Pogledajte ove dvije fotografije, koje su obje snimljene 21. oktobra 2024. Na desnoj strani vidimo dugi red raseljenih ljudi — ili, tačnije, žena i djece — u ruševinama izbjegličkog kampa Jabalija, na sjeveru Pojas Gaze. Muškarci stariji od 16 godina su razdvojeni, mašu bijelom zastavom i drže lične karte.
Na lijevoj strani vidimo kamp koji je izgradila naseljenička organizacija Nachala nedaleko od Gaze, kako obilježavaju praznik Sukot. Događaju je prisustvovalo preko 20 desničarskih izraelskih ministar i članova Kneseta i nekoliko stotina drugih učesnika, od kojih su svi razgovarali o planovima za izgradnju novih jevrejskih naselja u Gazi. Na putu su.
Ove fotografije otkrivaju priču koja se odvija tako brzo da su njeni mučni detalji već na rubu zaborava. Ipak, ova priča bi mogla početi iz bilo koje tačke u proteklih 76 godina: Nakba iz 1948., “Siyag plan” koji je uslijedio, Naksa iz 1967. S jedne strane, raseljeni Palestinci sa svim stvarima koje mogu nositi, gladni, ranjeni , i iscrpljeni; s druge strane, radosni jevrejski doseljenici, koji posvećuju novu zemlju koju im je vojska očistila.
Ali priča o onome što se trenutno događa, s obje strane ograde Gaze, vrti se oko onoga što je postalo poznato kao ‘Generalski plan’ – i onoga što on skriva.
Nacrt plana
“Generalski plan”, objavljen početkom septembra, ima vrlo jednostavan cilj: isprazniti sjeverni pojas Gaze od palestinskog stanovništva. Sam plan procjenjuje da oko 300.000 ljudi još uvijek živi sjeverno od Netzarim koridora – zone pod okupacijom Izraela koja dijeli Gazu – iako su UN taj broj procijenile na 400.000.
Tokom prve faze plana, izraelska vojska ima zadatak da obavijesti palestinsko stanovništvo da imaju sedmicu dana da se evakuišu na jug kroz dva ‘humanitarna koridora’. U drugoj fazi, krajem te sedmice, vojska bi cijelo područje proglasila zatvorenom vojnom zonom. Svako ko bi ostao smatrao bi se neprijateljskim borcem i bio bi ubijen ako se ne preda. Potpuna opsada bi bila nametnuta na teritoriji, pojačavajući glad i zdravstvenu krizu — stvarajući, kako je rekao prof. Uzi Rabi, viši istraživač na Univerzitetu u Tel Avivu, „proces izgladnjivanja ili istrebljenja“.
Prema planu, davanje upozorenja unaprijed civilnom stanovništvu za evakuaciju garantuje poštovanje zahtjeva međunarodnog humanitarnog prava. Ovo je laž. Prvi protokol Ženevskih konvencija jasno kaže da upozorenje civila da bježe ne negira zaštićeni status onih koji ostaju, te stoga ne dozvoljava vojnim snagama da im naškode; niti vojna opsada negira obavezu vojske da dozvoli prolaz humanitarne pomoći civilima.
Osim toga, govor o humanitarnom pravu pada u vodu kada se uzme u obzir da je čovjek koji je osmislio taj plan, general-major Giora Eiland, proveo prošlu godinu pozivajući na kolektivno kažnjavanje cjelokupnog stanovništva Gaze, zbog tretiranja enklave kao da je u pitanju nacistička Njemačka, i za dopuštanje širenja bolesti kao korak koji će “približiti pobjedu i smanjiti štetu vojnicima IDF-a”. Nakon što je tako klepetao 10 mjeseci, prepoznao je priliku da aktivira plan istrebljenja u sjevernoj Gazi. Marljivo ga je dostavljao političarima i medijima, zamaskiran u masku laži o poštovanju međunarodnog prava.
Mediji i političari učinili su ono što uvijek rade: skretali su pažnju. Dok su premijer Benjamin Netanyahu i ministar odbrane Yoav Gallant požurili da demantuju sprovođenje plana, anonimni zvaničnici i vojnici na terenu već su informisali medije da plan počinje da se sprovodi.
Realnost je, međutim, još strašnija. Ono što vojska sprovodi u sjevernoj Gazi od početka oktobra nije baš ‘Generalski plan’, već njegova još zlokobnija i brutalnija verzija unutar koncentrisanijeg područja. Moglo bi se čak reći da su sam plan i intenzivna međunarodna medijska i diplomatska oluja koju je izazvao pomogli da se svi drže u mraku o tome šta se zapravo dešava i da se zamagljuju dva načina na koja je plan već redefinisan.
Prva, najneposrednija razlika je odstupanje od odredbi za smanjenje štete po civile, odnosno davanje stanovnicima sjeverne Gaze sedmicu za evakuaciju prema jugu. Drugo odstupanje se odnosi na stvarnu svrhu pražnjenja područja: dok se vojna operacija prikazuje kao bezbjednosna nužnost, ona je, u stvari, oličenje duha etničkog čišćenja i preseljenja od prvog dana.
Pažnja je skrenuta
Katastrofa u sjevernoj Gazi raste iz minuta u minut, a stjecaj okolnosti znači da nezamislivo istrebljenje hiljada ljudi unutar opkoljenog područja više nije izvan sfere mogućnosti.
Trenutna vojna operacija počela je u ranim satima 6. oktobra. Stanovnicima Beit Hanouna, Beit Lahiye i Jabalije — tri lokaliteta sjeverno od grada Gaze — naređeno je da pobjegnu u područje Al-Mawasi na jugu Pojasa kroz dva ‘humanitarna koridora’. Izrael je napad predstavio kao sredstvo za demontiranje Hamasove infrastrukture nakon što se grupa ponovo uspostavila u tom području i za pripremu za mogućnost da Izrael preuzme odgovornost za pribavljanje, premještanje i distribuciju humanitarne pomoći oko Pojasa – drugim riječima, za povratak izraelske civilne administracije koja je upravljala Gazom do “razdruživanja” 2005. Prvi uzrok je bio samo djelimično tačan, a drugi nije bio ništa više od dimne zavjese.
Za Palestince na tim područjima stvari su izgledale prilično drugačije. Vojska je napadala stanovnike u njihovim domovima i skloništima vazdušnim napadima, artiljerijom i dronovima, dok su se vojnici kretali od ulice do ulice rušeći i paleći čitave zgrade kako bi spriječili stanovnike da se vrate. U roku od nekoliko dana, Jabalija se pretvorila u viziju apokalipse.
Za razliku od slike koju je naslikala vojska, koja implicira da se stanovnici sjevernih područja mogu slobodno kretati na jug i izaći iz opasne zone, lokalna svjedočanstva su predstavljala zastrašujuću stvarnost: svako ko je makar izašao iz svojih domova rizikovao je da bude ubijen od strane izraelskih snajperista ili dronova, uključujući malu djecu i one koji drže bijele zastave. Napadnute su i spasilačke ekipe koje pokušavaju da pomognu ranjenima, kao i novinari koji pokušavaju da dokumentuju događaje.
Jedan posebno mučan video, koji je potvrdio The Washington Post, prikazuje dijete na zemlji kako moli za pomoć nakon što je ranjeno u zračnom napadu; kada se gomila okupi da mu pomogne, iznenada ih pogađa novi zračni napad, ubivši jednog i ranivši više od 20 drugih. Ovo je stvarnost usred koje su ljudi u sjevernoj Gazi trebali hodati, izgladnjeli i iscrpljeni, u “humanitarnu zonu”.
S obzirom na ovu brutalnost, izraelska propagandna mašinerija plasirala je niz izgovora zašto se civili ne evakuišu – prvenstveno su plasirali laž da je Hamas „tukao motkama“ one koji su pokušali da odu. Ako je Hamas zaista zaustavio civile u evakuaciji, kako onda vojska može tvrditi da oni koji su odlučili da se ne evakuiraju su teroristi osuđeni na smrt? Ali slušajući same stanovnike, mogao se čuti isti očajnički poklič: „Ne možemo da se evakuišemo jer izraelska vojska puca na nas.“
Dana 20. oktobra, vojska je proširila fotografiju dugog niza raseljenih Palestinaca, pored natpisa koji je sročen kao vremenska prognoza: „Kretanje palestinskih stanovnika se nastavlja iz područja Jabalija u sjevernom pojasu Gaze. Do sada je više od 5.000 Palestinaca evakuisano iz tog područja.”
Pažljivi gledaoci bi primijetili da su sve glave na slici bile prekrivene: radi se o nizu žena i djece, koji nisu “evakuisani” već nasilno iščupani. Gdje su muškarci? Odvezeni na nepoznate lokacije. Možda ćemo tek čuti za njihovo vrijeme u izraelskim zatočeničkim logorima za nekoliko mjeseci, opisujući mučenje i zlostavljanja u kojima je ubijeno najmanje 60 zatvorenika u Gazi od 7. oktobra.
Za razliku od onoga što je navedeno u ‘Generalskom planu’, civilima nije dato sedmicu dana da se evakuišu, kao što je Eiland kasnije priznao; od samog početka, vojska je sjeverne oblasti tretirala kao vojnu zonu u kojoj se svaki pokret suočava sa smrtonosnom vatrom. Ovo je prvi način na koji je plan iskorišten kao gromobran za skretanje pažnje i kritika sa mnogo brutalnije stvarnosti od onoga što nudi.
Politika istrebljenja
Otkako je izraelska vojska započela svoju operaciju u sjevernoj Gazi, ubila je preko 1.000 Palestinaca. Izraelsko vazduhoplovstvo obično bombarduje noću dok žrtve spavaju, kolju čitave porodice u njihovim domovima i otežavaju evakuaciju ranjenih. Od 24. oktobra, spasilačke službe su objavile da im intenzitet bombardovanja nije ostavio drugog izbora osim da obustave sve operacije u opkoljenim područjima.
Neki od najznačajnijih napada uključuju bombardovanje kuće u oblasti Al-Fallujah u logoru Jabalija 14. oktobra, kada je ubijena 11-člana porodica zajedno sa doktorom koji je došao da ih liječi; napad na školu Abu Hussein u logoru Jabalija 17. oktobra u kojem su ubijena 22 raseljena lica koja su se tamo skrivala; ubistvo 33 osobe u tri kuće u logoru Jabalija, među njima 21 žena, 19. oktobra; sravnjivanje nekoliko stambenih zgrada u Beit Lahiji istog dana, pri čemu je poginulo 87 ljudi; vazdušni napadi na pet stambenih zgrada u Beit Lahiji 26. oktobra, u kojima je poginulo 40 ljudi; i masakr 93 osobe u bombardovanju petospratnice stambene zgrade u Beit Lahiji 29. oktobra.
Operacija istrebljenja koja je trenutno u toku u sjevernoj Gazi ne bi trebala biti iznenađenje za svakoga ko je obratio pažnju na izraelske ratne zločine u protekloj godini i bezbrojne istraživačke izvještaje o kojima su pisali najugledniji svjetski mediji. Od bacanja bombi od 2.000 funti (900 kila) tamo gdje nema vojnih ciljeva u blizini do redovnog ubijanja djece snajperskom vatrom u glavu – ovi prošli zločini pokazuju nam šta će izraelska vojska nastaviti da radi ako ih niko ne zaustavi.
Northern Gaza is being annihilated before the eyes of the world. Continuous bombardment is striking every corner, with martyrs falling in every street. The sound of explosions never stops, and there is no safe place for civilians. Hospitals are overwhelmed, unable to treat the… pic.twitter.com/S5SIQkXUQv
— Mahmoud Bassam محمود بسام (@Mahmoud_Bassam8) October 18, 2024
Postoje samo tri glavne medicinske ustanove unutar opkoljenog područja sjeverne Gaze, u koje su upućene stotine žrtava u proteklih nekoliko sedmica: Indonežanska bolnica i bolnica Kamal Adwan u Beit Lahiji i bolnica Al-Awda u Jabaliji. Ipak, izraelska vojska je izvela brutalne napade na ove bolnice, čineći ih nesposobnim da liječe ranjene. Izvještaji Ljekara bez granica i UN-a definirali su situaciju kao ‘trenutno opasnu po život’.
Izrael, naravno, svaku kuću i svaku uličicu u Gazi smatra potencijalnom prijetnjom i legitimnom metom. I koji će biti izgovor za uskraćivanje šest grupa medicinske pomoći koje rade sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom da uđu u Gazu? Najvjerovatnije je to kazna za slanje zapadnih doktora u Pojas koji su kasnije objavili svjedočanstva o izraelskim snajperistima koji su gađali djecu. U izvještaju UN-a zaključuje se da Izrael provodi “usklađenu politiku uništavanja zdravstvenog sistema Gaze” kao dio “zločina protiv čovječnosti istrebljenja”.
Politika izgladnjivanja
Ovi napadi bili su popraćeni potpunom opsadom koja je blokirala svu hranu i medicinske zalihe da uđu u sjevernu Gazu, što je izgleda bila namjerna politika izgladnjivanja. Prema Svjetskom programu za hranu UN-a, Izrael je počeo da prekida hranu 1. oktobra pet dana prije vojne operacije.
Ova činjenica je dobila službeno, iako indirektno, priznanje u obliku ultimatuma SAD-a 15. oktobra, u kojem se zahtijeva da Izrael dozvoli da pošiljke pomoći uđu u sjevernu Gazu u roku od 30 dana ili će se suočiti sa zastojem u američkim isporukama oružja Izraelu. To ukazuje, kako su upozoravale humanitarne grupe, da takva pomoć nije bila dozvoljena prije toga. 30-dnevni grejs period je smiješan; kako je izjavio visoki predstavnik EU za spoljnu politiku, u roku od 30 dana hiljade ljudi moglo bi da umre od gladi.
Štaviše, kao i prethodne takve “prijetnje”, najnoviji zahtjev Washingtona je samo prazan ceremonijalni gest kojim se uvjerava liberalna savjest. Već u augustu, najviši američki dužnosnik koji radi na humanitarnoj situaciji u Gazi rekao je humanitarnim organizacijama na internom sastanku da SAD neće prihvatiti odgađanje ili zaustavljanje isporuka oružja Izraelu kako bi izvršili pritisak na humanitarnu pomoć. Što se tiče kršenja međunarodnog humanitarnog prava, stav koji je predstavnik izrazio, prema jednom od prisutnih, je bio da ‘pravila ne važe za Izrael.’
Izraelska politika izgladnjivanja u sjevernoj Gazi nije bila ograničena na sprječavanje ulaska hrane. Dana 10. oktobra, vojska je bombardovala jedinu prodavnicu brašna u tom području – što je jasan ratni zločin. Četiri dana kasnije, vojska je bombardovala centar UN za distribuciju hrane u Jabaliji, ubivši 10 ljudi.
Humanitarne agencije izdale su hitna upozorenja o ovoj eskalirajućoj katastrofi, upozoravajući na njihovu nesposobnost da ispune svoje osnovne funkcije u nemogućim uvjetima koje je Izrael stvorio u sjevernoj Gazi. Novi izvještaj IPC-a o gladi u Gazi predviđa “katastrofalne ishode” teške pothranjenosti, posebno na sjeveru.
Izraelski mediji su 16. oktobra izvijestili da je nakon pritiska SAD-a, 100 kamiona pomoći ušlo u sjevernu Gazu. Ali novinari na sjeveru su sve demantovali: ništa nije ušlo u opkoljena područja. Izrael je 20. oktobra odbio daljnji zahtjev UN-ovih agencija za unos hrane, goriva, krvi, lijekova. Tri dana kasnije, kao odgovor na zahtjev za privremenu naredbu izraelske grupe za ljudska prava Gisha, država je priznala Visokom sudu da do tog trenutka nije bila dozvoljena humanitarna pomoć u sjevernu Gazu. U ovom trenutku već govorimo o trosedmičnoj opsadi hrane.
Od tada, Izrael tvrdi da je dozvolio protok kamiona pomoći u sjevernu Gazu – ali bez fotografskih dokaza, vrlo je teško znati koliko ih je stiglo na navedeno odredište.
Namiguje desno, glumi sigurnosna opravdanja lijevo
Od samog početka, vojno obrazloženje za tako drastičnu operaciju bilo je upitno. Eiland je govorio o “5.000 terorista” koji se kriju na sjeveru, ali svako ko je pomno pratio situaciju na terenu mogao je vidjeti da su susreti s Hamasovim borcima u ovim područjima bili daleko od tog broja.
Zaista, kako je Haaretzov Yaniv Kubovich otkrio, “komandanti na terenu… kažu da je odluka o početku djelovanja u sjevernoj Gazi donesena bez detaljnog razmatranja, a čini se da je uglavnom bila namjera da se izvrši pritisak na stanovništvo Gaze.” Vojnim snagama je rečeno da se pripreme za operaciju, navodi se u izvještaju, “iako nije bilo obavještajnih podataka koji bi to opravdali”.
Izvori koji su razgovarali za Haaretz svjedočili su da vojnici koji su ušli u Jabaliju ‘nisu se susreli s palestinskim borcima licem u lice’, iako je najmanje 12 izraelskih vojnika od tada ubijeno u sjevernoj Gazi.
Dakle, koja je bila prava motivacija za operaciju? Da bismo odgovorili na to pitanje, ne trebamo tražiti dalje od događaja Sukot koji su doseljenici i njihove pristalice organizirali 21. oktobra, pod nazivom “Priprema za naseljavanje Gaze”. Tamo su izložili viziju za izgradnju jevrejskih naselja širom Pojasa Gaze nakon čišćenja enklave od Palestinaca. Grad Gaza, na primjer, postao bi “hebrejski, tehnološki, zeleni grad koji bi ujedinio sve dijelove izraelskog društva”. I u ovome barem govore istinu: Izraelci su se uvijek ujedinjavali oko raseljavanja i odsjedanja Palestinaca.
Taj Sukot je bio tek posljednji događ sa kojeg je pozvano na aneksiju i naseljavanje Pojasa, a uslijedio je nakon januarske konferencije u Jerusalemu kojoj je prisustvovalo hiljade, uključujući ne manje od 26 članova koalicije. I dok samo četvrtina izraelske javnosti podržava naseljavanje Gaze, značajno prisustvo ministara i pristalica iz Netanyahuove stranke Likud pokazuje da na političkom nivou ta inicijativa postaje sve prihvatljivija.
Pokret Nachala Daniele Weiss već je izradio planove: šest grupa naselja, sa 700 porodica koje čekaju u redu. Sve što im treba je prozor mogućnosti – jedan trenutak kada je nacionalna pažnja odvučena (u Libanu, Zapadnoj obali, Iran), jedan trenutak odlučnosti u ‘odlučnom’ stilu Bezalela Smotricha, i kolac će biti zabijen preko ograde.
Nazvat će je ‘vojnom ispostavom’ ili ‘poljoprivrednom farmom’, provjerenom strategijom namigivanja desnoj strani, dok se lijevom stranom pretvaraju sigurnosna opravdanja. Vojska ih nikada neće napustiti: to su naši „najbolji momci“, vojska je njihova krv i meso. I tako će se povratak dogoditi.
Da li je moguće predvidjeti šta slijedi?
Neki će neminovno tražiti odgovore u Sjedinjenim Državama. Za nekoliko dana Amerikanci će izaći na izbore u nečemu što će sigurno biti tijesna trka između Donalda Trampa i Kamale Haris. Ako Trump pobijedi, izraelsko vodstvo može odahnuti. Neće zaustaviti nijedan izraelski plan, koliko god bio brutalan – čak i iz jednostavnog razloga što mu nije jasno u čemu je razlika između Gaze i Izraela.
Harris, sa svoje strane, neće riskirati posljednje dane svoje kampanje davanjem jakih izjava. Ona sigurno neće ugroziti jevrejske glasove demokrata tako što će Izraelu postaviti pravi ultimatum – zapravo je to već rekla. A ako ona pobijedi? Nema žurbe. Novi predsjednik će morati da prouči situaciju. ‘Pomno pratimo šta se dešava u Gazi i radimo sa našim saveznicima na rješenju ove tragične situacije’, sigurno će reći.
Evropa nema poluge uticaja na Izrael u bliskoj budućnosti, a u svakom slučaju unutrašnje razlike u mišljenjima unutar EU – i, prije svega, odlučna podrška Njemačke Izraelu – osujećuju svaku drastičnu promjenu politike. U Hagu se mlinovi pravde polako melju.
Spas može doći samo iz Washingtona, ali Washington je svakim danom sve zauzetiji posljednjim Trumpovim skandaloznim izjavama. Otrovna mašinerija američke desnice, uz pomoć Elona Muska, već je u velikoj brzini u proizvodnji dezinformacija i lažnih vijesti. Neizbježan rezultat će biti da opet niko neće brinuti o gomilanju tijela Palestinaca.
Sve ovo pruža Izraelu “prozor mogućnosti” od mjesec ili dva, tokom kojih može čak intenzivirati operaciju istrebljenja u sjevernoj Gazi. Koliko vidimo, ništa ih neće zaustaviti u ovom periodu, a vjerovatno ni poslije. Intenziviranje rata u Libanu i na sjeveru Izraela također djeluje kao dodatna dimna zavjesa.
Koliko će Palestinaca Izrael istrijebiti u sjevernoj Gazi prije toga? Ubistvo preko 1.000 u četiri sedmice od početka trenutne operacije možda ne zvuči puno u poređenju s brojevima koje smo vidjeli na početku rata, ali moramo imati na umu da područje koje je trenutno pod opsadom sadrži manje od petine Stanovništvo Gaze. Proporcionalno, to je, dakle, ekvivalentno rekordnim brojkama u prva dva mjeseca rata, kada je vojska neprestanim zračnim napadima ubijala u prosjeku 250 ljudi dnevno. Stoga nije ni čudo što stanovnici sjeverne Gaze kažu da su posljednjih nekoliko sedmica bile najteže od početka rata.
