Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kad je riječ o vođstvu, vlasti i upravljanju državom, treba reći da je islamski hilafet sistem koji je daleko od faraonizma i cezarizma. Halifa je čovjek kojeg su izabrali muslimani – tj., došao je na vlast uz pristanak muslimana (ummeta) – i on gleda u kojoj mjeri ispunjava svoj emanet i koliko je odan prinicipima islama, pa ga njegovo ispunjavanje emaneta ostavlja na vlasti, a neispunjavanje emaneta ga udaljava sa te pozicije.
Ili kako je to rekao Ibn Hazm: ”Halifa je vođa (imam) kojem se mora pokoravati sve dok nas vodi prema Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ako odstupi od bilo kojeg od njih, bit će spriječen u tome i bit će mu izrečena šerijatska kazna. I ako se nije sigurno od njegove nepravde i štete, bit će smijenjen, a neko drugi će biti imenovan na njegovo mjesto.”
Obratimo pažnju na govor koji je održao hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, nakon njegovog izbora za halifu ili vladara cijelog ummeta: ”O ljudi, izabran sam za vašeg vođu, iako nisam najbolji među vama. Ako budem ispravno postupao, pomozite me u tome, a ako pogriješim, ispravite me. Istina je emanet, a laž je prevara i izdaja. Slabi među vama je jak kod mene dok mu ne vratim oduzeto pravo, a jaki među vama je slab kod mene dok ne uzmem od njega tuđe pravo. Pokoravajte mi se sve dok se ja pokoravam Allahu i Njegovom Poslaniku, a ako otkažem poslušnost Allahu i Njegovom Poslaniku – niste dužni da mi se pokoravate!”
Razmotrite ove riječi halife muslimana koji je izabran od strane naroda, kad kaže da je on jedan od njih, i traži njihovu pdršku ako bude ispravno postupao, i ispravku ako pogriješi. Zatim se obavezuje da će poštivati slabe kako bi zadržali svoja prava i spriječiti jake da ne uzurpiraju prava drugih. I svoj govor je završio riječima da je pokornost ljudi njemu uvjetovana njegovom pokornošću Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, odnosno pridržavanjem Kur'ana i Sunneta, u protivnom spada s njih obaveza pokornosti i poslušnosti.
Postoji li jasnije predstavljanje vladara muslimana od ovog? On nije vladar koji s visine gleda na ljude i očekuje da pohrle k njemu kako bi mu laskali i iskazali svoju odanost. On je čovjek koji traži od muslimana da mu daju platu da može prehraniti sebe i svoju porodicu, i ništa više. A nije veliki lopov koji stavlja ruku u državni (narodni) imetak, a zatim namigne svojim slugama i ulizicama koji ga uzdižu i hvale, i oni pojure u njegovo dvorište.
Muslimani moraju dobro znati svoju vjeru i svoj status, inače će propasti u uslovima potlačenosti koje su naslijedili i na koje su navikli.
