Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
S početkom 2023. godine, hajde da kao muslimani nastavimo razmišljati o svom svijetu i našoj sudbini. Tvrdimo da samo muslimani imaju sposobnost da predstave snažnu viziju i skup vrlina za pravedniji i primjereniji poredak za dostojanstven život na Zemlji. Ne govorimo ovo u ime muslimana da bismo raspalili uobičajenu retoriku entuzijazma koja nam je svojstvena.
Odgovorno tvrdimo da je ova hipoteza moguća i ostvariva ako se muslimani istinski vrate islamu i oslobode se okova kolonijalizma i okupacija kojima su bili izloženi prije dva stoljeća. U suprotnom, muslimani u današnje vrijeme ne mogu ostvariti nikakva prava i potraživanja samo zato što su njihovi preci izgradili velike civilizacije. Prošlost ostaje u prošlosti.
Hvalisanje prošlošću ne može prenijeti nikakvu vrijednost ili vrlinu u sadašnjost. Takvo hvalisanje nema nikakvog smisla osim u kontekstu veličanja vjere predaka i njihovog čvrstog slijeđenja islama. A upravo islam naređuje muslimanima da se ne hvališu i ne razmeću slavom predaka, već da slijede Pravi put i ustraju u činjenju dobrih djela u ime Allaha.
Čovjek nema koristi osim od svog djela, i niko neće biti nagrađen osim za svoje djelo, bilo ono dobro ili loše. Naprimjer, šta da radimo danas jer su naši preci bili uzoriti ljudi, i jer su činili velike podvige i izgradili velike civilizacije?
Budući da nama nedostaju svojstva i vrline koje su njih nagnale na herojska i velika djela, koja je svrha da mi sebe dovodimo u vezu s njima osim da se vezujemo za njihovo izvanredno naslijeđe i hvalimo se njime?
Smatramo da Zapad nije pružio nikakvu pomoć i podršku da se izađe iz zaostalosti izazvane kolonijalizmom i tiranskim režimima islamskog svijeta, posebno u okolnostima koje smo proživjeli nakon propasti Hilafeta. U periodu Arapskog proljeća, muslimanski narodi su iskreno vjerovali da mogu dobiti podršku zapadnih zemalja kako bi ostvarili demokratiju, ali tim narodima je suđeno da pretrpe veliko razočarenje.
Zapadni svijet je uzrok tiranije i zaostalosti u islamskom svijetu. Ovaj razlog ne može biti izlaz za muslimane da planiraju i određuju vrijednosti ili međunarodni odnos snaga. Zapadni svijet, koji je godinama zagovarao demokratiju i ljudska prava, pritiskao je islamski svijet kad god bi se pojavili znaci demokratske tranzicije.
Smatramo da je islamski svijet, koji je danas preporođen, vrlo dobro vidio da posao mora obavljati sâm bez potrebe za pomoći drugih u svjetlu teških prilika i stanja. I niko ne treba sumnjati da će preporod islamskog svijeta i njegova istinska renesansa donijeti dobro cijelom svijetu.
Ova faza je pogodna za prisjećanje na sljedeće pitanje: “Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana”? Ovo pitanje je zapravo naslov knjige koju je napisao muslimanski mislilac i daija iz Indije, Ebu Hasan el-Nedevi, jedan od mislilaca koji je vrlo dobro znao šta je muslimanima značio osmanski hilafet.
Ovdje autor ne kaže da su samo muslimani izgubili, već naprotiv, on potvrđuje da je cijeli svijet izgubio zbog muslimanske dekadencije. Historijski gledano, nazadak muslimana koincidirao je sa usponom brutalnog kapitalizma, pohlepnim kolonijalizmom, genocidom bez presedana i masakrima nad ljudima, prirodom i okolišom.
U ovom vremenu pojavit će se nova mogućnost uspostavljanja pravednijeg, i za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva, boljeg sistema, uz povratak muslimana na historijsku pozornicu.
Naravno, da bi se ovo postiglo, islamski svijet se mora iznutra oporaviti. Ranije smo spomenuli da postoje ozbiljne studije i istraživanja u tom pravcu. Međutim, podsjetimo, ova istraživanja nisu potraga za vladama koje će vladati islamskim svijetom. Veliki dio elita koje vladaju islamskim svijetom nemaju problema sa islamskim svijetom. Možemo čak reći da su skoro sve ove vlade najvažnije prepreke oporavku i oživljavanju islamskog svijeta.
Štaviše, vladajuće elite u islamskom svijetu, kojima je samo stalo da očuvaju svoju vlast, vide sâmu ideju ”oporavka” kao najveću prijetnju za sebe. Zato su tamnice ovih zemalja pune mislilaca, naučnika, intelektualaca i političara koji zagovaraju ovu ideju.
Intelektualni napori posvećeni oporavku islamskog svijeta i širenju blagodati islama na cijeli svijet ne mogu se adekvatno izraziti ni u jednom od gradova koji su historijski bili centri islamskog svijeta kao što su Bagdad, Damask, Kairo, Mekka i Medina. Nije moguće voditi rasprave i iznositi mišljenje o problemima muslimana općenito, niti davati adekvatne odgovore islama na današnji svijet.
No, nema sumnje da je Allahova zemlja prostrana, a poruka islama koja se ne može izraziti na jednom mjestu uvijek će naći mjesto za izražavanje kao što je to uvijek bio slučaj u historiji. U današnje vrijeme, i prema navedenom značenju, Istanbul je postao centar u kojem islamska misao nalazi mjesto da se hrani i izražava u svim svojim dimenzijama. Istanbul je postao adresa svih intelektualaca u islamskom svijetu.
Daleko od laskanja ili veličanja, ova situacija neizbježno priprema Tursku za vodeću ulogu u islamskom svijetu. Naravno, zasebno je pitanje u kojoj mjeri je Turska, sa svojom vladajućom elitom i svojim narodom, svjesna ove stvari, i koliko je svjesna te uloge.
