„Danas sam se prvi put sreo sa komandantom Srebrenice. Nevjerovatno mi je da legenda ima manje od dvadeset i pet godina. Mislio sam da je za nastajanje legende potrebno više od dvadeset i pet godina. Ova legenda je mladić. Samo još nije i golobrad. Ima gustu i dugu bradu, na način mudžahida. Istovremeno već ga i ne vole. Time se legenda ne umanjuje nego se produbljuje. Za ovog mladića se pribojavam. Šta će se sve govoriti da je učinio, da nije učinio, da je trebao učiniti, a zaboravljati se na njegovu mladost i da je učinio mnogo, mnogo više nego što se može zamisliti.
Oprostite mi, braćo Bošnjaci, ali su rijetki u Bosni oni koji su više od njega uzvratili četnicima. A samo tako smjeran otpor Bosne u ovakvome ratu i Srbinov osjećaj da mu je Bošnjak pokazao da ga se nimalo ne boji, učinili su da četnik počne gubiti rat i da pristane na mir. Svaki drugi rezon bio bi historijska samoobmana i generacije koje dolaze ne smiju pristati na takvo zavaravanje.
Majke su u drugoj polovici ovog stoljeća rađale sinove koji su na zalasku stoljeća, u ovome ratu, izrasli do neupitnih bošnjačkih heroja. Da nije bilo njih, ne bi bilo Bosne. Ali, i što ostane od Bosne, bojim se da to ne bude Bosna bez sluha za pamćenje, naviknuta na zaborav i vađenje očiju najboljim između nas kojima zapadne da prežive. Bojim se da je samo smrt mogla spasiti heroje ovoga rata od višestoljetne bošnjačke odviknutosti na pravo da imaju vlastite junake. “
(„Roman o Srebrenici“, Bihać 1996 godine)
