Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isra’, 1.)
Isra’ i Mi'radž su dva ključna događaja, ne samo u historiji islama, već u cjelokupnoj ljudskoj historiji, i oni se spominju zajedno samo zato što su se dogodili iste noći, i to jednoj osobi koju je Allah počastio između svih ljudi, a to je posljednji Allahov poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Svemogući Allah je dao mnoga čuda ili mu'džize Svojim poslanicima i vjerovjesnicima. Nekima od njih je vatru učinio hladnom i spasonosnom, s nekima je direktno razgovarao i more im razdvojio, a neki od njih su oživljavali mrtve i liječili slijepe i gubavce, sve s ciljem da uspostavi dokaz nad umovima onih koji su odbili prihvatiti njihov poziv u vjeru u Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.
Međutim, Isra’ i Mi'radž su dva čuda i dva događaja koji se razlikuju od svih čuda i mu'džiza prije njih. Naime, u toku Isra'a i Mi'radža, Allah, dželle šanuhu, prenio je Svog plemenitog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem – pri njegovoj punoj svijesti – iz Mesdžidul-harama u Mekki do Mesdžidul-Aksâa u Jerusalemu, i uzdigao ga na najviša nebesa, da mu pokaže neka od Svojih veličanstvenih znamenja koja je učinio nevidljivim (gajb) i skrivenim za ljude, tako da ih oni neće i ne mogu vidjeti osim na Sudnjem danu. Dakle, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, je jedini čovjek kojem je u budnom stanju, tjelesno i duhovno, omogućeno da vidi određene aspekte svijeta gajba na način i u obimu kakav nije dat nijednom drugom čovjeku prije ni poslije njega.
Naravno, kao što negiraju Kur'an kao Allahovu objavu, nevjernici negiraju i ova dva događaja, bilo da se radi o nevjernicima koji su bili savremenici njegove poslaničke misije, bilo oni koji su došli nakon njih pa sve do danas.
Međutim, nepristrasni um koji zna da Allahova Knjiga donosi samo istinu i da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne govori osim istinu, bez imalo sumnje će povjerovati u ove događaje, koristeći logičko-deduktivno razmišljanje, na isti način kao što je došao do vjerovanja u postojanje Allaha i nevidljivog svijeta (âlemul-gajb) o kojem nas je Allah obavijestio, bez potrebe za materijalnim dokazima.
Kako bi prekinuo svaku racionalnu ispriku poricatelja, Svemogući Allah je Svom plemenitom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dao dva materijalna dokaza koji su ućutkali poricatelje.
Prvi je bio Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, detaljan opis džamije Al-Aksâ u Jerusalemu, iako je nikada prije nije posjetio, a drugo je ono što im je ispričao o slučaju deve koja se odvojila od karavane, a kada je ona stigla dva dana kasnije, potvrdila se istinitost Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi.
Iako bi razuman čovjek, kada se uvjeri u istinitost naratora u prvom slučaju, trebao vjerovati i u drugi, poricatelji, jer su oholi, ne potčinjavaju se autoritetu razuma kao što tvrde, već zapravo obmanjuju razum, koriste ga i usmjeravaju prema vlastitim strastima i hirovima. Stoga, oni, do danas, poriču kur'ansko kazivanje o Mi'radžu i zahtijevaju materijalne dokaze.
Naime, pod utjecajem ateističkog skepticizma, pojedini moderni autori i racionalistički orijentirani muslimanski mislioci skloni su tumačenju ajeta o Isra'u i Mi'radžu kao duhovnom putovanju ili samo kao viziji u snu.
No, za razliku od Isra'a i Mi'radža, niko od njih, naprimjer, ne dovodi u pitanje, niti tumači u prenesenom smislu, kur'ansko kazivanje o prenošenju prijestolja kraljice od Sabe iz Jemena u Bejtul-Makdis ili Jerusalem u vrijeme Sulejmana, alejhis-selam, iako se, u slučaju Isra'a i Mi'radža, spominje tačno vrijeme – jedan dio noći – a prijenos Belkisinog prijestolja je bio u tren oka, kao što se navodi u ajetu: “A ja ću ti ga donijeti” – reče onaj koji je učio iz Knjige – “prije nego što okom trepneš.” (En-Neml, 40.) Dakle, nema tačno određenog vremena prenošenja Belkisinog prijestolja.
Osim toga, razdaljina između Mekke i Jerusalema je otprilike pola razdaljine između Sabe i Jerusalema, a da ne spominjemo da je mnogo lakše prenijeti živog čovjeka od mrtvog predmeta. I, na koncu, Onaj Koji je prenio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, iz Mekke u Kuds je Allah, Gospodar svjetova, a onaj ko je prenio prijesto bio je stvorenje (onaj koji je učio iz Knjige.)
Kako su se suze Taifa i boli Godine tuge preobrazile u Mi'radž koji je probio zastore gajba
Noć Isra'a i Mi'radža došla je kao noć utjehe i Božanske podrške Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nakon godine ispunjene teškim trenucima boli, među kojima su se posebno izdvajali odlazak sa dunjaluka njegove vjerne supruge Hatidže, radijallahu anha, kao i njegovog zaštitnika i pomagača, amidže Ebu Taliba.
Vrhunac bola i nepravde bio je trenutak kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao u Taif pozivati ljude u islam, a suočio se s njihovim nasiljem i odbijanjem.
Naime, nakon smrti supruge Hatidže, radijallahu anha, i amidže Ebu Taliba, u Mekki više nije nalazio srce koje će ga čuti i razumjeti, pa se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaputio u Taif da pozove pleme Sekif u islam. Međutim, umjesto odaziva, susreo se s uvredama, kamenjem i krvlju.
Islamski historičari bilježe da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, boravio u Taifu deset dana, hodajući po ljetnoj žegi i pozivajući svoje sunarodnike u spas, dok su ga kamenje i ranjena stopala podsjećali na duboku nepravdu, ljudsku oholost i tvrdoglavost.
Tada su, u mjestu Karnu's-Se'âlib iz njegovih mubarek grudi potekli uzdasi izraženi riječima: “Allahu moj, Tebi se žalim zbog svoje slabosti, zbog svoje nemoći i prezira s kojim me ljudi dočekuju. O Najmilostiviji! Ti si Gospodar obespravljenih i Ti si moj Gospodar. Kome me prepuštaš? Dalekom koji me zanemaruje ili neprijatelju kojem si dao vlast nada mnom?! Ali, ako Ti nisi srdit na mene, onda ni za šta ne marim. Utječem se svjetlu Tvoga lica, kojim se razgone tmine i kojim se uređuju poslovi ovoga i budućega svijeta, da na mene ne spustiš Svoju srdžbu i da me ne zadesi Tvoje nezadovoljstvo. Tebi pripada ukor i opomena, a ja se Tebi vraćam pokorno, sve dok ne budeš zadovoljan. Nema snage niti moći osim s Tobom.”
(Ibn Hišam, Es-sira en-Nebevijje)
Taifska dova, međutim, ne predstavlja samo historijski zapis boli, već vječni model odnosa roba prema Gospodaru u trenutku slomljenosti. U njoj nema mjesta za osvetu niti pitanje ”zašto”, već samo potpuna predanost Allahovoj volji. Upravo zbog toga, Taif nije bio kraj Poslanikovog puta, već njegov prelomni trenutak. Allah, iz Svoje neizmjerne mudrosti i milosti, uzdiže one koji ostanu postojani u iskušenjima, na način kakav ljudski um ne može predvidjeti. Isra’ i Mi'radž došli su upravo kao Božanski odgovor na ovu Poslanikovu dovu, pokazujući kako su se suze Taifa i boli Godine tuge preobrazile u nebesko putovanje koje je probilo zastore gajba.
Mnogobrojni vjerodostojni hadisi također govore o ovom događaju, a suština svih vjerodostojnih predaja o Isra'u i Mi'radžu, koje su u svojim zbirkama hadisa zabilježili imam El-Buhari, imam Muslim i drugi, mogla bi se sublimirati u sljedećem: ”U noći kada se desio Isra’ i Mi'radž, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, boravio je u kući Ummu Hani’. U jednom trenutku krov kuće se otvorio i melek Džibril je sišao kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. U ruci je nosio zlatnu posudu u kojoj je bila zemzem voda. Zatim je otvorio Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, mubarek grudi, izvadio srce i oprao ga u zemzem vodi. Nakon toga, Džibril mu je ponovo vratio srce i ”zašio” grudi, a tragove tog zahvata ashabi su primjetili na Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, grudima.
Odmah poslije toga Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i melek Džibril otišli su do Ka'be gdje se nalazio Burak – posve bijela džennetska životinja, veća od magarca a manja od mazge, koja je bila tako brza da je svakim korakom prevaljivala udaljenost dokle pogled dopire.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzjahao je Buraka koji ga je nosio do Mesdžidul-aksâa u Jerusalemu. Tu je svezao Buraka za halku za koju su svi Allahovi poslanici vezivali svoje jahaće životinje. Zatim je kao imam predvodio namaz svim Allahovim poslanicima.
Dakle, ako su stanovnici Mekke i Taifa zatvorili svoja srca za Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, poziv u islam, u blagoslovljenom Mesdžidul-Aksâu, kapije svojih srca otvorili su mu oni koji su kod Allaha časniji i uzvišeniji od stanovnika Taifa i Mekke, i od svih ljudi na Zemlji.
To su Allahovi poslanici i vjerovjesnici, koji su ga dočekali u Mesdžidul-Aksâu, i kojima je ukazana počast time da ih Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, predvodi u namazu kao imam, iako je bio posljednji po poslanstvu i objavi.
Namaz koji je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao kao imam svim Allahovim poslanicima, nije samo izraz časti, nego deklaracija univerzalnosti poslanstva, jasna poruka kontinuiteta objave i jedinstva Božanske poruke. Time se potvrđuje da islam ne poništava prethodne objave, nego ih sabira u njihovoj konačnoj istini.
Taj namaz je također i potvrda oslobađanja Allahovih vjerovjesnika od odgovornosti prema vlastitim narodima ako oni ne prihvate islam, ako ne budu slijedili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i ako ne prihvate njegovu Knjigu kao ustav, putokaz i vodič ka Džennetu.
Susret sa Allahovim poslanicima na nebesima
Ako je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, priređen tako veličanstven doček od strane stanovnika Zemlje, tj. Allahovih poslanika, u Mesdžidul-Aksâu, kakav li je bio doček stanovnika nebesa?
Naime, nakon susreta sa Allahovim poslanicima u Mesdžidul-Aksâu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na krilima meleka Džibrila, krenuo je na svoje nebesko putovanje na kojem se također sreo sa mnogim Allahovim poslanicima.
Kada su došli do prvog neba Džibril je tražio dozvolu od meleka, čuvara prvog neba, a on ga je upitao: ”Ko si ti?” Odgovorio je: ”Ja sam Džibril.” Čuvar prvog neba je upitao: ”Ima li još neko s tobom?” Džibril je odgovorio: ”Ima, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.” Čuvar prvog neba, obradovan onim što je čuo, ponovo je upitao: ”Zar je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, već poslat?” A zatim im je dozvolio uspinjanje na prvo nebo.
Na prvom nebu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je čovjeka koji, kada se okrene na desnu stranu, smije se, a kada se okrene na lijevu stranu plače. Upitao je meleka Džibrila: ”Ko je ovaj čovjek?” Odgovorio mu je: ”To je Adem, alejhis-selam. Kada pogleda na svoju desnu stranu, on ugleda svoje potomke koji će biti u Džennetu pa se od radosti nasmije. A kada pogleda na lijevu stranu, ugleda svoje potomke koji će Džehennem nastaniti pa ga to rastuži i rasplače.”
Ugledavši Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Adem, alejhis-selam, izrazio mu je dobrodošlicu riječima: ”Dobro došao, dobri sine i dobri Poslaniče!”
Na drugom nebu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sreo je Isaa, alejhis-selam, i Jahjaa, alejhis-selam, i oni su mu izrazili dobrodošlicu riječima: ”Dobro došao, dobri brate i dobri Poslaniče!”
Na trećem nebu sreo je Jusufa, alejhis-selam, najljepšeg čovjeka, odnosno čovjeka kojem je dato pola od ukupne ljepote Adema, alejhis-selam. (Neki islamski učenjaci kažu da je Jusufu, alejhis-selam, dato pola od Ademove, alejhis-selam, ljepote prije nego je počinio grijeh i kušao plodove sa zabranjenog drveta u Džennetu).
Jusuf, alejhis-selam, izrazio mu je dobrodošlicu na isti način kao i Isa, alejhis-selam, i Jahja, alejhis-selam.
Na četvrtom nebu Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sreo je Idrisa, alejhis-selam, a na petom nebu sreo je Haruna ibn Imrana, alejhis-selam.
Na šestom nebu sreo je Musaa, alejhis-selam, koji mu je izrazio dobrodošlicu kao i prethodni poslanici, riječima: ”Dobro došao, dobri brate i dobri Poslaniče!” Kada je trebao nastaviti putovanje, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijetio je da Musa, alejhis-selam, plače. Upitan zašto plače, Musa, alejhis-selam, odgovorio je: ”Plačem jer je Allah poslije mene poslao mladića (Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem) čiji će sljedbenici biti brojniji od mojih u Džennetu.”
Na sedmom nebu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sreo je čovjeka koji je bio naslonjen na Bejtul-Ma'mur (nebesku Ka'bu). Vidjevši ga, upitao je Džibrila: ”Ko je ovaj čovjek? Uistinu, nisam vidio da neko po svom izgledu više sliči na mene od ovog čovjeka.” Džibril mu je odgovorio: ”Ovo je Ibrahim, alejhis-selam.”
Ibrahim, alejhis-selam, izrazio je dobrodošlicu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, istim riječima kao i Adem, alejhis-selam: ”Dobro došao, dobri sine i dobri Poslaniče.”
Nakon toga, melek Džibril i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošli su prostor od sedmog neba do Sidretul-muntehaa. Melek Džibril nije mogao dalje, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, približio se mjestu gdje je čuo škripu pera koja pišu sudbine. Došao je do krajnje granice stvorenog svijeta, do koje niko od stvorenja nije došao niti može doći bez posebnog Božanskog dopuštenja. Tu, na tom uzvišenom mjestu, prije nego se u istoj noći vratio na Zemlju, Allah, dželle šanuhu, propisao mu je pet dnevnih namaza da vjernicima budu najjača i najbolja veza s njihovim Gospodarom.
Svrha Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Isra'a i Mi'radža sažeta je u dijelu prvog ajeta iz sure El-Isra’, u riječima Uzvišenog Allaha: ”Da mu pokažemo znamenja Naša.”
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio je svojim očima Božansku moć koja ga pokreće i nosi kroz nebeska prostranstva, da bi ga prenijela do Mesdžidul-Aksâa u Šamu, a zatim ga uzdigla u najviše nebeske sfere da vidi neka znamenja svoga Gospodara.
Ovo veličanstveno putovanje dalo je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, potpuno ubjeđenje i ogromnu sposobnost da se suprotstavi zabludi i smutnji koja se bila proširila zemljom. Nakon što su se Allahovi poslanici oslanjali na znamenja (mu'džize) koja im je Allah otkrio i pokazao, oni su postigli beskrajnu sigurnost i ubjeđenje, jer nije isto čuti i vidjeti, pa su u ime Allaha podnosili ono što niko drugi ne može podnijeti, i sve sile svijeta u njihovim očima bile su kao krilo komarca na koje nisu puno obraćali pažnju ako bi zbog tih ”sila” i neprijateljskih snaga bili izloženi iskušenjima i nevoljama, što potvrđuje i sâm Kur'an.
Naime, govoreći o Ibrahimu, alejhis-selam, Uzvišeni je objavio: ”I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.” (El-En'am, 75.)
Navedeni hadis o Isra'u i Mi'radžu ukazuje da su prethodni Allahovi poslanici priznavali poslanstvo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i klanjali namaz iza njega, što obavezuje sljedbenike ovih Allahovih poslanika da slijede Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Jer, ako su njihovi poslanici izrazili dobrodošlicu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, i posvjedočili njegovo poslanstvo, onda njihovi sljedbenici nemaju drugog izbora nego da to isto urade.
Mesdžidul-haram i Mesdžidul-Aksâ nisu spojeni geografijom, nego vjerom i Objavom
U islamskom razumijevanju historije postoje trenuci koji ne služe samo kao sjećanje, već kao trajni kriteriji orijentacije. Isra’ i Mi'radž nisu događaj koji se iscrpljuje u narativu o čudesnom putovanju, nego temeljni hermeneutički ključ za razumijevanje odnosa između Objave i historije, između ljudske patnje i Božanskog obećanja. Oni ne pripadaju samo jednoj noći u kalendaru, već trajno oblikuju muslimansku svijest o smislu, odgovornosti i nadi.
U tom događaju premošćene su prostorne i simboličke udaljenosti: Mekka i Kuds (Jerusalem), odnosno Mesdžidul-haram i Mesdžidul-Aksâ, nisu spojeni geografijom, nego vjerom i Objavom. Kuds je sastavni dio islamskog identiteta, spomenut u Kur'anu kao trajni znak pripadanja i emaneta.
Govoreći o Božanskoj mudrosti koja se krije u tome da Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, noćno putovanje bude iz Mekke do Kudsa, a da njegovo uzdignuće u najviše nebeske sfere bude iz Kudsa, a ne, naprimjer, iz Mekke, islamski učenjaci naveli su sljedeće razloge i mudrosti:
– Obznana da je ovo zemlja islama, jer je Kuds, duhovno i doktrinarno (akaidski), oslobođen čudom Isra'a i Mi'radža, prije nego je vojnički oslobođen i osvojen u vrijeme hazreti Omera.
– Povezivanje Kudsa i Mekke vjerskom i ibadetskom vezom. Uzvišeni Allah je htio da poveže dvije džamije, džamiju iz koje je počelo Noćno putovanje (Mesdžidul-haram) i džamiju gdje se završilo Noćno putovanje (Mesdžidul-Aksâ) te da se one trajno povežu u svijesti muslimana. Allah je objavio da je blagoslovio Kuds i njegovu okolinu – a to je bilo prije Hidžre i prije nego što je izgrađena Poslanikova džamija – pa je Allah htio učvrstiti ovo značenje u umovima i srcima muslimana kako ne bi zanemarili jednu od dvije džamije. Jer, ko zapostavi džamiju Al-Aksâ, bojat je se da će zapostaviti i Mesdžidul-haram u Mekki.
U savremenom kontekstu, poruke Isra'a i Mi'radža ostaju bolno aktuelne. Ummet i danas prolazi kroz periode tame, poniženja i nepravde. Muslimani od mašrika do magriba trpe nasilje, naročito u Kudsu i Gazi; istina se progoni, a sveti prostori bivaju skrnavljeni.
Međutim, Isra’ i Mi'radž nas uče da historija nije slijepi tok događaja, već prostor Božanskog djelovanja. Ono što se danas čini kao trajno poniženje ummeta, u skladu s Allahovom voljom može postati odskočna daska za njegovo uzdizanje. Kao što su Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, krvava stopala u Taifu prethodila Sidretul-muntehâu, tako se i današnje rane ummeta, ako budu prožete iskrenom vjerom i potpunim pouzdanjem u Allaha, mogu pretvoriti u snagu i put istinskog uzdizanja.
Historija Kudsa svjedoči toj istini. Kuds je znao za okupaciju i poniženje, ali je uvijek iznova doživljavao oslobođenje i povratak dostojanstva.
I kao što su muslimani, predvođeni slavnim Salahuddinom Ejjubijem, oslobodili Kuds od krstaša, tako će i zločinačka cionistička vojska biti poražena, a cionistički entitet, kao i svaka nepravda u historiji, nestati sa lica zemlje. Jer ono što je povezano s Objavom ne može biti trajno otuđeno od onih kojima je povjereno.
U tom smislu, Isra’ i Mi'radž predstavljaju poziv na hrabro, odlučno i odgovorno kretanje naprijed. Oni oblikuju muslimana koji ne pristaje na poniženje, ali ni na besmislenu destrukciju; muslimana koji spaja ibadet i djelovanje, strpljenje i otpor, vjeru i nadu.
Isra’ i Mi'radž ostaju trajna zora – ne samo historijska, nego i egzistencijalna. Zora u kojoj se potvrđuje da iskrena vjera u Allaha rađa slobodu, a istinska sloboda neminovno vodi pravdi, svjetlu i konačnoj pobjedi istine.
