Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Islamski društveni sistem odlikuje se dvostrukim pristupom u sprečavanju čovjekovog moralnog posrnuća: strahom od zakonske kazne i strahom od Božije kazne, za razliku od ljudskih zakona koji se oslanjaju samo na pravni sistem.
Ljudska priroda, koja je sklona sebičnosti i porocima, može pronaći načine da izbjegne nadzor ljudskih zakona i vlasti, ali nikada neće moći uvjeriti samu sebe da Allah ne zna za njeno loše ponašanje. Može varati zakon, može zavarati vlast, može sakriti istinu od ljudi – ali pred Allahom? Nikad.
Prenosi se da je Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, htio iskušati jednog pastira u pustinji, pa mu je rekao: “Prodaj mi jednu ovcu.” Pastir mu je odgovorio: “Ova stada nisu moja.” Abdullah ibn Omer, rekao je: “Reci svome gospodaru da je ovca uginula ili da ju je pojeo vuk, otkud će on znati?” Pastir mu je odgovorio: “Tako mi Allaha, iako mi je novac prijeko potreban, kada bih rekao svom gospodaru ono što si ti rekao, on bi mi povjerovao. Ali gdje je Allah?”
Nevjernici potcjenjuju snagu vjere i misle da strah od Allaha nije dovoljno jak motiv. Ali, zamislimo ako vozač vidi saobraćajnu kameru, hoće li prekršiti zakon? Naravno da neće. A šta tek ako bi država uvela satelitski nadzor svih puteva? Iako satelite ne vidimo, znamo da bilježe svaku našu kretnju. Teško da bi se neko usudio da prekrši zakon i saobraćajna pravila, jer strah rađa disciplinu. E pa, vjernička svijest o Allahu je iznad svih kamera, iznad svih satelita, jer Allah Svojim znanjem sve obuhvata, i On zna čak i ono što krijemo u srcima.
U islamu je temelj društva porodica, a ne usamljeni pojedinac
Liberalna ideologija uzdiže pojedinca iznad svega, čak i iznad njegove porodice. Uči ga da je njegov lični izbor svetinja, i da niko nema pravo da ga usmjerava – ni otac, ni majka, ni vjera. Iako roditelji brinu o djetetu, država intervenira kako bi spriječila nametanje roditeljskih stavova. Kada dijete postane adolescent, roditelji više nemaju autoritet nad njegovim ponašanjem. Kada postane punoljetan, nema nikakvu obavezu prema roditeljima.
Dakle, liberalno društvo je sastavljeno od nezavisnih pojedinaca koje povezuju samo interesi, a ne porodične veze. Dijete se odgaja daleko od roditeljskog autoriteta, adolescent nema obaveze prema porodici, a starci završavaju u domovima – zaboravljeni i poniženi.
U islamskom društvu, osnovna jedinica je porodica, a društvena povezanost se gradi vertikalno – kroz široku porodičnu mrežu, i horizontalno – kroz tazbinsku vezu i komšiluk. Ovakva struktura osigurava snažnu međusobnu povezanost, pa društvo funkcionira kao jedna velika porodica, prožeta slogom i solidarnošću.
Jedna od prednosti ovakve društvene povezanosti jeste ostvarenje međusobne solidarnosti, pa se mnogi problemi poput siromaštva, moralne dekadencije i kriminala rješavaju unutar zajednice, bez uplitanja države. Siromaštvo, nemoral i kriminal ne čekaju državni budžet, već zajednica intervenira. Samilost i poštovanje postaju kolektivna obaveza.
Time se dodaje treći vid moralne kontrole – društvena osuda i pritisak zajednice koji se javlja kao rezultat čvrstih odnosa i zajedničkih vrijednosti koje odbacuju devijantna ponašanja i devijantne pojedince. U takvom društvu, sramota postaje kazna, a čestitost – čast.
Osim toga, Šerijat je uspostavio čvrsta pravila za jačanje porodične povezanosti i povezao ih s ibadetima. Osnivanje porodice (brak) smatra se jednim vidom ”svete” veze, a ne običnim partnerstvom kao u liberalizmu. Brak nije samo puki dogovor odraslih osoba, već temelj zdravog društva i civilizacije.
Odgajanje djece povjereno je roditeljima, a ne vrtićima, jer je prirodna veza najsigurnija. U islamskom društvu djeca nisu prepuštena ulici, a starci staračkom domu. Islam naređuje brigu o roditeljima u starosti, čuva porodično dostojanstvo i uči nas da se veza s rodbinom ne prekida, da se komšiji pomaže i siromahu udjeljuje.
Šerijat poštuje odnos među spolovima jer je čovjek stvoren kao moralno biće, a ne kao životinja koja slobodno zadovoljava svoje nagone. Seksualni odnos je dozvoljen isključivo u okviru braka, jer je porodica temelj zdravog društva.
Za razliku od islama, liberalizam sve pretvara u robu – pa čak i ljudska tijela. Promovira promiskuitet, legalizira prostituciju, koristi žensko tijelo kao mamac za unosni marketing. U takvom sistemu, ne postoji čast i moral, postoji samo interes i profit.
Islamski pravni sistem kao temelj sigurnosti i povjerenja
A što se tiče islamskog pravnog sistema, on počiva na načelu koje ne poznaje ni Istok ni Zapad: pravda je iznad svih. Bez obzira na to ko si – halifa ili siromah, učenjak ili čobanin, pred Šerijatom svi su jednaki. Jer, izvor zakona nije grješni čovjek, nego Uzvišeni Allah, Koji sve zna, sve vidi i nikome ne čini nepravdu.
U islamu nema dvostrukih aršina. Pravda nije usluga, već obaveza, i nije privilegija bogatih, već pravo svakog stvorenja. Islamski zakon ne zavisi od raspoloženja i politike.
U modernim društvima, zakon se piše i briše, vlade dolaze i odlaze, a sa njima i zakoni. Što je jučer bilo zabranjeno, danas je dozvoljeno, normalno, pa čak i pohvalno. Ono što je za jednog sudiju zločin, za drugog je “sloboda izbora”. Islam tome rezolutno kaže: Ne!
Islamski zakon je objavljen od Allaha, a nije izglasan od strane ljudi. Vječan je, a ne privremen. On nije proizvod ljudske većine, već Božanske mudrosti i milosti prema ljudima.
Šerijat nije skup kazni, već harmoničan sistem koji štiti pet osnovnih vrijednosti: vjeru, život, razum, imetak i čast. Sve njegove odredbe – od porodičnog do krivičnog prava – usredotočene su na očuvanje ovih vrijednosti.
Islam nije sistem u kojem se čeka da kriminal poraste pa se onda reagira, već on sprečava, upozorava, opominje, i tek na kraju kažnjava. Kazna u islamu nije osveta, to je moralna poruka društvu. Društvo u kojem se zna da je pravda neizbježna – postaje sigurno, spokojno i zdravo.
Islamski pravni sistem ne pravi razliku među ljudima po vjeri. Nema nasilnog potčinjavanja, nema prisile u vjeri, nema segregacije.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allahov savjet! – A Allah doista sve čuje i vidi.” (En-Nisa’, 58.)
U islamskoj državi nemuslimani imaju pravo na sigurnost, imetak, vjeru i autonomiju. Oni nisu građani drugog reda. Primjeri iz povijesti su brojni: kršćani, Jevreji i drugi narodi su stoljećima živjeli pod zaštitom islama i islamske vlasti, sigurniji nego što su bili pod vlastitim vladarima.
U islamu, sudija i vladar nisu gospodari zakona, već sluge zakona. Njihova moć je ograničena pravdom. Njihov ugled ne proizilazi iz njihovog položaja, nego iz njihove pravednosti.
Hazreti Omer, radijallahu anhu, govorio je: ”Kad je vladar iskvaren, i ljudi su iskvareni. A kada je vladar pravedan, i narod se drži pravednosti.”
Zato islam traži bogobojaznog lidera, a ne elokventnog i pokvarenog demagoga. Onoga koji se boji Allaha, a ne političke opozicije.
Moderni svijet se guši u korupciji, kriminalu, nepravdi, izrabljivanju ljudi i manipulacijama. Narodi traže pravdu, a dobijaju samo puste parole, pravde nema i ne može je biti bez vraćanja Allahovom zakonu. Vratiti se šerijatskoj pravdi ne znači uvesti tiraniju, već osloboditi društvo od anarhije i straha. Ne znači kažnjavati ljude, već vratiti smisao odgovornosti, savjesti i sigurnosti. Jer, dokle god ne budemo imali zakon koji se ne boji ljudi, već Allaha, živjet ćemo u svijetu gdje pravda šuti, a nepravda i zločin nam se smiju i rugaju u lice.
Iz svega navedenog zaključujemo da islam, ne samo da može, već mora voditi savremeno društvo. On nije opcija u moru ideologija, već spas iz ludila savremenog čovjeka. Islam nije prošlost. Islam je budućnost.
