Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: “I ne budite kukavice i ne nudite primirje kad ste jači, jer Allah je s vama, On vas neće lišiti nagrade za vaša djela.” (Muhammed, 35.)
Ovim ajetom Allah, dželle šanuhu, razbija iluziju o lažnom miru koji slabići među muslimanima traže, misleći da će u njemu naći sigurnost. Istina je sasvim drugačija: mir se ne postiže poniženjem i pokornošću neprijatelju, već snagom, dostojanstvom i pouzdanjem u Allaha.
Uzvišeni Allah zna da će oni koje je odabrao i obavezao da ljude pozivaju na Njegov pravi put neminovno naići na otpore i osporavanja. To neće dolaziti od običnih ljudi, već od onih čija je moć izgrađena na nepravdi, a njihovi interesi učvršćeni na privilegijama. Oni su se uzdigli na račun slabih i na njihovoj nepravdi, a njihova društvena nadmoć nije proistekla iz istinske vrline, već iz klasnih razlika koje su im osiguravale lažnu veličinu i povlastice.
Oni znaju da Allahov zakon, kada se dosljedno primijeni, briše te neprirodne podjele, uspostavlja pravdu među ljudima i daje jednakost svima: bogatome i siromašnome, moćnome i nemoćnome. Zbog toga će se u svakom vremenu i na svakom mjestu udruživati da spriječe širenje Allahove vjere. Neće se umoriti od smišljanja spletki, vođenja ratova i pokušaja da islam svedu na mrtvo slovo ili da ga barem obuzdaju i oslabe.
To je neizbježna sudbina muslimana kroz historiju: nikada neće trajno uživati u miru i sigurnosti sve dok neprijatelji Allahove vjere i Šerijata posjeduju moć i prevlast nad njima. Jer neprijatelj istine nikada ne spava; on ne odustaje nakon jednog ili dva pokušaja, već stalno obnavlja svoje neprijateljstvo i agresiju, svjestan da opstanak Allahove vjere znači kraj njegovih privilegija, interesa i tiranske dominacije.
Muslimani ne smiju podleći iluziji da će naklonošću i popuštanjem umiriti one koji se bore protiv istine. Historija jasno pokazuje da ni ugovori, ni mirovne inicijative, ni pokušaji da se pridobiju na saradnju nikada nisu zaustavili njihove pohlepne apetite. Naprotiv, svaki ustupak pred agresorom postajao je podstrek da još žešće udare, nadajući se da je konačni poraz islama samo pitanje vremena.
Ovo je temeljna zakonitost u odnosima između istine i laži, između ugnjetavanih i tlačitelja: laž nikada ne pristaje na kompromis s istinom, već jedino teži njenom gušenju i brisanju. A svaka generacija muslimana koja je povjerovala u suprotnu iluziju, bila je kažnjena gorkim iskustvom – da se sigurnost i čast ne postižu milošću neprijatelja, nego postojanošću na Allahovom putu, ustrajnošću u vjeri i vlastitom snagom koja crpi energiju iz istinskog ubjeđenja i tevhida.
Ovaj ajet dolazi u kontekstu podizanja snage i odlučnosti muslimana, potvrđujući, riječima Sveznajućeg Stvoritelja, da njihova sigurnost i spas od neprijateljskih spletki neće biti ostvareni popuštanjem, već kroz pripremu snage koja ulijeva strah svakome ko bi i pomislio da digne ruku na njih, obeshrabrujući ga i lišavajući svake nade da ih može nadvladati.
Zato im Uzvišeni Allah zabranjuje put predaje i iluzorne normalizacije odnosa sa zakletim neprijateljem, jer to im neće donijeti korist niti će otkloniti zlo. Nasuprot tome, ako budu slijedili Allahov put i ustrajali u pomaganju Njegove vjere, On im obećava pobjedu s dvostrukom garancijom: prvo, da će uvijek biti iznad svojih neprijatelja jer su na Istini, bez obzira na neravnotežu u snazi, broju i oružju; a drugo, i to je najveća i najsigurnija garancija – da je Allah s njima. A na čijoj je strani Allah, taj se ne boji ni kada se čitav svijet uroti protiv njega.
Te dvije garancije djeluju kao nerazdvojiva cjelina; one čine jedinu istinsku i sigurnu osnovu pobjede. One su jedina prava i konačna garancija pobjede. Sve drugo je privid i obmana. Historija čovječanstva svjedoči tome: koliko je bilo sila koje su se oholo razmetale riječima: ”Ko je od nas jači?”, ali su nestale u prašini vremena ili im je slava ugasla poput plamena svijeće.
Istovremeno, svjedočili smo kako se male skupine vjernika, koje su strahovale da će biti progutane od mnoštva zbog svoje malobrojnosti i slabosti, ipak održale, uzdigle i ostavile neizbrisiv trag. Njihova brojčana nemoć pretvorila se u moralnu snagu, a njihova skromnost u izvor postojane slave. Danas ih gledamo kako rastu i napreduju, i kako njihova žrtva postaje svjetionik generacijama.
Zar nam nije dovoljno ono što vidimo vlastitim očima u Gazi? Kao da je Allah htio da ummetu podari živu lekciju, da ne uči samo iz prošlosti nego iz događaja sadašnjice. Skupina malobrojnih sinova ummeta, koji se čvrsto drže Njegovog puta, odbili su da polože oružje i da pruže ruku predaje neprijatelju. Pripremili su snage koliko su mogli, borili se u skladu sa svojim mogućnostima – i Allah je bio s njima.
Dokaz tome je da okupljanje svih zlotvora ovoga svijeta protiv njih, bilo historijskih neprijatelja Allahove vjere, bilo licemjera iz reda ummeta, zaslijepljenih ovosvjetskim koristima, nije oslabilo njihovu odlučnost. Naprotiv, ostali su postojani i čvrsti, pa se Allahova pomoć očitovala u njihovoj strpljivosti i u tome što im je učvrstio korake u borbi na Njegovom putu.
A s druge strane, kako li je bolna i poučna slika onih koji su u ime iluzorne ”mudrosti” i ”realpolitike” izabrali put predaje i normalizacije? Njihova se očekivanja raspršuju poput prašine, a umjesto časti i dostojanstva dobili su samo poniženje, umjesto sigurnosti samo veću sramotu. Oni su živi dokaz da svaki put mimo Allahovog puta ne vodi u sigurnost, nego u provaliju.
