Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U Turskoj pitanje ”može li musliman biti rasista?” započinje kao teološko-religijska rasprava, ali se često proširuje tako da se povezuje s kurdskim pitanjem. Razlog tome jeste što se politike identiteta u Turskoj ne oblikuju isključivo na etničkim ili klasnim osnovama, nego i unutar moralnog i vrijednosnog okvira u kojem se pripadnost vjeri nastoji promatrati kao svojevrsna ”moralna garancija” protiv rasizma. Kad god se učini da je ta garancija narušena, polemika se dodatno rasplamsava.
Nedavno se ova rasprava ponovo našla u središtu pažnje nakon izjava Huseyina Çelika, dugogodišnjeg političkog aktera Stranke pravde i razvoja i bivšeg ministra nacionalnog obrazovanja i kulture.
Njegova izjava da je ”prakticiranje rasizma od strane muslimana potresna pojava” u suštini nije predmet osporavanja, budući da islamska načela izričito osuđuju tvrdnje o nadmoći zasnovanoj na rasi. Stav Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao Ebu Zerru, radijallahu anhu – nakon što je ovaj uvrijedio Bilala el-Habešija, radijallahu anhu – Ti si čovjek u kojem još ima džahilijjeta”, predstavlja klasičnu, temeljnu formulaciju tog moralnog okvira.
Međutim, predmet polemike nije bio sam opis koji je Çelik iznio, nego tvrdnja koja je uslijedila, a prema kojoj su ”islamske grupe i vjerničko okruženje šutjeli o onome čemu su Kurdi bili izloženi”.
Ova izjava ponovo je otvorila staru kritiku u Turskoj prema kojoj muslimani praktičari pokazuju osjetljivost prema patnjama muslimana u drugim geografskim područjima, ali ne pokazuju istu osjetljivost prema patnjama Kurda u vlastitoj zemlji. Takva tvrdnja nije nova; slične formulacije iznošene su i ranije, naročito u nekim kurdskim nacionalnim krugovima, te su promovirane i širene kao činjenica. Na taj način se pitanje preispitivanja kršenja prava pretvara u opću presudu koja dovodi u pitanje vjerodostojnost vjerničkih (religioznih) krugova.
Upravo na ovoj tački – kako bi se rasprava mogla voditi kritički i pravedno – nužno je istovremeno učiniti dvije stvari: ne poricati činjenicu da su Kurdi bili izloženi nepravdi i kršenjima prava, te ne pretvarati tu činjenicu u materijal za generalizaciju čiji je cilj čitave islamske ili vjerničke krugove svesti u kategoriju ”posmatrača”.
Izjave Huseyina Çelika proizvode dva glavna učinka. Prvo, zadobijaju širok legitimitet jer polaze s čvrstog moralnog uporišta: tvrdnja da musliman ne može biti rasista usklađena je s temeljnim učenjima islama. Drugo, međutim, sud prema kojem su ”religiozne grupe zauzele stav posmatrača” briše pluralnost unutar vjerničkih krugova u Turskoj i gura raspravu na teren kolektivne osude. Takav okvir naročito pogoduje određenim kurdskim nacionalnim narativima, u kojima se kaže: ”Pogledajte, niko od njih to ne priznaje.” Tako se rasprava – umjesto da bude ozbiljna samokritička revizija – pretvara u sredstvo za izricanje kolektivnog političkog suda o muslimanima praktičarima, posredstvom figure ”onoga koji priznaje”.
Međutim, pristup vjerničkih i islamskih krugova u Turskoj kurdskom pitanju nikada nije bio jedinstvena linija. Tačno je da su pojedine skupine bile pod utjecajem obrazovnog diskursa s nacionalno-patriotskom tendencijom, pa su se neke zajednice historijski približavale nacionalističkom narativu. Ali istovremeno su postojali i islamski krugovi orijentirani na ljudska prava koji su tokom devedesetih godina snažno tematizirali pitanja teških kršenja – poput raseljavanja sela, zločina ”nepoznatog počinioca”, navoda o torturi i slučajeva nestanaka tokom pritvora – te su zbog toga dolazili u sukob s državom. Islamski časopisi u istom periodu svjedočili su širokom intelektualnom toku koji je kurdsko pitanje razmatrao ozbiljno i dubinski.
Prema tome, tvrdnja o ”zauzimanju stava posmatrača” nije pravedna, naročito kada se iz opisa koji može djelimično važiti za neke krugove pretvara u generalizaciju koja se primjenjuje na čitavu zajednicu.
Specifičnost islamskog koncepta: stav protiv nepravde i kritika nacionalizma
Temeljna distinkcija koju islamska perspektiva uspostavlja u pristupu kurdskom pitanju ogleda se u odbacivanju nepravde i poricanja kojima su Kurdi bili izloženi, ali bez prihvatanja nacionalizma koji je nastao kao reakcija na tu nepravdu kao puta spasenja.
Zbog toga su muslimani praktičari i islamski krugovi često izloženi kritikama iz dva smjera istovremeno: krugovi s nacionalno-patriotskom tendencijom optužuju ih da su ”naklonjeni Kurdima”, dok ih kurdski nacionalni krugovi optužuju da je njihov stav nedovoljan.
Međutim, kriterij političkog islama nije pretvaranje etničkog identiteta u sredstvo političke dominacije, nego uspostavljanje principa ravnopravnog građanstva, jačanje pravde i učvršćivanje temelja zajedničkog života. To ne znači da muslimani praktičari nisu zainteresirani za prava Kurda, nego da nastoje oblikovati okvir prava koji ne učvršćuje etničke podjele niti ih čini trajnim stanjem.
Suština polemike svodi se na osjetljivo pitanje: priznanje nepravde i zahtjev za odgovornošću neophodni su, ali pretvaranje toga u diskurs kolektivne osude vjerničkih krugova može dodatno produbiti problem.
Iskustvo Stranke pravde i razvoja: kada je islamski pristup postao državna politika
Nije tajna da su najopsežniji koraci u proširenju prava u vezi s kurdskim pitanjem u Turskoj ostvareni tokom perioda vlasti Stranke pravde i razvoja. Taj period obilježilo je jačanje javne prisutnosti kurdskog identiteta, proširenje prostora za upotrebu kurdskog jezika u medijima i obrazovanju, omogućavanje emitiranja na tom jeziku i njegovo uvođenje kao izbornog predmeta u školama, uz vraćanje nekih lokalnih naziva te pokretanje političkog procesa poznatog kao mirovni proces.
Cilj tih koraka bio je izmjestiti pitanje iz uskog sigurnosnog okvira i prenijeti ga u političku sferu i civilni dijalog. Suštinska teza jeste da najracionalniji i najsveobuhvatniji okvir za rješavanje kurdskog pitanja nije proizašao iz strategije oružane borbe, nego iz procesa političkih reformi zasnovanih na proširenju prava i učvršćivanju participacije.
Oružana opcija nije dovela samo do pooštravanja sigurnosnog pristupa države, nego je doprinijela predstavljanju kurdskog društva kao homogenog bloka, čime je ograničeno isticanje njegove unutrašnje političke raznolikosti. Nasuprot tome, periodi reformi omogućili su širenje prava i pluralnije političko predstavljanje. Napetost između logike oružja i logike politike ostaje jedna od ključnih dilema razvoja pitanja u Turskoj.
Sirijska dimenzija: održivost političkog rješenja
U Siriji se kurdsko pitanje dodatno zakomplikovalo zbog naslijeđa politika državljanstva i poricanja identiteta. Nakon 2011. godine faktički entitet formiran na sjeveroistoku oslonio se na vanjsku podršku i vojnu moć. Iako je takav model omogućio određeni terenski utjecaj, nosio je rizike produbljivanja regionalnog rivalstva i dugoročnih demografskih i političkih napetosti.
Nasuprot tome, islamska perspektiva nudi okvir zasnovan na očuvanju teritorijalnog jedinstva države, ravnopravnom građanstvu, priznavanju kulturnih prava te integraciji oružanih struktura u državne institucije. Ovaj pristup ne poriče kurdski identitet, nego nastoji osigurati njegovu ustavnu legitimnost unutar državnog poretka, zbog čega se smatra održivijim od projekata kvazidržavnih entiteta zasnovanih na vanjskoj podršci.
Priznanje nepravde kojoj su Kurdi bili izloženi i zahtjev za odgovornošću neizostavni su. Međutim, pretvaranje toga u kolektivnu osudu muslimana praktičara i politički sukob identiteta ne vodi rješenju, nego može produbiti problem.
U tom kontekstu dolazi do izražaja centralna tvrdnja islamskog pristupa: suprotstavljanje nepravdi jeste vjerska obaveza, ali pretvaranje ogorčenosti koju nepravda proizvodi u novi nacionalni idol ne donosi oslobođenje. Posljedice rasizma ne liječe se protivrasizmom iste vrste, nego uspostavljanjem pravde.
Zaključak: ”riječ istine kojom se želi neistina”
Tvrdnja da je rasizam muslimana potresna pojava moralno je tačna. Međutim, generalizirana optužba o kolektivnoj pasivnosti nosi opasnost zanemarivanja unutrašnje raznolikosti i ignoriranja reformskih iskustava koja su nastojala rješavati problem proširenjem prava.
Tursko iskustvo pokazalo je da najširi putevi rješenja nisu proizašli iz logike oružja, nego iz logike politike, reformi i jačanja zajedničkog života.
Isto tako, sirijsko iskustvo ukazuje da se trajna stabilnost ne postiže učvršćivanjem oružanih struktura niti nametanjem svršenog čina, nego uspostavljanjem političkog poretka zasnovanog na ravnopravnom građanstvu, priznavanju kulturnih prava i očuvanju jedinstva države.
Suština pitanja nije u jačini retorike, nego u sposobnosti izgradnje pravednog i stabilnog sistema. Stvarni ulog nije u raspirivanju identiteta, nego u učvršćivanju pravde kao temeljnog principa koji uklanja uzroke sukoba i otvara horizont zajedničke budućnosti.
