Bismillahir-rahmanir-rahim
Draga braćo i cijenjene sestre, poštovani prisutni, es-selamu alejkum!
Čast mi je danas govoriti pred ovim uvaženim auditorijem, pa bih zbog toga na samom početku želio izraziti svoju iskrenu zahvalnost, prije svega pokrovitelju ovog okruglog stola, Islamskoj zajednici, odnosno reisu-l-ulemi mr. Huseinu ef. Kavazoviću, kao i organizatorima, Institutu za islamsku tradiciju Bošnjaka, na ovoj nadasve plemenitoj ideji i projektu i, naravno, na ukazanom povjerenju.
Nadam se da će ova ideja postati svojevrsna praksa i da će ona biti kamen temeljac instituciji dijaloga unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa, putem koje će se, jednom za svagda, razbiti sve predrasude i sumnje o tome da je danas, kada je riječ o muslimanima, dijalog misaona imenica i da je moguć samo među istomišljenicima i da zbog toga, umjesto stvarnog, konstruktivnog i plodonosnog dijaloga koji je propisan islamom, među nama muslimanima postoji nešto što je poznati muslimanski učenjak i aktivista, Tarik Ramadan, lucidno nazvao interaktivnim monologom, a ne dijalogom.
Iako se možda iz mog radnog naslova i ne može zaključiti da ću se striktno držati zadate teme ”Tumačenje islama u BiH i uloga organizacija islamskog određenja”, ja ću svakako akcenat staviti na spomenutu tematiku i pokušati dati svoje viđenje, odnosno odgovore u skladu sa pitanjima koja smo dobili a u okviru kojih treba problematizirati ovu tematiku, sa posebnim osvrtom na organizacije koje djeluju u BiH i tumače islam, na međunarodne relacije tih organizacija i njihove teološke i društveno-političke implikacije, tj. njihov odnos prema krovnoj vjerskoj instituciji Bošnjaka, Islamskoj zajednici i kakav bi stav IZ-e trebala imati prema tim organizacijama.
I DIO
Naime, globalni val pluralizma, različitih pristupa i tumačenja vjerskih izvora i propisa, nije zaobišao ni našu državu; što se posebno osjeti u posljednjih nekoliko godina.
Iako su Bošnjaci i ranije dolazili u kontakt sa drugačijim interpretacijama unutar islamske pravne i akaidske nauke, što kroz studiranje naših studenata u različitim dijelovima isl. svijeta prije agresije, što kroz gostovanja eminentnih islamskih stručnjaka, ozbiljniji upliv novih ideja i interpretacija, desio se dolaskom stranih organizacija i dobrovoljaca tokom minulog rata i traje do današnjih dana.
Štaviše, on je intenziviran u poratnom vremenu kada je došlo, rekao bih, do masovnijeg i neselektivnog odlaska bošnjačkih mladića na studije u islamski svijet (namjerno ne kažem arapsko-islamski svijet, jer ovdje mislim i na studente koji su odlazili na školovanje u Iran, Tursku i druge države), a koji su se nakon završetka studija vraćali u Bosnu i Hercegovinu i uključivali u da'vetsko-misionarski rad.
Zbog toga bih ja pitanje organizacija sa islamskim određenjem posmatrao kroz tri nivoa:
Prvi nivo: odnos tih organizacija prema državi i državnim zakonima i u kojoj mjeri one svojim tumačenjem ugrožavaju ili ne ugrožavaju pravni poredak ove države;
Drugi nivo: odnos tih organizacija prema službenoj IZ-e i da li i u kolikoj mjeri je njihovo djelovanje usklađeno sa njenim normativnim aktima i kakve efekte proizvodi na terenu;
Treći nivo: odnos tih organizacija unutar sebe, u kojoj mjeri one zajednički nastupaju prema IZ-e, da li postoje razilaženja među njima, postoji li neki okvir koji ih okuplja i sl.
Na osnovu ova tri nivoa, a posebno na osnovu drugog nivoa i odnosa tih organizacija prema Islamskoj zajednici, ili bolje, prema islamskoj tradiciji Bošnjaka muslimana, organizacije islamskog određenja koje se bave da'vom i misionarskim radom, možemo podijeliti u dvije osnovne skupine, dva pravca ili ako hoćete dvije tendencije.
Prvu skupinu i pravac čine ona udruženja i organizacije, neformalne grupe, koje nemaju razumijevanja za zvanični stav Islamske zajednice, i ovdje prije svega mislim na organizacije i skupine koje su orijentirane i naklonjene šiizmu i haridžizmu ili tekfiru. To su organizacije i udruženja koja se u akaidsko-doktrinarnom smislu razlikuju od islamske tradicije Bošnjaka i zvaničnog akaidskog učenja na kojem je utemeljena Islamska zajednica. I osnovna karakteristika njihovog djelovanja u Bosni i Hercegovini jeste širenje smutnje i izazivanje konflikata na terenu, putem raznih fetvi, tumačenja, tekstova i opservacija u određenim časopisima i na internetskim portalima i sl.
Ja bih ovdje spomenuo, naprimjer, fetve koje imaju karakter unošenja smutnje i nemira među Bošnjake kao što su one o dozvoli osnivanja paralelnih i alternativnih vjerskih institucija koje bi imale slične nadlaženosti i ingerencije kao IZ-e, zatim čitave ”naučne” elaboracije i fetve koje zadiru u personalno pravo, ko može i ima pravo da se bavi izdavanjem fetvi, ko ima pravo vjenčavati i razvoditi bračne parove, i naravno famozne fetve o proglašavanju određenih osoba nevjernicima bez ikakvog uvažavanja prilika i okolnosti u kojima se Bošnjaci nalaze, tekfirenje svih onih koji smatraju da je učestvovanje i podrška učestvovanja na političkim izborima djelo kufra.
U posljednje vrijeme posebno su aktuelne fetve vezane za džihad, i ne samo fetve, već općenito priča o džihadu u Siriji i obaveznosti odlaska u džihad, što je porodilo veliku smutnju i nanijelo ogromnu štetu muslimanima Bošnjacima i našoj državi u cjelini, itd. Dakle, primijetili ste da ovdje govorim o neoharidžijama ili tekfirovacima koji, osim zvaničnog portala PUTVJERNIKA, putem kojeg šire haridžijsko učenje i tekfirsku ideologiju i otvoreno podržavaju AL-KAIDU i njenu doktrinu, koliko mi je poznato, nemaju registrovanu organizaciju i udruženje, već uglavnom djeluju pojedinačno i kao neformalne grupe.
Uz rame neoharidžijama su šiije, koji, za razliku od tekfirovaca, svoje akaidsko učenje i šiitsku doktrinu šire putem udruženja, organizacija i čak putem kulturno-obrazovnih institucija (Mula Sadra, škola u Ilijašu), a sve to pod pokroviteljstvom šiitske države Iran. Treba li uopće spominjati njihove fetve o mut'a brakovima, zatim cijelu literaturu, predavanja i tekstove, posebno po nekim portalima, koji svojim sadržajem jasno odstupaju od ehli-sunetskog učenja i ruše osnovne postulate našeg vjerovanja, kao što su tekstovi o krivotvorenosti Kur'ana, tekstovi koji na izrazito ružan i vulgaran način portretiraju ashabe Allahovog Poslanika, a.s., prije svega trojicu pravednih halifa, zatim Aišu, r.a., Ebu Hurejru i druge, a što sve skupa za posljedicu ima širenje smutnje i povećanje stope razilaženja i sukoba među nama Bošnjacima.
Iako spomenute organizacije i grupe nanose štetu i državi i Islamskoj zajednici, iako udaraju na temelje bošnjačkog vjerskog identiteta i naše islamske tradicije, ni država, a posebno krovna vjerska institucija muslimana u Bosni i Hercegovini, nije prišla ovom krupnom problemu na ozbiljan način niti je još uvijek ponudila adekvatan odgovor na ovaj izazov.
Spomenute organizacije, grupe, pojedinci, svojim konstantnim i upornim radom i retrogradnim djelovanjem, napravili su krajnje tendencioznu atmesforu u kojoj mladi i neuki ljudi ne znaju ništa drugo osim da budu agresivni tekfirovci, ili u drugom slučaju da neargumentovano brane šiije i njihove aktivnosti. Sve je to pomoglo da se stvori jedna neželjena konfliktna atmosfera u kojoj su ljudi podijeljeni na dva tabora, za i protiv.
Međutim, oni ni blizu ne bi bili tako uspješni da mi nismo šutili. Šutnja i nečinjenje ništa protiv ovih pojava, odnosno naš nerad je dao dovoljno prostora tim ljudima da posiju smutnju.
Stoga držim da je neophodno postaviti temeljne postulate ponašanja koji će nas sviju usmjeravati ka zajednici, islamskom jedinstvu, društveno-korisnim aktivnostima i onome što će spriječiti svakog čovjeka da se tako lahko odluči na tekfir i borbu protiv drugih muslimana, ili pak da krene drugim samoubilačkim putem, putem šiizma.
U tom smislu neophodno bi bilo da se napravi front i da se tom frontu dâ snaga. Kako? Prije svega angažmanom bošnjačke uleme po ovom pitanju i iskorištavanjem svih resursa koje IZ-e ima, a koji su ogromni, od džamija, mesdžida, medresa, fakulteta, sredstava informiranja itd. Mi smo vidjeli šta znači kada profesori sa FIN-a uzmu svog učešća u suzbijanju ove smutnje, jer kada mačke nema onda miševi kolo vode.
Sad je prijeka potreba da se napravi takav front i da se reagira. Mi ne smijemo i nemamo pravo šutiti, jer šutnja samo otvara tekfirovcima i šiijama prostor za djelovanje.
Ni Islamska zajednica ni organizacije koje zagovaraju tradicionalno tumačenje islama nisu se aktivno i adekvatno uključili u sprečavanju te smutnje.
U svojim reakcijama na pisanje časopisa Saff i našeg portala, sada kada smo ih, uz Allahovu pomoć, dobro ošamutili i uzdrmali, traže od nas da ih samo ostavimo na miru, i mi njih i oni nas. Što znači da im je strahovito bitno da imaju prostor i da ih se ne dira, a onda će oni u miru da siju smutnju i nered u našem društvu.
Dakle, mi moramo djelovati proaktivno a ne reaktivno. Samo ćemo na taj način, uz Allahovu pomoć, zaustaviti plamen fitne, spriječiti konstantne pokušaje generalizacije i optuživanja svih muslimana za terorizam, fanatizam i sl., i locirati i markirati te skupine smutljivaca, pa će onda i borba protiv te pošasti biti olakšana, jer, nema sumnje da su ove dvije grupacije glavni generatori podjela i sijanja smutnje među Bošnjacima muslimanima, danas.
II DIO
Druga grupa i drugi pravac jeste onaj koji se može uokviriti u zvanični stav i tumačenja islama od strane IZ-e, a sebe smatraju sljedbenicima i pripadnicima tradicionalnog tumačenja islama, mada su u javnosti poznati kao selefije, a znamo da se za njih sve donedavno masovno koristio pejorativni i pogrdni naziv ”vehabije”.
Trebam li napominjati da to tradicionalno usmjerenje slijedi i udruženje ispred kojeg dolazim.
Takvih udruženja ima u svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini: Sarajevo, Zenica, Tuzla, Travnik, Mostar, Sanski Most, Zavidovići, Brčko itd. Ono što je možda zanimljivo jeste činjenica da su na čelu tih organizacija uglavnom mladići koji nisu završili islamske, već neke druge fakultete. Njihove davetske aktivnosti usmjerene su prema ciljnoj grupi, a to je omladina, učenici, studenti, a nerijetko je u njihovim aktivnostima zastupljen i humanitarni rad i pomaganje ponajviše Bošnjacima povratnicima u manji bh. entitet.
Za da'vetske aktivnosti oni angažiraju svršenike islamskih fakulteta koji su znanje i zvanja sticali na islamskim univerzitetima po arapsko-islamskom svijetu (Medina, Mekka, Rijad, Kairo, Damask, Aman, Emirati, Katar, Kuvajt itd.), a koji iz određenih razloga nisu mogli naći mjesto i uposlenje u IZ-e, među kojima ima dosta magistara i poneki doktor islamskih nauka.
Njihov da'vetski rad mnogo je zastupljen i u tzv. virtualnom obliku, putem mnogobrojnih portala: minber.ba, NUM, i drugih.
Većina tih udruženja prošla su i još uvijek prolaze kroz proces intelektualnog, društvenog pa i akademskog sazrijevanja i nadogradnje, što bi trebalo imati presudan značaj u njihovom integrisanju u sistem IZ-e, uz zadržavanje vlastite osobenosti ili njenih osnovnih značajki.
Sva ta udruženja, bez obzira na stanovite razlike u ortopraksi, odnosno fikhsko-mezhebske različitosti, priznaju Islamsku zajednicu kao krovnu vjersku instituciju Bošnjaka muslimana. Upravo zbog toga smatram da IZ-e ne može imati isto polazište i isti stav u rješavanju ove problematike, prema onima koji uvažavaju zvaničnu IZ-e, priznaju joj pravo na vodeću riječ i ulogu u upravljanju vjerskim tokovima u BiH, i prema onima koji ne uvažavaju tu činjenicu. I ne samo to, nego nastoje Islamskoj zajednici, na neki način, oduzeti to pravo, ili ga minimizirati, a da ne govorimo o tome da svojim tumačenjem uopće ne vode računa kakve će to posljedice imati na terenu i da li će time narušiti institucionalno jedinstvo.
Različite interpretacije vjere i vjerskih propisa postale su realnost i zato ih ne treba ignorisati, anatemisati i apriori odbacivati, a posebno ne one koje pripadaju ehli-sunetskom akaidsko-doktrinarnom pravcu, nego ih treba kanalisati i usmjeravati kroz kontinuirani dijalog, programe i projekte koji će omogućiti njihovo iskorištavanje na najbolji mogući način.
Na koncu konca, zar IZ-e samom nostrifikacijom svih diploma daija tradicionalista nije zvanično priznala i potvrdila njihovo znanje i zvanje koje im daje legitimitet u da'vetskom radu.
Osim toga, kada je riječ o razilaženjima, različitim tumačenjima i interpretacijama islamskog učenja, govorim o razilaženjima unutar Ehli sunneta vel-džema'ata, onda se mi moramo vratiti u priznate okvire koji su sačinjeni još početkom prošlog stoljeća.
Nama je poznato da su još tada, posebno nakon odlaska Osmanlija i pada hilafeta, unutar IZ-e vođene legitimne rasprave između tzv. muslimanskih tradicionalista i modernista u Bosni i Hercegovini. Druga je stvar što su tadašnje rasprave i razilaženja uglavnom ostajala na, rekao bih, ulemanskom, akademskom nivou i nisu imala veće implikacije na vjerski život Bošnjaka muslimana, kao što je to slučaj u našem vremenu.
Današnja razilaženja unutar ehli-sunnetskog pravca našeg podneblja treba posmatrati u tom svjetlu. Sve dok ona ne ugrožavaju jedinstveno ehli-sunnetsko tkivo i ne dovode u pitanje autoritet krovne vjerske institucije IZ-e u Bosni i Hercegovini, ona nisu apriori ni štetna, što, po meni, znači da tu ne treba stvarati uniformnost i praviti rezove koji bi tek tada zakomplicirali stvar.
Ako su naši najveći vjerski autoriteti svojevremeno mogli raspravljati, razgovarati, debatisati, pisati i sl., o zaru, bradi, šeširu, i drugim fikhsko-pravnim pitanjima, a bogami i akaidskim, zašto bi neko danas isključivao i odbacivao tzv. tradicionalno tumačenje islama?!
Ovdje je ključno da Islamska zajednica prepozna one pojedince i organizacije koji su posvećeni jedinstvu muslimana i brizi o narodu i državi, koji jačaju džemat muslimana, muslimansku zajednicu i koji nemaju intencije da ruše zajednicu.
Svaki Bošnjak musliman ima pravo, a IZ obavezu, da se brine o njemu, jer je prevashodno, jedinstvo muslimana zadača i prioritet IZ.
U tom smislu, IZ-e treba tražiti način i metod kako da dozvoljene različitosti spoji u jednu snagu, u jedan saff. Kao što treba prepoznati one koji ruše tradiciju islama i islamskog jedinstva u BiH, odnosno, koji ruše principe u koje mi čvrsto vjerujemo.
III DIO
Stoga smatram da je neophodno sljedeće:
Prvo, IZ-e mora pokrenuti i mora biti pokrovitelj institucije dijaloga sa svim spomenutim organizacijama, a prije svega sa organizacijama i sljedbenicima različitih fikhskih pravaca unutar ehli-sunnetskog učenja, kako bi se smanjile tenzije na terenu i obezbijedio što bolji ambijent za razvijanje vjerskog života. Smatram da je bespredmetno davati bilo kakve prijedloge i pokušavati uspostaviti komunikaciju i ublažiti posljedice nedostatka te komunikacije, ukoliko IZ-e ne bude pokrenula tu inicijativu ili instituciju i njome upravljala.
Vidjeli smo da danas na polju da've u Bosni i Hercegovine djeluje na desetine daija, svršenika različitih islamskih fakulteta, ispred određenih organizacija ili samostalno, i ako se s njima ne uspostavi veza i kvalitetan dijalog, oni neće prestati djelovati samim tim što će IZ-e kao krovna vjerska institucija pokušavat ”urediti” stanje na terenu određenim represivnim mjerama i iznuđivanjem zabrana i zatvaranja nekih organizacija.
Naprotiv, time će se jaz između NVO i IZ-e još više produbiti, a smutnja proširiti. I što je najgore, ambijent za normalan vjerski život bit će ugrožen, pa će tako da'va, što bi bio pravi paradoks, umjesto pozitivnih, polučiti negativne rezultate i to od onih koji je predvode.
Drugo, IZ-e nipošto ne bi smjela bježati od reformističkih ideja i tendencija. Ona ima historijsku šansu, bez obzira na težinu situacije, da na način kako i dolikuje takvoj instituciji, sa svojim ogromnim resursima i prije svega intelektualnim potencijalom na kojem joj sigurno mogu pozavidjeti mnoge islamske zajednice u svijetu, na pravi način oblikuje, usmjerava, vodi i dovrši, ako se uopće može govoriti o završetku, reformu koju su započeli reis Čaušević, Mehmed Handžić, Husein ef. Džozo, dr. Ahmed Smajlović i drugi bošnjački alimi, koji se nisu bojali uhvatiti u koštac sa izazovima vremena i koji nisu dozvolili da bilo ko pokuša zatvoriti vrata koja se ne mogu i ne smiju zatvoriti do Sudnjega dana, a to su vrata IDŽTIHADA. Ali idžtihada koji je utemeljen na objavi, a ne ispraznom mudrovanju kojem se daje epitet idžtihada.
Islamska zajednica sa aktuelnim vođstvom već je učinila krupan korak kroz izradu platforme kojom se definira odnos prema organizacijama i općenito o NVO u BiH, i to je za svaku pohvalu. I to je kurs koji treba nastaviti pa da onda na Bosnu i Hercegovinu, da na fakultete islamskih nauka u Sarajevu, Zenici, Bihaću, gledaju oni sa Azhara, Zejtunije, Zerke, i ostalih fakulteta po islamskom svijetu, kao svijetli primjer edukacije i odgajanja ljudi na principima islama i čuvanja svetinje koja se zove islamsko jedinstvo.
Da svaki javni nastup naših alima iznova budi nadu, jača samopouzdanje i vjeru u svoje vođstvo, a ne da strepimo i da se pribojavamo njihovih nastupa i njihovog djelovanja.
Bosna i Hercegovina je danas pred teškim izazovima, a Bošnjaci kao temeljni narod ove države su izloženi brojnim udarima koji imaju za cilj razbijanje našeg jedinstva i na taj način slabljenje same države.
Bošnjaci su bili jedinstveni tokom agresije i uspjeli su odbraniti zemlju od brojnih neprijatelja. Znaju naši neprijatelji da je najlakši put do rušenja BiH upravo preko slabe bošnjačke zajednice. Vjersko jedinstvo je naša najveća snaga, zato na tom jedinstvu moramo poraditi više, bolje i brižljivije.
Ja sam po prirodi optimista i idealista, ali nisam utopista, i ovo što pričam smatram da nije utopija. Ja se iskreno nadam da će u budućnosti IZ biti i ostati istinski moralni uzor i instanca kojoj ćemo se vraćati i na koju ćemo se ugledati i s kojom ćemo se ponositi.
