Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.” (El-Enfal, 53.)
Ovaj ajet nam objašnjava Božanske zakone u upravljanju stanjima ljudi u životu na ovom svijetu. Naime, to je opći zakon koji obuhvata vjernička i nevjernička društva, a specifičan je u objašnjavanju uzroka gubitka blagodati koje su ti ljudi ili narodi uživali.
To je zapravo specificiranje općeg zakona koji je spomenut u ajetu: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.” (Er-Ra'd, 11.)
Uzvišeni Allah je htio da nam objasni da je stabilnost i trajanje blagodati osnova, a da je njihov nestanak izuzetak, pa Allah završava ajet iz sure Er-Ra'd, riječima: ”A kad Allah hoće jedan narod kazniti, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitnika.”
Razumijevanjem ovih zakona možemo shvatiti zašto su stanja islamskog ummeta oscilirala između uspona i padova kroz minula stoljeća.
Na početku želimo spomenuti dvije stvari na koje su komentatori Kur'ana skrenuli pažnju.
Prvo, Uzvišeni Allah tretira društva kao jednu cjelinu i klasificira ih kao dobra ili pokvarena društva prema dominantnoj karakteristici koja je određena politikom ili diskursom koji slijedi vladajući režim.
Naprimjer, Allah je faraonov narod kaznio džehennemskom vatrom, iako je među njima možda bilo dobrih ljudi, ali njihovo prihvatanje i odobravanje faraonovih (zlo)djela i pokornost njemu, učinilo je da postanu saučesnici u njegovom grijehu i nepokornosti Allahu.
Isto tako, kompletan Lutov, alejhi selam, narod je uništen, iako je među njima možda bilo onih koji nisu činili nemoral i nisu bili ogrezli u homoseksualizmu, ali su uključeni s njima u kaznu, jer su šutjeli na njihove grijehe i razvrat koji su činili i nisu ništa učinili da ih spriječe i pokušaju odvratiti od tog ogavnog grijeha. Stoga je Uzvišeni Allah obavezao muslimane (muslimanska društva) naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla.
Druga stvar na koju su mufesiri skrenuli pažnju jeste korištenje oblika jednine kod opisivanja zajednice vjernika, jer Uzvišeni Allah smatra muslimane jednom zajednicom, bez obzira na to koliko su udaljene njihove države, i koliko su njihove nacionalnosti i jezici različiti, na šta aludira ajet: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!” (El-Enbija, 92.) Što se tiče nevjerničkih zajednica i društava, ona su brojna i različita, a njihova razlika je na osnovu stepena nepravde i nemorala.
Pored spomenutih Božanskih zakona postoje i dva zakona koji se odnose posebno na vjernike (muslimanska društva), i druga dva koji se odnose na nevjernike (nevjernička društva).
Prvi zakon koji se odnosi na vjernike je zakon iskušenja i provjere muslimana. Kroz nevolje se iskušavaju vjerničke duše i otkrivaju se pravi vjernici i licemjeri.
Drugi zakon glasi: Allah je sa vjernicima; On ih štiti i pomaže ako su iskreni u svom vjerovanju i ako Mu se pokoravaju, jer Uzvišeni Allah zna da će snaga laži ostati nadmoćna kroz vjekove. I ako bi se stvar prepustila općem zakonu – da pobjeđuje onaj ko posjeduje brojnije i opremljenije vojske -, skupina vjernika bi izumrla i nestala sa lica zemlje, ali Allah to neće dozvoliti, jer On nije poslao Svoju uputu čovječanstvu da bi nevjernici, zulumćari i tirani ugasili njezino svjetlo.
A što se tiče zakona koji se odnose na nevjernike, prvi se ogleda u odgađanju kazne i davanju vremena nevjernicima, te u materijalnoj ”podršci”, tako što će postati bogati i moćni. Međutim, to im nije dato kao blagodat i nagrada od Allaha, već kao kazna.
I budući da su im srca slijepa, oni ne shvataju da to znači davanje vremena i puštanje da ustraju u svojoj zabludi kako bi na kraju bili poraženi i poniženi na dunjaluku i kako bi zaslužili bolnu kaznu na Ahiretu, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”A one koji Naše riječi poriču Mi ćemo malo-pomalo, a da oni neće ni znati, u propast voditi i davaću im vremena, obmana Moja doista je trajna.” (El-A'raf, 182.)
Drugi Božanski zakon koji se odnosi na nevjernike jeste tjeskoban život, shodno ajetu: ”A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.” (Ta-Ha, 124.)
Naime, uprkos dostupnosti svih sredstava i elemenata za luksuzan i udoban život, nevjernici osjećaju neopisivu tjeskobu u duši. Oni žive bez cilja i upute, udovoljavajući svojim strastima i prohtjevima poput stoke, kako bi nadoknadili gubitak duševnog mira koji je uzrok praznine u duši. I svjedoci smo da su posebno zabrinuti za starost zbog odsustva saosjećanja i porodične solidarnosti, koje krase muslimansku zajednicu.
Na osnovu navedenog lahko je zaključiti uzrok lišenosti muslimanskih naroda i društava Allahovih blagodati i općeg blagostanja, do te mjere da se muslimani danas nalaze na začelju karavane čovječanstva. Jer, Allah ne gleda u veličinu džamija koje pravimo, već gleda u naša srca i šta je namaz koji klanjamo u džamiji i van džamije, i drugi ibadeti, učinio s našim srcima. Allah gleda u muslimansko društvo i rezultate njegovih djela i načina ponašanja koje određuje vladajući režim, pa onda muslimanska zajednica slijedi taj diskurs ili odstupa od njega.
A to znači da se islamski ummet neće moći uspraviti i doživjeti radost potpune pobjede osim kroz islamsku državu koja provodi Allahov zakon.
