Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović krajem marta prošle godine odlikovala je Prvi hrvatski gardijski zdrug i Specijalnu postrojbu Ministarstva obrane – bojnu “Zrinski“ za “iskazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu“.
Ratni put
Ne bi bilo sporno da predsjednica susjedne zemlje, kao, jasno, vrhovni komandant, odlikuje istaknute veterane Hrvatske vojske (HV), da se ne radi (slučajno ili ne) o najelitnijim specijalnim jedinicama koje su korištene tokom 1993. i 1994. godine u operacijama u Bosni i Hercegovini. Jedinice su, naime, uključujući i helikopterske desante, vršile napade na, u to vrijeme, jedinu legitimnu i legalnu vojnu silu na tlu BiH – Armiju Republike BiH.
O ovim i drugim detaljima u knjizi “Svjedoci zla”, koja je je ovih dana izašla iz štampe, pišu ratni reporter Akif Agić i novinar i publicista Faruk Vele.
Prilično je šokantno otkriće da je Grabar-Kitarović odlikovala „Tuđmanove pretorijance“ uoči izricanja pravosnažne presude u slučaju „Jadranko Prlić i ostali“ 29. novembra, a kojom je potvrđeno učešće Hrvatske “u međunarodnom oružanom sukobu”, „udruženi zločinački poduhvat“ na čelu sa Franjom Tuđmanom, kao i visoke kazne za vojne i političke čelnike tzv. Herceg-Bosne.
Predsjednica Grabar-Kitarović kazala je kako je odlikovanje Zdrugu “izraz zahvalnosti hrvatskoga naroda i države za požrtvovnosti i hrabrost svih njegovih pripadnika, među kojima su i 73 koji su za slobodu Domovine žrtvovali najvrjednije – svoj život”.
Podsjetila je i da je Zdrug, osim borbenih djelovanja u svim najvažnijim oslobodilačkim akcijama i operacijama Hrvatske vojske 1994. i 1995. godine, imao i “iznimno važnu i časnu zadaću zaštite prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana”.
Ove jedinice predstavljaju samo dio snaga HV-a koje su boravile u BiH, a što je, prema presudi Tribunala, potvrđuje međunarodni karakter sukoba regularnih jedinica Hrvatske i BiH, te postojanje “udruženog zločinačkog poduhvata” na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, prvim predsjednikom samostalne Hrvatske.
Spomenuto odlikovanje još je jedan kontraverzan potez hrvatske predsjednice, nakon što je lani uputila pismo podrške generalu Slobodanu Praljku i izrazila očekivanja da će Praljak i najviši vojni i politički zvaničnici tzv. Herceg-Bosne biti oslobođeni. No, međunarodna pravda je kazala drugačije…
Desant na Vakuf
Angažiranje specijalnih jedinica Hrvatske vojske, tačnije Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini potvrđuje Bojeva zapovijed za napad od 18. novembra 1993. godine.
Naime, analizirajući stanje “neprijatelja”, general HV-a i HVO Žarko Tole, koji potpisuje dokument, navodi da “višednevnim bojnim djelovanjem neprijatelj (ARBiH) i dalje pokazuje žilavost i otpornost na naše udare”. Zbog toga Tole planira uvođenje specijalnih postrojbi HV-a, pristiglih u Gornji Vakuf direktno iz Hrvatske.
filipovic za vrijeme boravka u legiji stranaca (Foto Vojna povijest).jpeg – Iz knjige Filipović za vrijeme boravka u Legiji stranaca (Foto Vojna povijest)
U tački 3.15 Bojeve zapovijedi, koja je dio dokaznog materijala Tribunala, Tole izdaje zadatak za “Bojnu Zrinski” iz sastava HV, koja u Gornjem Vakufu djeluje sa vodom VP “Alpha Force” (jedinica koju su osnovali zagrebački studenti iz gornjovrabaske regije, inače iz sastava 1. gardijske HVO “Bruno Bušić”), te vod VP “Garavi”.
Oni su, prema naredbama Tole, u sadejstvu sa specijalnom jedinicom “Matija Vlačić”, još jednom iz sastava HV-a, koja će kasnije, naredbom samog dr. Franje Tuđmana od 24. ili 25. februara 1994. godine uči u spomenuti Prvi gardijski zdrug HV-a.
Specijalci iz Hrvatske su imali zadatak da „glavninom snaga“ ovladaju “neprijateljskim položajima” u rajonu Ciganskih livada, a potom da usmjere snage na Krč, oba iznad Gornjeg Vakufa. Snažan napad na tom i drugim pravcima kod Gornjeg Vakufa trebao je započeti 21. novembra u 11 sati.
U jednoj ranijoj zapovijedi, i to onoj od 13. novembra 1993., koju je, zanimljivo, vojnički napisao bivši predsjednik FBiH Živko Budimir, inače general i HV-a i HVO, a potpisao general Tole, jedinice HVO-a se ojačavaju specijalnim postrojbama “Matija Vlačić”, i to sa 90 ljudi.
Njihova je zadaća bila je ovladati vrhuncem Lisina kojeg će „osiguravati desni bok snaga“. Trebali su izvesti helikopterski desant sa 67 ljudi iz sastava postrojbe za specijalne namjene (37 ljudi) i postrojbe “Matija Vlačić” (30 ljudi). Imali su zadatak da osvoje kotu Kik i da podrže napredovanje snaga HVO-a, te “spriječe dolazak svježih snaga Armije RBiH iz pravca sela Sebešić”.
Koliko je, dakle, Tuđmanu bilo stalo da zauzme Gornji Vakuf potvrđuje podatak da je najelitnije jedinice iz Hrvatske, koje su brinule i o njegovoj sigurnosti, poslao u gradić u srednjoj Bosni.
Inače, na čelo 1. hrvatskog gardijskog zdruga odmah po osnivanju stupio je, general-bojnik Miljenko Filipović. Ovaj bivši pripadnik Legije stranaca, prema citiranoj Tolinoj Zapovijedi, tih novembarskih dana 1993. bio na zapovjednom mjestu Mačkovac, opet kod Gornjeg Vakufa.
Ali, general Filipović je bio na prijemu kod Grabar-Kitarović ove godine.
On se tada zahvalio na odlikovanjima, podsjetivši na cjelokupni ratni put Bojne i Zdruga, kao i na “nepravedno” gašenje Zdruga 2000. godine, za što je optužio bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića. No, nije bilo detalja o operacijama u srednjoj Bosni 1993. i 1994. godine.
„U javnosti smo prikazivani kao Tuđmanovi pretorijanci, opasna postrojba spremna izvršiti vojni udar na legalno izabranu vlast čime je opravdana nimalo mudra odluka o gašenju najelitnije postrojbe hrvatske vojske“, kazao je Filipović, prenijeli su hrvatski mediji.
Legionari i “Zelene beretke”
Filipović je prije HV-a bio pripadnik najelitnije, padobranske pukovnije Legije stranaca, odnosno jedne od najelitnijih jedinica za specijalne namjene na svijetu. Taj čovjek je 18. maja 1991. imenovan je dozapovjednikom jedinice za specijalne namjene „Bojne Zrinski“, a od avgusta te godine je i zapovjednik jedinice. Prvi zapovjednik jedinice „Bojne Zrinski“ bio je Ante Roso, također, zanimljivo, kasniji načelnik Glavnog stožera HVO.
Pripadnici 1. hrvatskog gardijskog zdruga poznati su kao “Zelene beretke”, pa i “Tuđmanovi pretorijanci”, nešto slično srbijanskoj Jedinici za specijalne operacije (JSO) MUP-a Srbije ili Crvenim beretkama. Tačno je, kako je naveo Filipović, da ih 2000. godine ukinuo predsjednik Mesić jer se bojao da su kadri izvršiti vojni udar na legalno izabranu vlast.
Specijalna postrojba Glavnog stožera Hrvatske vojske, bojna “Matija Vlačić” koja se, također, spominje u Zapovijedi je ustrojena je “s namjenom djelovanja na cijelom teritoriju Republike Hrvatske”.
No, u njezinom ratnom putu se otkriva da su u kasnu jesen 1993. godine sa zadarskog područja, a po zapovijedi “izmješteni i izvršavali borbene zadaće u zoni odgovornosti Južnog bojišta”, što će reći u BiH. Južno bojište se u HV-u i hrvatskoj javnosti uglavnom odnosi na angažman snaga susjedne zemlje u BiH. To u svojoj knjizi “Sve moje bitke” potvrđuje i sam Janko Bobetko, načelnik Glavnog stožera HV-a.
Pogibija bojovnika na Crnom vrhu
“Bojna Zrinski”, čiji je veći dio kasnije popunio jedinicu 1. hrvatskog gardijskog zdruga, na gornjovakufskom ratištu bila je prisutna još u ljeto 1993. godine.
Potvrđuje to podatak da je Ljubomir (Petra) Radoš zvani Ljubo, rođen 9. oktobra 1972. godine, stradao 7. avgusta. 1993. u Gornjem Vakufu kao pripadnik, kako se navodi, “znamenite Bojne Zrinski”, specijalne postrojbe Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
Na drugu godišnjicu njegove pogibije, tekst o Radošu piše novinarka Ivana Rora, koja je iz ratnog Sarajeva izbjegla u Zagreb. U tekstu pod naslovom “Pjesnik i ratnik”, Rora potvrđuje podatak o Radošu kao pripadniku specijalne jedinice Ministarstva obrane RH i navodi da je stradao “na Crnom vrhu pokraj Uskoplja”, tom “mitskome mjestu borbe hrvatskog naroda za svoju opstojnost na tlu Bosne i Hercegovine”.
Precizira da je poginuo u “akciji osvajanja muslimanskih bunkera”, i to vodeći skupinu vojnika u napad. Na njegovu pogrebu se, pisala je Rora, postrojila cjelokupna “Bojna Zrinski”, na čelu s generalom Filipovićem…
Više o ovome možete čitati u knjizi “Svjedoci zla” Akifa Agića i Faruka Vele koja je izašla iz štampe i uskoro će biti dostupna javnosti.
Autor: INS.ba
