Saff, br. 31.
Ko god malo bolje promotri Allahov zakon (Sunetullah) kod prijašnjih naroda i ko čita historiju ovog ummeta (historiju islama) doći će do jednog zaključka, a to je – da, kada god je jedan narod zalutao i udaljio se od upute i kada su njegovi predvodnici bili sljedbenici zablude, i kada su njima vladali pokvarenjaci, Allah je takvom narodu slao jednog od Svojih poslanika da bi ljudima objasnio istinu i otkrio zabludu i laž i njene nosioce, te uzdigao zastavu obnove (reforme) i džihada. Strpljivo podnoseći sve nedaće i uvrede od nevjernika i munafika.
Svi poslanici su pozivali svoj narod istini i zahtijevali su od njihovih vođa da se pokore Allahovoj naredbi i Njegovom Zakonu i da sude po njemu u svim sferama života, a u isto vrijeme su razotkrivali postojeću laž i zabludu.
Kao primjer za to uzet ćemo kur'ansku priču o Šuajbu a.s. i njegovom narodu u kojoj nam Allah, dž.š., spominje da je Šuajb, a.s., pozivao svoj narod na pokornost Allahovom Zakonu, a zabranjivao im nasilje i nered: ”I Medjenu, brata njihova Šuajba. ‘O narode moj – govorio je on – Allahu se klanjajte vi drugog boga osim Njega nemate i krivo ni na litru ni na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po zemlji praveći nered!”’ (Hud, 84.-85.)
Dakle, Šuajb, a.s., je spojio u svojoj da'vi naređivanje dobra i zabranjivanje zla i nije se ograničio samo na pojedine, niti pojedinačne ibadete, već ih je pozivao u promjenu i popravljanje kompletnog stanja – društveno-političkog i ekonomskog.
Ovo je jasna karakteristika i obilježje da've (poziva) svih Allahovih poslanika. Sveobuhvatni poziv koji je zahtijevao potpunu promjenu u svim segmentima ljudskog života – kako političkog, tako i ekonomskog, socijalnog i kulturnog, da bi cjelokupna vjera (din) bila samo Allahu, tj. u ime Allaha. Nijedan Allahov poslanik nije bio odvojen i izoliran od životne stvarnosti svoga naroda. Nisu bili zaokupljeni samo slučajem pojedinca (jedinke), pa da ih to odvrati od brige o stanju vladara, vođa i od društvene nepravde i nasilja koji su bili prisutni u tom narodu.
Allah, dž.š., je poslao Muhammeda, a.s., i objavio mu Kur'an da bude knjiga upute i životnog programa koji donosi sreću i smirenost. I onaj ko čita Kur'an vidjet će da on sadrži cjelovit program koji usmjerava i uređuje ljudski život u svim njegovim segmentima. Muhammed, a.s., je vjerno ispunio emanet koji mu je povjerio Allah, dž.š., pozivao je ljude svakom dobru i napretku, a zabranjivao im svako zlo i nevaljalštinu.
Naredio je pravdu i njeno uspostavljanje među ljudima, pozivao u izvršavanje farza (obaveze) koja se zove ”naređivanje dobra, a zabranjivanje zla”, borio se protiv svih vidova nasilja i ugnjetavanja, svejedno da li to bilo na nivou pojedinca ili na nivou društva. Poznato je da je Muhammed, s.a.v.s., posljednji Allahov poslanik i da poslije njega nema poslanika, međutim odgovornost u nošenju da’ve i prenošenju istine poslije njega preuzimaju iskreni istinski učenjaci (alimi) kako je zabilježeno u mnogim hadisima: ”Zaista za učenjake oprost traže i mole i oni na nebesima i oni na Zemlji, pa čak i ribe u vodi.”
”Prednost učenjaka nad običnim ljudima je kao prednost Mjeseca nad ostalim zvijezdama, učenjaci su nasljednici Allahovih poslanika.”
”Allahovi poslanici nisu ostavljali u nasljeđe dinare, niti dirheme, nego su ostavljali znanje, pa ko ga uzme uzeo je veliko dobro.”
Ova odgovornost koju su ponijeli i nosili istaknuti alimi ovog ummeta kroz dugu islamsku historiju, bila je u svojstvu zaštitnog zida koji je štitio islamski ummet od olujnih vjetrova cijepanja, slabosti i nereda, i nema sumnje da su ljudi bez alima obične neznalice, koje su lahak plijen šejtanima u ljudskom i džinskom obliku, koji vrebaju na svakoj uzvisini i udolini želeći ih odvesti u zabludu i slijeđenje strasti, te ih tako potpuno uništiti.
Stoga su učenjaci, Allahova blagodat za stanovnike Zemlje, jer su oni svjetiljke u tami i nosioci upute.
Pod učenjacima, o kojima ovdje govorimo, mislimo na istinske učenjake koji poznaju istinu i rade po njoj. Oni koji govore samo istinu i žele ummetu samo dobro. To su oni koji naređuju dobro, a zabranjuju zlo. Oni koji upozoravaju vladare na odgovornost i koji su njihova savjest, savjetuju ih i podstiču na istinu. To su oni koji zulumćaru kažu u oči: ”Učinio si nasilje” – a griješniku: ”Pogriješio si” – ne bojeći se u ime Allaha ničijeg prijekora. Ne prešućuju istinu koju je obaveza javno kazati. Ne prikrivaju šerijatski propis kod bilo kakvog problema i slučaja, svejedno radilo se o stvarima naroda ili države i njenog vođstva. Jednom riječju, prosperitet naroda i dobro stanje direktno su vezani za ulemu i njihovu čestitost i bogobojaznost te ustrajnost u izvršavanju povjerenog emaneta.
Osobine istinske uleme
Ova skupina uleme (učenjaka) posjeduje svojstva i osobine po kojima se odlikuje i prepoznaje u društvu i te osobine bi se mogle sažeti u sljedećem:
- Iskrenost u riječi i djelu
To znači da alim sa svojim znanjem želi samo Allahovo lice i kuću ahiretsku. Rekao je Resulullah, s.a.v.s.: ”Ne učite nauku da biste se nadmetali sa učenjacima, ni da bi se raspravljali i svađali sa maloumnicima, niti da bi se dokazivali na skupovima i sijelima, jer onaj ko radi toga uči vatra mu je najpreća.”
U drugom hadisu Poslanik, a.s., kaže: ”Prvi s kojim će biti potpaljena vatra na Sudnjem danu jeste čovjek koji je učio nauku i učio Kur’an u ime nekog drugog, a ne u ime Allaha.”
”Ko proučava nauku s kojom se postiže Allahova nagrada, ali time ne želi nešto osim dunjaluku, taj neće vidjeti Džennet na Sudnjem danu.” (Ebu Davud)
- Rad po onome što zna i pozivanje drugih tome
Uistinu nema nikakve vrijednosti u znanju koje ne prati djelo. Znanje kod istinskih alima se prepoznaje i održava u svakom njihovom pokretu ili mirovanju, šutnji ili govoru.
Rekao je Alija, r.a.: ”O nosioci znanja, radite po njemu. Zaista je učen i znan onaj koji radi po onome što zna i čija su djela sukladna znanju. Uistinu će biti ljudi koji će nositi znanje, ali ono neće prelaziti dalje od njihovih jezika. Njihovog znanje bit će u potpunoj suprotnosti sa njihovim djelima, a njihova vanjština bit će različita njihovoj unutrašnjosti. Sjedit će u naučnim halkama i nadmetati se jedni s drugima, tako da će jedan od njih mrziti svog sagovornika ako ode kod drugog i ostavi ga. Djela ovih ljudi nikada se neće dići Allahu (ovakva djela Allah ne prima).”
A u hadisu kojeg prenosi ibn Mes'ud, Resulullah, s.a.v.s., kaže: ”Neće se pomjeriti stopalo sina Ademovog na Sudnjem danu, dok ne odgovori na četvoro: (a) za život, kako mu je prošao (b) mladost kako ju je proveo (c) imetak, kako ga je zaradio i u šta ga je utrošio (d) znanje, šta je s njim uradio.” (Tirmizi)
- Govoriti istinu i obznanjivati je
Među najvažnije zadatke uleme spada odgovaranje na sumnje sljedbenika zablude i skretanja i zabranjivanje svake vrste vidljivog zla, te objašnjenje opasnosti od njega i upoznavanje ljudi s time.
Ulema ne smije obmanjivati narod u tom pogledu, jer ljudi uzimaju prešućivanje zla od strane uleme kao dokaz, s ubjeđenjem da je to istina, a posebno kad su u pitanju stvari vezane za akidu (vjerovanje) kao što su: suđenje po nekom drugom, a ne po Allahovom zakonu, dozvoljavanje onoga što je Allah zabranio i obavezivanje ljudi na to, ljubav i prijateljstvo sa mušricima te ”pomaganje” njima protiv muslimana.
Prešućivanje istine od strane uleme ima za posljedicu pogrešno shvatanje vjere i njenih načela, izvrtanje istine i predstavljanje istine lažnom, a laži istinom u očima ljudi. Objašnjenje i obznanjivanje istine je ugovor koji je Allah, dž.š., uzeo od učenih ljudi kada je objavio:
”A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je data Knjiga da će je sigurno ljudima objašnjavati, da neće iz nje ništa kriti, oni su je poslije za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili, a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.” (Ali Imran, 187.)
Učenjaci imaju najviše mogućnosti da kažu istinu i da je objasne, posebno ono što je vezano za djela vladara i državnika u kojima se krije opasnost i šteta za cijeli ummet.
- Pomaganje u dobru, dogovaranje i savjetovanje
To prije svega podrazumijeva razmjenu mišljenja i poziv na okupljanje muslimana oko jedinstvene i jedne riječi, riječi Allahove istine, dok se ne ostvari opći napredak i prosperitet. Nema sumnje da su alimi najpreči da ujedine muslimane oko jedne riječi, jer ako se narod okupi oko uleme, a ulema bude jedinstvena i okupe se oko riječi istine i međusobnog potpomaganja i savjetovanja, to će biti najdirektniji poziv u jedinstvo ummeta i međusobno zbližavanje, potpomaganje i zbijanje redova protiv zajedničkog neprijatelja.
- Pomaganje muslimana ma gdje bili
Odgovornost uleme nije ograničena samo na njihov kotar, grad ili državu, naprotiv, oni su ti koji moraju da žive i preživljavaju sve brige ummeta, da pomažu muslimane da se suprotstave njihovom neprijatelju, ukljanjajući njihov zulum koji čine muslimanima koliko god mogu, ne bojeći se u tome nikoga osim Allaha, dž.š., a uzimajući za uzor Poslanika, s.a.v.s., čija je da’va i poslanica razbila i srušila sve vrste lokalizma, nacionalizma, itd., a posebno u vremenu smutnje, širenja novotarija, nereda, nasilja i neprijateljstava…
- Otkrivanje puta griješnika (nasilnika)
To znači upoznavanje muslimanskog ummeta na opasnost od svih vrsta nasilnika i smutljivaca, te otkrivanje puteva zulumćara i izdaje i prevare munafika. Ulema je zasigurno najbolje upućena i najbolje poznaje sumnje, spletke i zavjere licemjera. Zato je Allah, dž.š., naredio Muhammedu, a.s., da se bori protiv munafika i da otkriva njihove puteve i upozori muslimane da ne upadnu u njihove zamke i mreže.
- Oprez u pogledu druženja sa sljedbenicima strasti
To su ljudi kod kojih su neprestano vidljivi tragovi strasti, zavidnosti i mržnje u riječima i djelima. Oni su izraz smutnje u svakom vremenu i na svakom mjestu te ključevi zla u ummetu, kako kod prvih, tako i kod zadnjih generacija. Da li je uzrok onome što je snašlo Ahmeda ibn Hambela, Ibn Tejmijju, Ebu Hanifu i druge islamske alime išta drugo osim ova skupina ljudi?
Zato je obaveza na ulemi ummeta da se jasnim dokazima suprotstave sljedbenicima strasti i da upozore muslimane na druženje s njima i slijeđenje njih, jer ljudi slijede svoje alime i ako ih vide u društvu sa sljedbenicima strasti i zablude, upast će u tu opaku stupicu, smatrajući da je ulema u pravu i da njima ne preostaje ništa drugo do slijeđenje učenih.
Istinski učenjaci i predvodnici muslimana su oni koji smjelo i odvažno podižu i nose zastavu džihada i borbe protiv laži i zablude i koji podižu zastavu napretka i temeljite reforme na temeljima islama i oni koji su zaštitnici muslimanskih prava. Nisu se zadovoljili samo boravkom u mesdžidima, niti za katedrama fakulteta, kao ni sa izdavanjem fetvi vezanim za određene slučajeve iz života pojedinca ili zajednice – kao što su razvod braka, abdest, namaz, kupoprodaja, itd. Njihove obaveze prema ummetu prevazilaze sve ove stvari, jer njihov cilj je pomaganje muslimana i popravljanje njihovog stanja u borbi protiv nevjernika i otkrivanje zabluda grješnika i pokvarenjaka. Suprotstavljanje nasilnicima zbog njihovog nasilja, te odbrana i čuvanje Allahovog šerijata od svakog skretanja i iskrivljavanja, te odbacivanje svih zakona koje su ljudi izmislili i zabranjivanje izigravanja sa Allahovim odredbama i naredbama Njegovog poslanika Muhammeda, a.s.
Gospodaru naš, uputi muslimanske učenjake na ono što je najispravnije i učvrsti i nas i njih na istini, Ti uistinu sve možeš i Ti si Onaj Koji dove uslišava! (Prevedeno iz časopisa El-Bejan)
