Autor: dr. Nikolina Balaban
Bila u kinu Kozara, dokumentarni film “Zemlja tvrda, a nebo visoko” o Prijedoru, juče, danas, sutra i opet sutra…Teško je progovoriti poslije takve priče. Prvo, pohvale autorima filma, Udruženju logoraša “Prijedor 92” i Centru za mlade Kvart. A sad o filmu…
Pričamo o pomirenju (!?!) i zajedničkom životu (fuj, za riječ suživot), što je valjda i svrha i ovog dokumentranog filma, dok su tamo sjedili ljudi koji ne treba da se mire, oni misle isto, mislili su isto i ‘92., misle i danas, a misliće i sutra, a bilo ih je (nas), malo, isuviše malo…Ali ko ih (nas) pita ili je pitao i te ‘92.? Sjedili su ljudi koji govore istim jezikom, bosanskim, jako dobro se razumiju i žele isto.
Ja bih radije rekla da treba pričati o JAVNOM PRIZNANJU da se u Prijedoru zaista desio monstruozan zločin, genocid. O jednom kolektivnom priznanju, onih koji su bili direktno dio etničkog čišćenja, ubijanjem, mučenjem, raseljavanjem (ko je imao ,,sreće,, da preživi), civila, građana Prijedora, Bošnjaka, ali i o JAVNOM PRIZNANJU svih nas koji smo indirektno bili dio toga svega…i ja sam.
Čak ću ići do te mjere da je preblago prikazano i opisano ono što se zaista dešavalo 1992. u Prijedoru. Preblago i o žrtvama, a preblago i o počiniocima ili nalogodavcima. Kaže se nek sudovi i institucije rade svoj posao, a gde je ,,SUD,, javnosti. Ovi nešto i rade tu i tamo, a javnost baš ništa. Ona voli da ćuti i čeka.
Film je sa činjenicima, ne ,,ja čuo ili meni rekli,, nego meni se desilo. Da, aman desilo se.
Nije to priča o prošlosti, sa floskulom ne vraćajmo se unazad, idemo ka ,,boljem,, sutra. Kakvo crno sutra !!! Nema.
Danas ili u tom nekom ,,sutra,, se nad Bošnjacima, građanima Prijedora, koji su se vratili na svoje (mrzim otrcanu frazu povratnici) na svakom koraku vidi i dalje ,,genocid,, nad tim istim ljudima kroz stvaran život.
Koliko Bošnjaka danas radi u bolnici, domu zdravlja, policiji, opštini, komunalnom, javnim ustanovama??? Koliko je Bošnjaka, bar portir ili čistačica bilo gdje???
To je ono ,,dragi naši,, evo ,,dobro nam došli,, zaboravimo sve, svi smo mi građani Prijedora, nema odvajanja, ali nema ni posla, pa vi gledajte šta ćete ili najbolje bi bilo kud ćete…danas, sutra. Ovaj put vas samo nećemo tući, silovati, ubijati, nego na ,,finjaka,,.
Kriva je vlast, pa mi je birali. Krivi smo i mi. Krivi za degutantne i ,,početak i kraj znam, fali mi sredina,, monolog nastupa prvog čovjeka grada. I ne dam mu više prostora na mom profilu, bar tu mogu. U filmu mu je dato i previše.
Pominjanje, bolje rečeno zloupotreba Kozare, II svjetskog rata, koji je bio antifašištički, ne samo u filmu, nego inače kao loš pokušaj opravdanja da se 1992. godina sve i desilo zbog nekih osveta, zbog prošlosti. Jeste na Kozari ubijeno najviše civila srpske nacionalnosti, ali ne samo srpske, samo su ,,neki,, zaboravili da upišu one druge nacionalnosti. I to i danas stoji tamo i ,,pije vode,,. Tu možemo stalno da se vraćamo u prošlost. E, ne možemo više, poslije 1992. i logora, Kozara kao da je nestala, bar u mojim mislima.
Zašto ne spomenici i obilježavanja ubijenim civilima u Prijedoru 1992.? Da li to onda mijenja karakter rata 1992 – 1995. od oslobodilačkog kako mi to volimo da glorifikujemo ,,punim ustima,, u neki drugi naziv!?! Od oslobodioca do ubica…tanka linija.
Slažem se da se ne može živjeti u prošlosti i od prošlosti (malo glupnem ovde, jer to inače niko na svijetu ni ne radi), ali bez priznanja činjenica i stvarnosti o toj prošlosti nema sadašnjosti, a budućnost je vrlo upitna, samo sa pitanjem ko, kada i gdje…
Možda opet u Prijedoru. ,,Vidimo se u čituljama,,.
Tako da nam je NEBO TVRDO ,,nebeski narode,, dok je naša ZEMLJA (da ne bude nedoumica Bosna i Hercegovina), suviše VISOKO.
Ja priznajem. Priznajte i vi. I ne čuh riječ oproštaj… Tražim oproštaj!
A onda tek možemo sa ,,Sutra je novi dan!,,
