen način (bavljenjem kamatom, prodajom alkohola, kockanjem) dozvoljeno uzeti kao poklon, dozvoljeno je supruzi i djeci da se hrane tim imetkom, dozvoljeno je jesti hranu koja se kupi za njega, dozvoljeno ga je uzeti kao nasljedstvo; dok imetak koji je otuđen, ukraden, uzet prevarom nije dozvoljeno prihvatiti kao poklon, niti naslijediti, niti kupiti i sl. Time bivaju upotrijebljeni svi spomenuti šerijatski tekstovi, i obje osnove. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije prihvatio Mugirin imetak, jer je Mugira taj imetak nepravedno stekao, poubijavši njegove vlasnike. Također, imetak uzet iz ratnog plijena, prije njegove podjele, je nepravedno uzet, i zbog toga ga Allah ne prima kao sadaku. Fetve ashaba- Omera, Ibn Mes'uda i Selmana el-Farisija- dokaz su da je imetak stečen na zabranjen način, uz zadovoljstvo i pristanak svih strana u poslu, dozvoljeno uzeti, i da je onaj ko to uradi oslobođen bilo kakvog grijeha. Time nam biva jasno da je drugo mišljenje ispravnije. Ono se može potkrijepiti još jednim jako bitnim dokazom iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, prakse. Prenosi se da je Beriri dato meso kao sadaka, a ona ga je poklonila Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, rečeno da se radi o sadaki (Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je bilo zabranjeno uzimanje sadake), on je odgovorio: ”Beriri je sadaka – a nama je hedija (poklon).” (Buharija, 1424., Muslim, 1074.) Buharija je poglavlje u koje je svrstao ovaj hadis naslovio sa ”Kada se promijeni status sadake.” Rekao je Nevevi: ”Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Beriri je sadaka – a nama je hedija (poklon)’, dokaz su da se propis sadake mijenja nakon što se promijeni njen status (vlasnik), tako da bogatašu, kojem je sadaka zabranjena, biva dozvoljeno da taj imetak uzme kao hediju od siromaha, i da je otkupi od njega.” (”Šerh sahihi Muslim”, 10/142.) Učenjaci koji su pokudili prihvatanje imetka koji je stečen na zabranjen način, nisu to uradili zbog toga što su smatrali da je to haram onome ko ga uzme, nego zbog toga što su to vidjeli metodom sprječavanja zla, i odvraćanja onih koji se bave zabranjenim poslovima od onoga što rade. Rekao je Ibrahim en-Nehei, za prihvatanje poklona od osobe koja se bavi kamatom: ”Prihvati poklon od njega, osim ako budeš vidio da ga pomažeš u zlu kojeg čini.” (”Musannef Abdur-Rezzak”, 8/151.) Ako će prihvatanje hedije od onoga koji se bavi kamatom biti za njega dodatni stimulans da nastavi svoj posao, takvu hediju je zabranjeno uzeti, a ako time neće biti potpomognut, ili ako odbijanje hedije neće pozitivno djelovati na njega, tada nema nikakve šerijatske zapreke za prihvatanje. Zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslovao sa Jevrejima, odazivao se na objed kod njih, znao je da se oni neće promijeniti samim tim što on prestane poslovati i sarađivati sa njima. Allah najbolje zna!
Treća situacija u kojoj zabranjeni imetak postaje dozvoljenim biva na relaciji islamska država i njeni štićenici (ar. ehlu-z-zimme, ehlul-kitabije i drugi). Radi se o tome da islamska država, polazeći od svog osnovnog prava na uzimanje glavarine (ar. džizje), prepusti štićenicima prodaju zabranjenog imetka (alkohola i sl.), a zatim od njih uzme novac koji su zaradili prodajom. Prenosi Abdur-Rezzak es-San'ani u ”Musannifu”, u poglavlju ”Prodaja alkohola” od Sevrija, a on od Abdul-E'alaa, a on od Suvejda ibn Gafleta da je rekao: ”Kada je do Omera, radijallahu anhu, došla informacija da njegovi namjesnici uzimaju od štićenika alkohol kao džizju, pozvao ih je i provjerio direktno tu informaciju. Pošto se uvjerio u njenu vjerodostojnost, rekao im je: ”Nemojte to više raditi. Pustite ih neka prodaju alkohol, i od njih uzmite protuvrijednost. Jevreji su, nakon što im je došla zabrana loja, taj isti loj topili, prodavali i koristili se novcem koji su zaradili prodajom.” (Musannif, 8/195.) I četvrta situacija je prirodna preobrazba zabranjenog imetka u dozvoljeni, ili pretvaranje manuelnim putem – djelovanjem ljudskog faktora. Islamski klasici su razmatrali pitanje preobrazbe nečistoće u čistu materiju, kao što je preobrazba alkohola, preobrazba psa ili svinje u pepeo ili so (tako što se zapale ili bace u solanu), i iznijeli su različita mišljenja i poglede oko promjene propisa nakon preobrazbe. Svi su stava da alkohol (alkohol je prema mišljenju četiri pravne škole nečist) koji se prirodnim putem preobrazi u sirće – bez utjecaja ljudskog faktora – gubi provobitni propis, i postaje dozvoljen. Razišli su se oko ostalih vrsta nečistoća: učenjaci hanefijske pravne škole, Malik i Ahmed po jednom predanju, zahirije i šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjim, Ševkani, Hasan-han, Ibn Hazm, stava su da ukoliko se nečistoća preobrazi u nešto drugo, i u potpunosti izgubi svoja svojstva i karakteristike, gubi provobitni propis – zabranu, i postaje dozvoljeno njeno korištenje. Šafije, hanbelije, prema jačem predanju od imama Ahmeda, i Malik, prema jednom predanju, smatraju da se nečistoća ne može preobraziti i da se njen propis ne može promijeniti. (Pogledaj: ”Reddul-muhtar”, 1/217; Es-”Sejlul-džerrar”, 1/52; ”Medžmuul-fetava”, 21/601; ”Er-Revdatu-n-nedijje”, 1/24; ”El-Muhalla”, 7/422; ”I'lamul-muvekkiin”, 1/394; ”El-Mugni”, 1/97; ”Ez-Zehire”, 4/104; ”El-Mevaddu-l-muharreme ven-nedžise fil-giza ved-deva bejnen-nezarijjeti ve tatbik”, 16.)
Prelazak nečistoće u čistoću i zabranjenog u dozvoljeni imetak
Prvo mišljenje je jače i temelji se na sljedećim dokazima:
a) Poređenje (analogija) svih ostalih nečistoća sa alkoholom. Postoji konsenzus islamskih učenjaka da alkohol koji se prirodnim putem, bez djelovanja ljudskog faktora, preobrazi u sirće postaje dozvoljen, a većina učenjaka zadržava taj stav i kada je riječ i o manuelnom pretvaranju alkohola u sirće. Isti propis treba važiti i za ostale nečistoće, nakon što dožive hemijsku promjenu (preobrazbu), takvo nešto je u skladu sa zdravom logikom, koja se ne kosi sa šerijatskim tekstom.
b) Poređenje sa štavljenom kožom lešine. Većina učenjaka je stava da koža lešine štavljenjem postaje čista, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Kada se štavi koža lešine, ona tada postaje čista.” (Muslim).
c) Metodološko pravilo: ”Propis važi kada za njega postoji povod.” Povod zabrane alkohola je opojnost, i kada nje nestane, prestaje važiti zabrana ; tako isto povod zabrane nečistoće je njena suština i karakteristike, i kada toga nestane, prestaje biti zabranjena.
d) Nečiste materije (ljudski izmet i mokraća, lešina, pas, svinja, i dr.) kada se osuše, isparavaju se u atmosferu, i od njih i drugih tvari formiraju se oblaci iz kojih se opet spušta čista kiša koju ljudi piju, a kada se te iste materije zakopaju u zemlju, rastvore se, voda iz njih odlazi u najniže slojeve zemlje, čisti se od svih primjesa i pretvara u čistu i pitku izvorsku vodu. Takav je slučaj i sa mlijekom: ono – nakon što je bilo nečista i zabranjena krv u životinjskoj utrobi – kao što to potvrđuje Kur'an (En-Nahl, 66.), usljed potpune preobrazbe i promjene postaje čisti i dozvoljeni napitak.
e) Poređenje preobrazbe nečistoće sa preobrazbom čistoće. Naime, kada se čista tvar preobrazi u nečistu, postaje zabranjena i nečista, kao što je voda koja se pretvori u mokraću i izmet. Kako to da preobrazba ovdje utječe na propis, a ne utječe kada se radi o obrnutoj situaciji – kada se nečistoća preobrazi u čistoću? Allah, dželle šanuhu, izvodi čisto od nečistog, i nečisto od čistog, stoga se ne treba gledati na osnovu od koje je čista ili nečista tvar nastala, nego na svojstva i karakteristike koje ona posjeduje. Ako nestane imena i svojstva ne može se zadržati propis, jer se propis veže za jedno i drugo. (I'lamul-muvekkin, 1/394.)
Oslobađanje (čišćenje, pokajanje) od zabranjenog imetka
Stjecanje, posjedovanje i korištenje zabranjenog imetka je grijeh kao bilo koji drugi grijeh, obaveza ga je izbjegavati i kajati se od njega. Allah, dželle šanuhu, iz svoje neizmjerne milosti prašta sve grijehe pokajniku, pa i ovaj. Onaj ko se bavi zabranjenim poslovanjem, i na zabranjen način dolazi do imetka, ne smije gubiti nadu u Allahovu milost, doći u tu situaciju da pomisli da mu nema pokajanja, da je njegov grijeh veći od toga da bi bio oprošten, da kada je već potonuo u more grijeha ne treba ni pokušavati da se izvuče iz njega, da je to faktički i nemoguće i nerealno, jer je sve to veći grijeh od onoga što čini. Rekao je Allah, dželle šanuhu: ”Nadu u Allahovu milost gube samo nevjernici.” (Prijevod značenja Jusuf, 87.) ”O robovi Moji, koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost, Allah sve grijehe prašta.” (Prijevod značenja Ez-Zumer, 53.) Pokajanje u ovom slučaju biva uništavanjem zabranjenog imetka, ako se radi o imetku koji je sam po sebi zabranjen (alkohol, svinsko meso, droga), i njegovim vraćanjem izvornim vlasnicima, ako je razlog zabrane taj što je stečen na nezakonit (nešerijatski) način. Nezakonitom se, u islamskom pravu, smatra svaka zarada i vlasništvo koje je nastalo kao plod nevažećeg ugovora (ar. akd fasid, akd batil), ili bez ugovora (krađom, otimačinom i sl.). Nevažeći ugovor je ugovor u kojem nisu ispoštovani uvjeti (ar. šurut) ispravnosti, ili kojem manjka neki od sastavnih dijelova (ar. erkan). Rekao je Šerbini u ”Mugnil-muhtadžu: ”Dvije su vrste zabranjenog poslovanja: nevažeće – ono koje nije zadovoljilo uvjete i kojem nedostaje neki od sastavnih dijelova; važeće – ono koje je zabranjeno zbog nekog vanjskog faktora, a ne samo po sebi.” (Mugnil-muhtadž, 2/30.)
Uvjeti ispravnosti ugovora su sljedeći:
- obostrano zadovoljstvo – rekao je Uzvišeni: ”O vjernici, ne prisvajajte imetke jedni drugih bespravno, osim da se radi o trgovini uz obostrano zadovoljstvo.” (Prijevod značenja En-Nisa, 29.);
- dozvoljenost predmeta ugovora – rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Onaj koji je zabranio alkohol, zabranio je vrijednost koja se uzme za njega.” (Muslim, 1579.);
- posjedovanje predmeta ugovora ili pravo na zastupanje u raspolaganju njime – rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Hakimu ibn Hizamu: ”Ne prodaji ono što nije tvoje (što nije kod tebe).” (Tirmizi, 1232.; Bejheki, 5/317.);
- podobnost za sklapanje ugovora (pamet, punoljetnost, razboritost, sloboda) – Rekao je Allah, dželle šanuhu: ”I provjeravajte siročad dok ne stasaju za brak; pa ako ocijenite da su razboriti, uručite im imetke njihove.” (Prijevod značenja En-Nisa, 6.);
- mogućnost isporučivanja predmeta ugovora – Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zabranio prodaju sa rizikom (nepoznanicom). (Muslim, 1513.);
- preciziranje vrijednosti i predmeta ugovora.
Sastavni dijelovi ugovora su: sam ugovor (ar. akd), dvije ili više strana u ugovoru ili njihovi zastupnici (ar. âkidân), predmet ugovora (ar. ma'kûd alejhi), forma ugovora (ar. sîga). Nevažeći (fasid) ugovor, ukoliko se dogodi, ne povlači za sobom vlasništvo, obaveza ga je raskinuti, i vratiti objema stranama ono sa čime su ušle u njega. Rekao je imam Nevevi: ”Ako čovjek nešto kupi putem nevažećeg ugovora, koji ne zadovoljava uvjete ispravnosti, ili je nešto drugo posrijedi, zatim tu stvar uzme u ruke (prihvati), on time ne postaje njenim vlasnikom, njegovo raspolaganje njome je u svakom slučaju nevažeće, i obaveza mu je da je hitno vrati. Ako se desi nešto što joj umanji vrijednost, obavezan je, pored vraćanja, platiti razliku, a ako dođe do potpunog uništenja (ar. telef), obavezan je dati najveću protuvrijednost koja se računa od dana uzimanja robe do dana kada je ona uništena, analogno nasilno otetoj robi. Njemu se, od strane Šerijata, svaki trenutak upućuje naredba za vraćanjem.” (Revdatu-talibin, 3/408.)
Imetak koji je stečen putem nevažećeg ugovora (nevažeći ugovor je onaj u kojem nisu ispunjeni uvjeti ispravnosti i kojem nedostaje neki od sastavnih dijelova – ruknova ugovora, o čemu je bilo govora u prošlom broju) možemo podijeliti u tri vrste: prva vrsta, imetak koji ima svog vlasnika i moguće ga je vratiti, ili dati odštetu za njega; druga vrsta, imetak koji je moguće vratiti, ili dati odštetu za njega, ali mu je nepoznat vlasnik; treća vrsta, imetak koji nije moguće vratiti, niti dati odštetu za njega.
Oslobađanje od zabranjenog imetka
Prva vrsta – imetak koji ima svoga vlasnika i moguće ga je vratiti, ili dati odštetu za njega. Nevažeći ugovor je obaveza razvrgnuti tako što će onome koji je uložio vrijednost biti vraćena ta vrijednost, a onome ko je dao robu, ili neku korist (sve što može biti predmetom ugovora, ar. ma'kud alejhi), to isto biti vraćeno. Naprimjer, sklopi se kupoprodajni ugovor između maloljetne osobe (bez dozvole staratelja) i prodavca, taj ugovor je nevažeći jer je jedan od uvjeta ispravnosti ugovora – podobnost strana koje ga sklapaju, što podrazumijeva razboritost, pamet, punoljetnost i slobodu. Ako je uplaćena vrijednost i isporučena roba, obaveza je vratiti i jedno i drugo prvobitnim vlasnicima. Drugi primjer: prodaja onoga što čovjek ne posjeduje. Ukoliko prodavac proda kupcu ono što ne posjeduje, kupoprodajni ugovor je nevažeći, obaveza ga je razvrgnuti, i povratiti u prvobitno stanje koje je važilo prije sklapanja ugovora. Rekao je Alauddin el-Kasani: ”Ako čovjek proda imetak za nešto što nema status imetka (u islamskom pravu), trgovina je nevažeća. Da li prihvatanjem imetka, uz dozvolu prodavca, kupac biva odgovoran za njega (tj. snosi odgovornost za ono što mu se dogodi), ili je taj imetak emanet (čuvani imetak) kod njega? Kažu neki učenjaci: ”On je odgovoran za njega, jer imetak koji je uzet na ovakav način ne može biti na manjem stepenu od imetka koji je uzet u vrijeme cjenkanja, ako se zbog njega snosi odgovornost, u ovom slučaju je to još preče …” (”Bedaiu-s-sanai”, 5/305.) Ova vrsta imetka se vraća u osnovnoj formi samo ako je kao takav sačuvan, a ako se dogodila promjena na njemu, manjkavost i sl., u periodu nakon sklapanja nevažećeg ugovora pa do njegovog razvrgnuća, tada važi drugi propis. Islamski pravnici su složni u tome da imetak koji je sačuvan u osnovnoj formi, nakon što je bio predmetom nevažećeg ugovora, mora biti vraćen i prihvaćen od njegovog vlasnika, kao što su složni da je u slučaju nepostojanja, nezadržavanja i gubitka (ar. fevat) tog imetka, obaveza dati naknadu za njega. Ali različito gledaju na dva pitanja: prvo, šta se smatra gubitkom ili nepostojanjem imetka u izvornom obliku; drugo, na koji način biva naknada. U šafijskoj i hanbelijskoj pravnoj školi manjkavost ili mahana ne sprječava vraćanje imetka, uz naknadu za mahanu; a malikije bilo kakvu promjenu u biti imetka, ili mahanu, smatraju gubitkom imetka, što znači da se za njega mora dati odšteta, i da ne važi vraćanje imetka u takvom stanju. (Pogledaj: ”Revdatu-t-talibin”, 3/408.; ”Mugnil-muhtadž”, 2/40.; ”El-Mugni”, 4/252-255; ”Šerh-muntehel-iradat”, 2/190.; ”Eš-Šerhu-s-sagir”, 3/112.; ”Hašijetu-d-Dusuki”, 3/73.) Razmislimo li bolje o jednom i drugom mišljenju, uvidjet ćemo da se ne radi o razilaženju koje sa sobom donosi veliku praktičnu razliku, ili kazali da se vrati imetak zajedno sa naknadom za mahanu ili promjenu, ili da imetak zbog mahane ili promjene ne bude vraćen, nego da se u cijelosti nadoknadi – isto je! Što se tiče drugog pitanja oko kojeg postoji razilaženje, a ono je način na koji biva nadoknada, tu imamo nekoliko mišljenja, koja se, također, suštinski ne razlikuju. Prvo mišljenje, nadoknada biva tako što se uzme u obzir vrijednost imetka na dan kada je sklopljen ugovor i kada je on preuzet, i ta se vrijednost isplati umjesto imetka; drugo mišljenje, da se gleda njegova najveća vrijednost od momenta kada je sklopljen ugovor pa do trenutka uništenja, kvarenja i sl., i da se ona isplati umjesto njega; treće mišljenje, uzima se u obzir vrijednost na dan kada je imetak uništen, ili stavljen van funkcije; četvrto mišljenje, određivanje vrijednosti biva uz obostrani dogovor i procjenu. (Pogledaj: ”Bedaiu-s-sanai”, 7/151.; ”Eš-Šerhu-s-sagir”, 3/589, 592; ”Revdatu-talibin”, 3/408.; ”El-Insaf”, 6/190.; ”Medžmuul-fetava”, 29/410.) Druga vrsta – imetak koji je moguće vratiti, ili dati naknadu za njega, ali mu je vlasnik nepoznat (naprimjer, kamata koju dobije onaj koji investira imetak u kamatnom finansijskom projektu, ili kamata koju dobije deponent, imetak stečen kockanjem i sl.). U vezi sa raspolaganjem ovom vrstom imetka i načinom na koji se to realizuje, postoje tri mišljenja islamskih pravnika: prvo, taj imetak će se udijeliti kao sadaka, ali ne u ime udjelitelja, nego u ime njegovog vlasnika; drugo, imetak će biti dat islamskoj vlasti na raspolaganje, kao što se radi sa svim ostalim vrstama izgubljenog imetka; treće, imetak će biti uništen. Prvo mišljenje je mišljenje većine islamskih učenjaka, drugo je mišljenje imama Šafije, a treće se pripisuje El-Fudajlu ibn Ijadu (Pogledaj: ”Et-Temhid”, 2/23.; ”Džamiul-ulumi vel-hikemi”, 1/267.; ”Medžmuul-fetava”, 28/592.; ”El-Mugni”, 8/473.; ”Šerhu Kitabi-s-sejril-kebir”, 4/1146.; ”Šerhu-Nevevi ala Sahihi Muslim”, 12/217.; ”Fethul-Bari”, 6/186.; ”Ihaj ulumi-d-din”, 2/121.) Prema većini učenjaka imetak kojem je nepoznat vlasnik, a uzet je putem nevažećeg ugovora, udjeljuje se kao sadaka na ime njegovog pravog vlasnika, a ne udjelitelja, iz razloga što je temeljni uvjet validnosti i ispravnosti sadake (udjeljivanja na Allahovom putu) taj da ona bude udijeljena iz legalno stečenog imetka i na regularan način. To potvrđuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah ne prima namaz bez abdesta, niti sadaku koja je udijeljena iz imetka koji je stečen ‘gululom’ (gulul ar. skrivenom prevarom, podlo).” Rekao je Ebu Bekr ibnul-Arebi (učenjak malikijske pravne škole): ”El-gulul je tajna prevara. Neprimanje sadake i zasluživanje kazne za njeno udjeljivanje iz haram-imetka jednako je neprimanju namaza i zasluživanju kazne za njegovo obavljanje bez abdesta.” (Aridetul-ahvezi, 1/8.)
Dokazi da se takav imetak udjeljuje kao sadaka
Prvo, princip ”nepoznat vlasnik imetka je kao nepostojeći vlasnik”. Ovaj princip je uzet iz nekoliko šerijatsko-pravnih rješenja za konkretna pitanja, a to su: pitanje lukate (izgubljene stvari), pitanje terike (zaostavštine) u slučaju kada se ne zna za legalnog nasljednika, pitanje uzimanja dijela ratnog plijena bez dozvole islamskog vladara, i pokajanje zbog toga nakon što je ratni plijen podijeljen, i nakon što se vojska razišla. U sva tri pitanja primjenjuje se ovaj princip: izgubljenu stvar nakon godinu dana obavještavanja o njoj posjeduje onaj ko ju je našao; zaostavština čiji legalni nasljednici nisu poznati ide u općekorisne svrhe; imetak koji je uzet iz ratnog plijena, udijelit će se kao sadaka, ako se onaj koji ga je uzeo pokajao za svoj postupak nakon što je ratni plijen podijeljen. (Pogledaj: ”Et-Temhid, 2/23.; ”El-Mugni”, 8/473.; ”Medžmuul-fetava”, 28/594, 29/321, 322) Drugo, udjeljivanje imetka, kojem nije poznat vlasnik, na ime tog vlasnika, je logički odabir između tri stvari: uništavanje imetka, zadržavanje do neodređenog roka i udjeljivanje. Uništavanje imetka je zabranjeno slovom Kur'ana i Sunneta; rekao je Allah, dželle šanuhu: ”Allah ne voli nered (uništavanje) na Zemlji” (Prijevod značenja El-Bekare, 205.); rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allah je zadovoljan trima stvarima, a prezire tri stvari (…); prezire: … upropaštavanje (uništavanje) imetka.” (Muslim, 1715.) Zadržavanje imetka i neraspolaganje njime do neodređenog roka, čak i kada se pouzdano zna da njegov vlasnik neće biti pronađen, i neće se steći mogućnost da mu on bude uručen, nije daleko od prve nelogične solucije – uništavanja, jer je uništavanje imetka zabranjeno zbog toga što se ljudima na taj način uskraćuje njegova eksploatacija, a isti taj povod nalazi se i u zadržavanju imetka do neodređenog roka. Treće, spomenutim argumentima može se pridodati još jedna pravilna postavka: vlasnik imetka u nemogućnosti je da se okoristi svojim imetkom na ovome svijetu, jer onaj koji je došao do tog imetka nema načina niti puta kojim bi mu ga uručio, tako da ne preostaje ništa drugo nego da se njime okoristi na onome svijetu tako što će nagrada udjeljivanja ići na njegov tas dobrih djela, slično čovjeku koji zasadi voćku, ili posije bašču, dobit će nagradu za svako zrno, ili plod koji pojede čovjek ili ptica, iako mu to nije bila namjera kada je sadio i sijao. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Musliman neće zasaditi voćku, niti zasijati polje, s kojeg će jesti ljudi, ptice i stoka, a da zato neće imati nagradu sadake.” (Buharija, 2195., Muslim, 1552.) Drugo mišljenje po kojem se imetak, čiji je vlasnik nepoznat, predaje u nadležnost islamske vlasti preneseno je, kao što smo naglasili, od imama Šafije. Njegov argument se ogleda u poređenju ovog imetka sa ostalim vrstama izgubljenog imetka. Rekao je Nevevi: ”Islamski učenjaci su složni oko zabrane gulula (uzimanja ratnog plijena prije podjele, bez dozvole islamskog vladara), i da se on ubraja u velike grijehe. Složni su u tome da je obaveza vratiti ono što se uzme iz ratnog plijena, prije njegove podjele i odlaska vojske, a razišli su se u slučaju da je ratni plijen podijeljen, vojska se razišla, i teško je dostaviti svakome vojniku ponaosob ono što mu pripada u nepravedno uzetom dijelu; imam Šafija i još neki učenjaci kažu da će to biti uručeno islamskom vladaru, kao što se čini i sa ostalim vrstama izgubljenog imetka.” (”Šerhu Sahihi Muslim”, 12/217.) Uočljivo je da ovaj argument ne može oponirati argumentima kojima smo potkrijepili prvo mišljenje. Što se tiče trećeg mišljenja da se spomenuti imetak treba uništiti, njegovu neispravnost smo ustanovili prilikom navođenja logičnih i nelogičnih solucija koje stoje pred onim koji ima u rukama tuđi imetak, a ne zna ko je ustvari njegov vlasnik. Ostaje da utvrdimo jako bitnu stvar. U koje je svrhe i kome je dozvoljeno udijeliti ovaj imetak? Većina učenjaka je na stanovištu da se on može udijeliti u sve svrhe u koje se može udijeliti i dobrovoljna sadaka (ar. sadeketu-t-tetavvu’), općedruštvene koristi, siromasima, za izgradnju mesdžida i sl. (Pogledaj: ”Hašijetu Ibn Abidin”, 3/223.; ”Tefsirul-Kurtubi” 3/366.; ”El-Fetava el-kubra”, 5/421.; ”El-Furu”, od Ibn Mufliha, 4/513.; ”El-Insaf”, 6/212, 213; ”Medžmuul-fetava”, 29/264.; ”El-Medžmu”, 9/428.; ”Fetava Ibn Hadžer”, 4/357.) Neki učenjaci su to ograničili na općekorisne svrhe, neki su iz općekorisnih svrha izuzeli pravljenje mesdžida, a neki smatraju da se taj imetak daje borcima na Allahovom putu. Dokazi koji govore o udjeljivanju imetka čiji je vlasnik nepoznat su opći, i idu u prilog prvog mišljenja, kao što su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ženi koja je uzela ovcu, na neispravan način: ”Udijeli je zarobljenicima.” (Ahmed, 5/294.; Ebu Davud, 3332.; Darekutni, 4/286. sa dobrim senedom) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je također dozvolio imetak kojeg je Ebu Bekr zaradio kladeći se sa mušricima da će Rimljani pobijediti Bizantijce, i rekao mu je: ”Udijeli ga kao sadaku”, ne precizirajući kome, i u koju svrhu, što ukazuje da se takav imetak može podijeliti isto kao i bilo koja sadaka. (Tirmizi, 3192. Rekao je Ibnul-Kajjim u ”El-Furusijji”, 207: ”Lanac prenosilaca ispunjava uvjete vjerodostojnog hadisa.”)
