The Middle East’s Lost Decades naslov je članka u listu Foreign Affairs u kojem autorica, dr. Maha Yahya, govori o političkom i ekonomskom razvoju u arapskim zemljama tokom protekle dvije decenije.
Autorica, inače direktorica Carnegie Middle East Centera, smatra kako je socijalno, političko i ekonomsko stanje u arapskom svijetu danas gore nego prije arapskog proljeća. Dr. Maha navodi kako se mnogi stručnjaci slažu da su problemi arapskog svijeta produkt društvenog i političkog ambijenta koji sputava ljudske resurse, podstiče nejednakost i u kojem se prednost daje malobrojnoj eliti nad ostatkom stanovništva. Ipak, smatra autorica, arapsko proljeće donijelo je jednu važnu društvenu promjenu, a to je oslobađanje političke energije i potencijala u arapskom svijetu.
Prije arapskog proljeća
Prema Oxford Poverty and Human Development Initiative (OPHI) i Programu UN-a za razvoj (UNDP), 2010. godine 40,3 miliona ljudi u arapskim zemljama bilo je izloženo siromaštvu u različitim oblicima, a također je u cijeloj rijegiji opao nivo zdravstvene zaštite i obrazovanja, dok je svaki četvrti mladić u regiji bio nezaposlen. Enormna nezaposlenost prisilila je milione muškaraca i žena iz regije na ilegalnu migraciju, naročito jer i oni koji su zaposleni primaju mizerne plate, a nemaju ni najmanji vid socijalne zaštite, poput zdravstvenog i penzionog osiguranja.
Pogled u prošlost
Uzroci koji su doveli do pojave arapskog proljeća posljednih godina su sve izraženiji, piše autorica članka. Osim u Tunisu gdje je demokratski pokret uspio da uspostavi stabilan demoktarski politički sistem, u ostalim arapskim zemljama diktatori su pojačali represiju i progon opozicije. Brutalno ubistvo saudijskog novinara u istanbulskom konzulatu njegove zemlje, možda je i najeklatantniji primjer navedene konstatacije. Prema organizaciji Freedom House, sloboda medija u 18 od 21, arapskih zemalja pogoršalo se u periodu od 2012. do 2017.
Jednako sa smanjenjem političkih sloboda u nekoliko posljednjih godina, smanjio se i ekonomski napredak. Prema Oxford Poverty and Human Development Initiative (OPHI) u istraživanju za 2018. godinu., 65 miliona ljudi u arapskim zemljama živi u teškom siromaštvu, što znači da zarađuju manje od 1,9 dolara dnevno, a pored njih tu je i jedna trećina stanovništva koja se opisuje kao siromašna ili slabog ekonomskog stanja.
Prema istraživanju koje je ove godine proveo britanski BBC, polovina ispitanika u dobi od 18 do 29 godina, u deset arapskih zemalja kazalo je da želi migrirati.
Ovo stanje ne može potrajati
Na osnovu brojnih pokazatelja može se reći da je stanje na Bliskom istoku danas gore nego prije deceniju. Jedina je razlika u tome što je arapsko proljeće uspjelo ojačati političku kulturu i opozicionarstvo među Arapima, naročito među mladima.
Samo tokom 2018. godine, desile su se demonstracije u Iraku, Jordanu, Libanu, Maroku, Sudanu, Tunisu, a u 2019., demonstranti u Alžiru i Sudanu prisilili su svoje diktatore da odstupe sa vlasti. U obje ove zemlje demonstranti su bili odlučni da ostanu nenasilni, čak i kada su ih diktatorske službe sigurnosti nastojale razbiti grubom silom. Narod Sudana i Alžira insistirao je na istinskim, a ne formalnim promjenama u kojima se nastavlja vladavina vojne elite samo u drugoj formi. Demonstranti u obje zemlje su pokazali da su naučili lekciju iz neuspješnih demokratskih promjena u Egiptu i Siriji.
Novi arapski naraštaji navikavaju se da svaki put izraze nezadovoljstvo zbog lažnih obećanja. Ono što se danas čini kao regionalna stagnacija koja traje od 2011., može biti samo prva etapa u pokretanju istinskih promjena u arapskim zemljama. Put do tih promjena možda će biti dug i bolan, ali ono u što su građani arapskih zemalja čvrsto uvjereni je da trenutno stanje ne može potrajati.
