Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ragib el-Esfahani je u svom djelu Muhadaratul-edibba’ zabilježio predaju u kojoj se navodi da je imam Amir eš-Ša'bi vidio kamile koje su bile pogođene šugom, pa je upitao njihovog vlasnika zašto ih nije liječio. Čovjek je odgovorio: “Imamo jednu staricu koja za njih uči dove.” Na to mu je imam Eš-Ša'bi rekao: ”Bilo bi dobro da uz dovu starice dodaš i malo katrana.” Naime, mazanje deva katranom bio je poznati lijek u to vrijeme protiv šuge.
Ovaj primjer i zlata vrijedan savjet poznatog islamskog učenjaka iz generacije tabi'ina, imama Eš-Ša'bija, sadrži mnoštvo pouka, ali, prije svega, on je dokaz ispravnog razumijevanja vjere i vjerskih propisa, a posebno ispravnog razumijevanja i značenja dove kao ibadeta.
Pouzdanje u Allaha ne znači zanemarivanje uzroka
Nema sumnje da je dova srž ibadeta, i Allah voli iskrene dove i ustrajnost u njima, jer je to izraz pouzdanja (tevekkula) u Allaha. Međutim, pouzdanje u Allaha, dželle šanuhu, ne proturječi uzimanju u obzir uzroka.
Naprotiv, zanemarivanje uzroka je nemoć i slabost, što proturječi pravom tevekkulu (osloncu na Allaha), čija je suština da se srce osloni na Allaha u onome što čovjeku koristi za njegov dunjaluk i ahiret, ali uz istovremeno preduzimanje svih mogućih uzroka.
Ibn Tejmijje je rekao: ”Negirati uzroke i zanemariti ih kao da ne postoje, to je nedostatak razuma. Zanemariti Šerijatom naređene uzroke, to je nedostatak vjere. Vjerovati da uzroci sami po sebi djeluju mimo Allahove odredbe – to je širk.”
Kada je Jusufu, alejhis-selam, dok je bio u zatvoru, predstavljen san egipatskog vladara o sedam debelih krava koje jedu sedam mršavih, te sedam zelenih klasova i drugih sedam suhih, on ga je protumačio onako kako je to zabilježeno u Kur'anu: “Sijat ćete sedam godina uzastopno” – reče – “pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti, jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostat će jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.” (Jusuf, 47.-49.)
Ovaj kur’anski prizor predstavlja metodologiju suočavanja s krizama, a ta metodologija se ne zaustavlja kod identificiranja problema ili njegovog detaljnog opisivanja, već ide korak dalje i nudi konkretno, izvedivo rješenje. Jusuf, alejhis-selam, znao je da će uslijediti godine gladi, pa je predložio da se hrana skladišti u klasovima da bi duže trajala, uz racionalno korištenje.
Jedna od pogrešnih pojava kada je riječ o suočavanju s krizama jeste i vjerovanje nekih ljudi da je sama dova dovoljna za otklanjanje nevolja, bilo ličnih, bilo zajedničkih.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji nas je obavijestio da islamski ummet pobjeđuje zahvaljujući slabima među nama i njihovim dovama, nije se oslanjao samo na dovu, nego je učestvovao lično u bitkama, nosio vojnu opremu i oružje, i koristio sve moguće uzroke pobjede.
Na Bedru, dok je stajao pred početak bitke, skrušeno je i dugotrajno učio dovu, toliko da je hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, pomislio da će mu srce pući od brige. Ali, i pored skrušene dove, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je u ratnoj opremi, među borcima, i nije ostavio niti zanemario materijalne uzroke.
Dova nije zamjena za trud, nego kruna truda
Da, dova jeste oružje vjernika, ali oružje bez vojnika koji ga nosi, bez ruke koja ga upotrebljava, samo je metal. Dova bez rada i žrtve je poput vapaja gladnog čovjeka dok sjedi pored bogate sofre, a ne pruža ruku da uzme hranu.
Dova nije zamjena za trud, nego kruna truda. Allah nas nije stvorio da budemo pasivni svjedoci života, već njegovi nosioci i Allahovi namjesnici na Zemlji.
Ogromna je razlika između naroda koji su svojim trudom ostvarili pobjede pa poslije dovili i zahvaljivali Allahu, i naroda koji je samo upućivao dove i nije se pomjerio s mjesta, pa je sve izgubio.
Allah nam je naredio da Mu upućujemo dove i obećao nam je pobjedu, ne samo zato što smo muslimani ili što smo nepravedno potlačeni, već je povezao ovu naredbu i obećanje sa ulaganjem truda i ispunjavanjem obaveza.
Allahovo obećanje o pobjedi nije bjanko ček koji možemo koristiti kad poželimo, već je uvjetovano našim odricanjem, trudom, upornošću i iskrenošću u djelu.
Dova sama po sebi može biti dovoljna jedino kada čovjek zaista nema nikakvu mogućnost djelovanja, kada su svi putevi zatvoreni, i tada nije pokuđeno osloniti se samo na dovu.
Ali, pouzdati se samo u dovu kada čovjek može djelovati i pomoći, to je osobina onih koji se pretvaraju da se oslanjaju na Allaha, a u stvarnosti su pasivni licemjeri, poput nezasposlenih ljudi koji ne traže posao, a tvrde da čekaju Allahovu opskrbu.
Istinska snaga leži u sinergiji između pouzdanja u Allaha i iskrenog rada i odgovornosti
Nažalost, dok cionistički zločinci divljaju i nastavljaju masakr u pojasu Gaze, dok muslimani Gaze – djeca, žene, starci, medicinsko osoblje, humanitarni radnici i novinari -, svakodnevno ginu od cionističkih granata i umiru od gladi, ostatak ummeta ne čini ništa konkretno da pomognu svojoj braći i sestrama u Gazi i da zaustave cionistički krvavi pir, već se zadovoljavaju samo dovom – da umire vlastitu savjest – iako bi mogli i morali poduzeti niz praktičnih koraka u pravcu pomoći.
Kako možemo očekivati sreću i prosperitet dok Gaza krvari? Kako možemo mirno spavati dok cinostički entitet zauzima Palestinu od rijeke do mora, i dok istovremeno poduzima intenzivne akcije na okupaciji Libana, Sirije i cijelog Bliskog istoka, dok bezobzirno ubija i uništava sve pred sobom, kao da je preuzeo sudbinu muslimana u svoje ruke?!
Nije dovoljno samo učiti dove za Palestinu, za Gazu, za našu braću i sestre koji su izloženi najkrvavijoj agresiji i genocidu.
Nije dovoljno da samo tupo gledamo u ekran i dijelimo slike patnje, dok istovremeno sjedimo skrštenih ruku.
Gaza je danas rana ummeta, a njena okupacija od strane cionističko-fašističke armade i genocid koji čine na muslimanima, naša je sramota.
Kako ummet koji broji skoro dvije milijarde ljudi može dozvoliti da ga savlada osjećaj nemoći? Kako možemo prihvatiti da drugi kroje sudbinu u muslimanskim zemljama i u svetoj zemlji Palestini?
To je brutalna istina koju moramo preokrenuti u našu korist svojom hrabrošću, mudrošću i jedinstvom.
Naravno, duhovna strana naše borbe mora biti snažna, ali ne smije se pretvoriti u alibi za inertnost. Pravi put je put dove i ”katrana”, vjere i odricanja, strpljivosti i borbe na Allahovom putu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naučio nas je da istinska snaga leži u sinergiji između pouzdanja u Allaha i iskrenog rada i odgovornosti.
Stoga, neka svaka naša dova i svaki naš vapaj prema nebu bude popraćen odlučnim koracima i akcijama na zemlji.
Nemojmo dozvoliti da nas obeshrabre oni koji koriste vjeru kao štit za sopstvenu neaktivnost i propast. Ako želimo spas, ako želimo dostojanstvo, moramo se probuditi iz sna odugovlačenja i straha. Moramo se boriti za istinu, pravdu i slobodu, ne samo dovom, nego i djelom.
