Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Riječ ”izdaja” sama po sebi izaziva zgražavanje i odvratnost, toliko da je u narodu ostala poznata izreka: ”Bolje je imati razjarenog lava ispred sebe, nego izdajničkog psa iza sebe.” To je zato što, čim se spomene riječ ”izdaja”, pred našim očima se stvore slike zavjera, špijunaže, montiranih procesa, zločina, smutnje i općeg nereda u društvu.
Islamska historija je puna primjera izdaje i izdajnika. To je zato što neprijatelji islama i muslimana, kad izgube svaku nadu da izvana mogu uništiti islam i muslimane, bez obzira na metode koje koriste, pribjegavaju metodi ubacivanja ”malignog tumora”, u obliku sitnih i pokvarenih ljudskih duša kojima ništa nije sveto osim vlastitog trbuha, da bi putem tog ”tumora” iscrpljivali i razarali tkivo i tijelo islamskog ummeta.
U ovom tekstu želimo s vama podijeliti priču o Egipćanki Hebi Abdur-Rahman Selim (1947.-1974.), koja se ubraja u najveće i najopasnije špijune koje je regrutirao Mossad.
Naime, iako je i vremenski i teritorijalno daleko od nas, u priči o Hebi Selim, za kojom je plakala predsjednica cionističkog entiteta Golda Meir kada je čula vijest o njenom pogubljenju, i opisala je kao osobu koja je “dala Izraelu više nego što su to učinili njihovi lideri”, krije se velika pouka za svakog razumnog čovjeka.
Heba Selim je odrasla u sekularnom okruženju. Bila je kćerka zamjenika ministra obrazovanja u Egiptu i živjela je u elitnom naselju Al-Mohandessin u Gizi. Kada je završila srednju školu, i budući da je učila francuski jezik u školi, nagovarala je svog oca da je pošalje u Pariz kako bi nastavila svoje univerzitetsko obrazovanje.
Zbog svojih stavova o ljubavi prema miru i hrabrosti da prekrši tradiciju, njene jevrejske kolege su je vidjeli kao lahak plijen. Naime, ona je na univerzitetskom kampusu upoznala jednu djevojku Jevrejku iz Poljske, koja joj je pričala o životu u Izraelu, objašnjavajući joj da oni nisu zvijeri, da mrze rat i da žele samo da brane svoju budućnost i budućnost svojih budućih generacija, te da je besmisleno boriti se protiv Izraela, jer je on već pobijedio sve arapske zemlje zajedno i porazio ih za šest dana. Također su joj rekli da je Izrael simbol demokratije na Bliskom istoku. Na kraju je regrutirana za izraelsku obavještajnu službu.
Heba Selim je lahko pristala da bude Mossadov špijun, jer nije posjedovala odbrambeni mehanizam, odnosno kulturni ”kapital” koji bi se suprotstavio takvim tvrdnjama, niti je bila zaštićena vjerom koja bi je sačuvala od poskliznuća i podavanja strastima i slastima dunjalučkog života.
Kada je došla do faze u kojoj je počela gledati na svoj narod kao na zaostao i nesposoban da dostigne nivo razvijenih nacija, na scenu je stupio jedan zgodan oficir Mossada, kojeg je ona ”slučajno” srela na jednoj razuzdanoj zabavi. On ju je brzo osvojio i nastavio je da je ubjeđuje o civiliziranosti, općem napretku i snazi Izraela, objašnjavajući joj da Amerika nikada neće dozvoliti da ga unište. Složila se da bude u službi ovog ”civiliziranog” cionističkog entiteta i da ga štiti od ”zaostalih” muslimana Arapa. Oficir Mossada je zatražio od Hebe Selim da prikupi i pošalje sve vojne informacije koje bude mogla dobiti, putem povezivanja s egipatskim oficirima.
Heba se sjetila jednog mladog oficira, Faruka el-Fekkija, koji je bio u istoj grupi sa njom u klubu u kojem se okupljala omladina. On ju je stalno pratio i opsjedao, tražeći da se uda za njega. Heba se vratila u Kairo, pronašla je oficira Faruka i obavijestila ga da prihvata njegovu ponudu za brak. Ubrzo su se vjenčali, i ona je postepeno počela postavljati pitanja o vojnim informacijama i tajnama, posebno o lokacijama novih raketa koje su stigle iz Rusije.
Faruk se hvalio pred Hebom svojom važnošću i govorio o najtajnijim vojnim informacijama, donoseći joj karte kako bi objasnio detalje. Heba je odmah poslala nekoliko pisama u Pariz s informacijama koje je prikupila.
Kada su u Izraelu shvatili ozbiljnost i tačnost onoga što im je ova djevojka prenosila, počeli su je tretirati s nevjerovatnim interesiranjem, usmjeravajući je da istraži najvažnije stvari u vezi sa naoružanjem i lokacijama vojne opreme, posebno raketnim bazama i budućim planovima za njihovu izgradnju. Heba je ponovo otputovala u Pariz, noseći u svom koferu nekoliko stranica sa zapisanim informacijama od najveće tajnosti i važnosti, koje su zadivile izraelsku obavještajnu službu.
Napokon je uspjela da regrutira još jednog agenta za Mossad, koji je počeo da otkriva vojne dokumente i karte na kojima su bile označene raketne platforme ”SAM 6” za protivvazdušnu odbranu, koje je vojska postavila za zaštitu Egipta od izraelskih napada, pripremajući teren za rat 1973. godine.
Vrhovna komanda egipatskih oružanih snaga primijetila je da su nova mjesta za rakete uništavana od strane izraelske avijacije, čak i prije nego što bi se osušio armirani beton na njima, te su zaključili da se radi o infiltriranju špijuna u njihove redove.
Nakon pažljivog praćenja, otkriveni su špijuni. Oficir Faruk el-Fekki je suđen i pogubljen, dok je Heba, koja je boravila u gostima kod Golde Meir, namamljena u Libiju uz pomoć svog oca koji je tamo boravio i koji je bio šokiran izdajom svoje kćeri. Uhvaćena je i pogubljena. Kažu da je ova vijest rasplakala Goldu Meir, koja je inače rijetko plakala.
Onaj ko želi izvući pouku iz ovog slučaja, mora shvatiti zašto agenti zapadnih sila, koji su ubačeni u obrazovne institucije u muslimanskim državama (to se danas, pored Egipta, jasno vidi u Saudijskoj Arabiji, UAE-a i drugim arapsko-muslimanskim državama), ulažu napore da prekinu vezu novih muslimanskih generacija s njihovom vjerom, duhovnim i nacionalnim vrijednostima pod izgovorom unaprjeđivanja sistema i čišćenja od ”mržnje” i ”terorizma”. Cilj im je postepeno udaljiti muslimansku omladinu od njihove vjere i naroda, i pretvoriti ih u neprijatelje svoga naroda i svoje vjere i tradicije, umjesto da budu njeni zaštitnici.
Dokazano je da ono što štiti čovjeka od upadanja u zamku izdaje domovine jeste iskreno vjerovanje u Allaha, dželle šanuhu. Svi koji su regrutirani da služe neprijatelju bili su iz jedne od dvije skupine: ili iz skupine koja ne vjeruje u Allaha i Sudnji dan, ili iz skupine munafika, odnosno licemjernih vjernika, koji se javnosti predstavljaju kao vjernici, a zapravo su neprijatelji islama i muslimana.
Jer, praznina duše od vjere, uništava jedini štit duše od slijeđenja strasti i činjenja najvećih grijeha radi sitnih dunjalučkih interesa.
Međutim, jedno je sigurno, špijun ostaje ponižen i bijedan, makar mu stavili sve krune svijeta na glavu, i ostaje malen i prezren, bez obzira na to koliko ga uzdizali i kakve mu pozicije davali.
Allaha molimo da nas i našu domovinu zaštiti od izdajnika i munafika, i utječemo Mu se od izdaje i izdajnika onako kako Mu se utjecao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učeći dovu: ”Allahu moj, utječem ti se od gladi jer je to loš sudrug, i utječem Ti se od izdaje, jer je to zao saputnik.” (En-Nesai)
