Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Zabrinjavajuće je stanje muslimanskih naroda u posljednjih stotinu i više godina. Neshvatljivo je kako su se muslimani (posebno Arapi kao nosioci islamske poslanice) potčinili kolonizatorima i tiranskim vladarima tokom dugih godina? Kako su olahko pristali na njihovu nepravdu, zulum i ponižavanje kroz desetljeća? Kako su se pomirili sa zločinima tih kolonizatora i tirana, gledajući njihovo divljaštvo i zlostavljanje, skrnavljenje časti, mučenje i ubijanje nevinih muslimana, jednog po jednog, tako da svaki od njih čeka svoj red, predano i smjerno.
Također, začuđujuće je i to na koji način muslimanski narodi danas zamišljaju temeljite promjene i reforme.
Naime, muslimanski narodi trpe zulum, nepravdu i poniženje desetljećima, a čim im se ukaže najmanja prilika i nada, odmah počinju zahtijevati sveobuhvatne reforme u rekordnom vremenu, i traže od novih vođa, koji su predvodili borbu za slobodu, da brzinom svjetlosti pređu iz ponora u kojem su bili u idealno stanje koje podsjeća na Džennet.
Ako pak ne ostvare ono što narod očekuje – ono što su im tirani uskraćivali decenijama – za samo nekoliko dana ili mjeseci, narod će se okrenuti protiv njih i počet će da se odaziva pozivima ostataka tiranskog režima ili ”petoj koloni” koji služe kolonizatorima, kako bi srušili reformiste i revolucionare.
Kao da to nisu isti narodi koji su desetljećima trpili zulum, koji su se navikli na korupciju i tiraniju. Vidjeli smo ovu situaciju u Egiptu, Libiji i Tunisu, tokom tzv. arapskog proljeća, a danas je gledamo u Siriji koja je netom oslobođena od zločinačkog režima Bashara al-Asada i njegovih saveznika.
Ovakvo poimanje stvarnosti i ovakav odnos prema životu općenito, ukazuje na pogrešno razumijevanje vjere (Kur'ana i Sunneta), kao i na svekoliku krizu i duhovni poraz muslimanskih naroda, koji bi najradije da se nekim čudom riješe svih problema, kriza i poniženja u kojem žive.
I zbog tog duhovnog poraza, mnogi muslimani vjeruju da nam nema spasa i izbavka iz kriza bez dolaska očekivanog Mehdija, i to vjerovanje im još uvijek daje nadu u bolje sutra, bez volje, želje i odlučnosti da sami pokušaju riješiti svoje probleme.
Stoga nećemo pogriješiti ako kažemo da je stanje muslimanskih naroda danas između onoga što simbolizira čudotvorni prsten Sulejmana, alejhis-selam, u narodnoj mašti i onoga što simbolizira njegov štap u kur'anskom kontekstu.
Šta želimo ovim reći i zašto prsten Sulejmana, alejhis-selam, povezujemo sa narodnom maštom? Zato što je njegov prsten spomenut u hadisu kojeg su mnogi učenjaci ocijenili slabim (daif). Naime, ovaj hadis prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i u njemu se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Iz zemlje će izaći životinja (pred Sudnji dan) koja će sa sobom imati Sulejmanov, alejhis-selam, prsten i Musaov, alejhis-selam, štap. Musaovim štapom će osvijetliti lica vjernika a Sulejmanovim prstenom će smrskati noseve nevjernika.”
Ovaj hadis bilježe imam Ahmed, Et-Tirmizi i Ibn Madže, a imam Et-Tirmizi ga je ocijenio dobrim (hasen). Međutim, mnogi drugi učenjaci (muhaddisi) ocijenili su ga slabim.
Jasno je da hadis spominje samo prsten, bez ikakvih čudotvornih moći povezanih s njim. Međutim, među običnim narodom prošireno je vjerovanje koje potječe od Židova koji tvrde da je jedinstvena moć Sulejmana, alejhis-selam, bila zasnovana na ovom prstenu.
Međutim, mi znamo da je Uzvišeni Allah podario Svom poslaniku Sulejmanu, alejhis-selam, kraljevstvo i vlast kakvu nije dao nikome drugom, kao odgovor na njegovu dovu: “Gospodaru moj” – rekao je – “oprosti mi i daruj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti, uistinu, bogato daruješ!” I Mi smo dali da mu služe: vjetar – koji je prema zapovijedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio – i šejtani, sve graditelji i gnjurci, i drugi u bukagije okovani. “Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!” On je, doista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište. ”Gospodaru moj, oprosti mi i podari mi kraljevstvo koje ne priliči nikome poslije mene. Ti si zaista Onaj koji daruje.” I podložili smo mu vjetar koji će puhati po njegovoj zapovijedi, lagano, gdje god on poželi, i šejtane, svakog graditelja i ronitelja, i drugih vezanih u okove. Ovo je naš dar, pa mu udijeli ili zadrži bez obračuna. I zaista on ima kod nas posebnu blizinu i lijep povratak.” (Sād, 35.-40.).
Ovo je, dakle, Allahova odredba i nema nikakve veze sa Sulejmanovim prstenom, kao što to tvrde Židovi.
Komentirajući ovaj ajet, imam El-Alusi rekao je: ”Pitanje Sulejmanovog, alejhis-selam, prstena dobro je poznato među učenjacima, kao i među običnim narodom. I daleko je od istine da je Allah, dželle šanuhu, povezao moć koju je dao Sulejmanu, alejhis-selam, s tim prstenom. I da je u tom prstenu postojala neka tajna kako to tvrde, Allah bi to spomenuo u Kur'anu.”
Nažalost, židovske legende (tzv. israilijjati) i mitovi i dalje su ukorijenjeni u umovima mnogih muslimana, uključujući i ovu da je Sulejman, alejhis-selam, činio čudesne stvari zahvaljujući moći svog prstena, jer muslimanski narodi danas priželjkuju promjenu i reformu, ali s vjerovanjem koje implicira reformu pomoću čuda i koje ne prihvata postepene promjene.
To je zapravo sujevjerna sklonost duše koja nije spremna na vlastiti trud, odricanje i mijenjanje same sebe. Kako onda možemo očekivati da se naša situacija popravi a da ne promijenimo ništa u našoj psihi, mentalitetu i ponašanju, a Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Er-Ra'd, 11.)
Kako se naše stanje može popraviti i naši problemi riješiti ako ništa ne činimo, ne trudimo se, nismo strpljivi, ne žrtvujemo se i ništa ne radimo?
Umjesto toga, mi čekamo nekoga ko posjeduje ”Sulejmanov prsten” da promijeni naše stanje i pretvori ga u stanje koje je nalik onom u Džennetu, ili barem da se dogodi iznenadna i čudesna promjena nabolje. Međutim, to je samo iluzija i fantaziranje koje je daleko od stvarnosti.
Nasuprot ”čarobnom” Sulejmanovom prstenu, islamski učenjaci navode još jedan kur'anski prizor kojim objašnjavaju stanje muslimanskih naroda danas i njihov podanički karakter i fatalistički odnos prema životu.
Taj prizor spomenut je u sljedećim ajetima: ”I učinili smo da mu iz izvora rastopljen bakar teče i da džini, voljom njegova Gospodara, pred njim rade; a kad bi neki od njih otkazao poslušnost naređenju Našem, učinili bismo da ognjenu patnju osjeti. Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. ‘Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!’ – A malo je zahvalnih među robovima Mojim. A kad smo odredili da umre, crv koji je bio rastočio štap njegov – upozorio ih je da je umro, i kad se on srušio, džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli.” (Saba, 12.-14.)
Dakle, džini, ta čudesna stvorenja s velikim sposobnostima, ostali su pokorni naredbama, iako je Sulejman, alejhis-selam, umro. Naime, Sulejman, alejhis-selam, zadužio je džine da obavljaju određene zadatke a on je stajao u svom mihrabu u Kudsu, oslonjen na svoj štap, klanjajući namaz. Umro je, ali je ostao stajati oslonjen na štap. U nekim predajama navodi se da je ostao u tom stanju cijelu godinu (Sulejman, alejhis-selam, imao je običaj da se posveti ibadetu u Kudsu tokom određenog vremenskog perioda), dok su džini nastavili obavljati teške poslove, nesvjesni njegove smrti, jer je štap bio taj koji ga je držao.
Štap simbolizira snagu kojom se kažnjavaju oni koji ne poštuju naređenja vladara, a njegova moć nad ljudima i džinima ostala je čak i nakon smrti njegovog vlasnika. Kada je crv pojeo štap, Sulejmanovo, alejhis-selam, tijelo palo je na zemlju i tada su džini saznali za njegovu smrt i prestali su raditi poslove kojima su bili zaduženi.
Ono što ih je držalo pod kontrolom, što ih je činilo poslušnima, bilo je njihovo strahopoštovanje prema Sulejmanu, alejhis-selam, i njihovo znanje o veličini njegove moći i sposobnosti koje mu je Allah, dželle šanuhu, podario.
Njihovo psihološko stanje, ispunjeno strahom i potpunom predanošću, bilo je ono što je uzrokovalo njihovu pokornost i predanost Sulejmanovom, alejhis-selam, autoritetu, čak i nakon njegove smrti.
Na sličan način, vele ovi islamski učenjaci, strah naroda od tirana i kolonizatora, često su razlog njihove pokornosti i prihvatanja poniženja tokom godina, čak i kada vlast tih tirana počiva na slaboj, gotovo nepostojećoj moći.
Svaki narod koji se navikne na strah i bojažljivost, koji prihvati poniženje, predaju i pokornost, bit će samo igračka u rukama svojih tlačitelja. Oni će mu nanositi strašne patnje prema onome što njima odgovara i prema onome što im nalaže njihov divljački karakter. I neće se osloboditi iz njihovih ruku dok se ne oslobodi iluzije o ”Sulejmanovom prstenu” i moći ”Sulejmanovog štapa”.
