Piše: Dr.Nasir el-‘Omer
Operacija ”Zaštitna linija”, koju je 7.jula pokrenula izraelska vojska u pojasu Gaze, razlikuje se od većine prethodnih operacija agresorskog izraelskog režima u tome što je već u ranoj fazi ova operacija dospjela u ”slijepu ulicu” (bezizlaznu situaciju), iz koje se na nazire izlaz. Na opće zaprepaštenje izraelskih vojnih i političkih struktura, stručnjaka i analitičara, Islamski pokret otpora (Hamas) je, ovaj put, operaciju dočekao znatno spremniji i sa puno većim borbenim mogućnostima (širokim arsenalom raketnih projektila), nego što su to oni mogli i pretpostaviti. Sama činjenica da se izraelski vojni i politički establišment, i prije otpočinjanja kopnenih operacija, našao u ozbiljnoj dilemi da li uopće poduzimati kopnene napade, dovoljno govori o novim palestinskim vojnim mogućnostima i novom odnosu snaga na terenu. Nakon zvaničnog saopćenja Islamskog pokreta otpora, na čelu sa odredima ”Izzudin el-Kassam”, o pokretanju vojne operacije ”Razorna oluja”, kao odgovor na izraelsku agresiju, uslijedila je serija raketnih napada i uspješnih vojnih akcija na izraleske ciljeve, koji su u značajnoj mjeri poremetili izraelske planove o operacijama širih razmjera, posebno na kopnu. Uništenje ”Merkave”, visokosofisticarnog izraelskog tenka, i vojnog džipa raketama tipa ”Cornet”, izludilo je agresora. ”Cornet” je raketa sa dvije glave, od kojih je jedna namijenjena za probijanje (oštećenje) mete, a druga za njeno uništenje, odnosno prodor do njene same unutrašnjosti. Upravo to se i desilo. ”Merkava”, ili ”dika i ponos izraelske vojne industrije”, kako je u Izraelu vole zvati, pogođena je i uništena projektilom ”Cornet”, što je, prije samo četiri godine, u posljednjem ozbiljnijem izraelsko-palestinskom okršaju, bilo nezamislivo. ”Kopnena nemoć” izraelskih vojnih snaga manifestovala se i u neuspjelom pokušaju prodora na palestinski teritorij s mora. Tu su i druga palestinska vojno-tehnološka dostignuća, na koja Izraleci nisu računali a koja su im ozbiljno pomrsila račune, od kojih je svakako najznačajnija bespilotna letjelica ”Ebabil”. Palestinski hakeri su uspjeli provaliti na više izraelskih portala i tv stanica i ostaviti poruke upozoravajućeg sadržaja. Izraelska administracija se, nakon svih ovih saznanja, našla pred ozbiljnom dilemom: da li uopće poduzimati kopnenu invaziju, ako postoji realna mogućnost pogibije ili zarobljavanja izraelskih vojnika, svjesni činjenice da je upravo otmica i ubistvo trojice izraelskih vojnika od strane ”nepoznatih” počinilaca bio glavni izgovor Izraelu za pokretanje invazije na Gazu. Ako nisu mogli zaštititi svoje vojnike u Hebronu (El-Halilu, u kojem se desila otmica), koji ”vrvi” od izraleskih obavještajaca, kako će ih zaštititi u Gazi. Kao posljedica novonastalih okolnosti, Izraelci su se podijelili u dva tabora: prvi se priklonuo ”ideji prihvatanja vojnog poraza i obustavljanja svih ratnih dejstava”, i čini sve što je u njegovoj moći da zaustavi rat, a drugi na čelu sa ministrom za vojna pitanja Danijem Danonijem, je ”neuspjeh” izraelske vojske pokušao iskoristiti kao glavni adut za politički obračun sa Natanjahuom, međutim to ga je koštalo pozicije. Nacrt sporazuma o prekidu vatre, kojeg je ponudila egipatska vlada, odbacile su sve palestinske grupacije, od krajnje ljevice do krajnje desnice, a prihvatio Izrael, zapadani i arapski lideri, što je dovoljan pokazatelj da se ovdje nije radilo o realnoj inicijativi, zasnovanoj na realnim činjenicama, nego isključivom udovoljavanju agresorskim apetitima. Ona je, također, trebala poslužiti Egiptu i Izraelu kao dokaz da Hamas odbija svaku saradnju i da je on isključivi krivac za nastavak neprijateljstava. To neće značajnije uticati na stanje na terenu, ali je poslužilo kao izgovor Telavivu za nastavak vojnih operacija i stravičnih pokolja nad palestinskim civilima ali i kao vid pritiska na ostale palestinske grupacije da prihvate obustavu vatre, pod već poznatim izraelskim uslovom ”Mi (Izraelci) ćemo obustaviti napade, ako vi (Palestini) obustavite odbranu”, koji bi, na praktičnom planu, trebao značiti odustajanje od mnogih legitimnih i pravednih zahtijeva kao što je puštanje palestinskuih zarobljenika, otvaranje graničnih prolaza, omogućavanje izlaska na more, i to je razlog zbog kojeg Hamasa kategorično odbija potpisati primirje. Cionističkom režimu je jedino preostalo da ”bježi naprijed” kroz izvođenje ograničene kopnene operacije i prodor u sjeverni dio Gaze, a sve u pokušaju da natjera Hamas na svoje uvjete primirja. Takav potez se pokazao neizvjesnim , ne samo za Izrael nego i za njegove arapske susjede, koji su po prvi put otvoreno stali na njegovu stranu.
