Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jednog dana je Abdullah Ibn Abbas, radijallahu anhuma, tumačio kur'ansko kazivanje o Sulejmanu, alejhi selam, i govorio je o ptici Hudhud i njegovoj čudnoj sposobnosti da traži vodu i otkrije njeno prisustvo pod zemljom.
Njegov govor začudio je Nafi'a ibn el-Ezreka (u vrijeme dok je bio Ibn Abbasov učenik), pa je upitao Abdullaha ibn Abbasa: ”Kako Hudhud vidi vodu ispod zemlje?” Ibn Abbas, rekao je: “Zato što je zemlja za njega kao boca, i on može vidjeti njenu unutrašnju isto kao i njenu vanjsku stranu.” Nafi’ je rekao: ”A kako onda ne može vidjeti zamku koju mu ljudi postave dok mu ne padne na vrat?” Abdullah ibn Abbas, odgovorio je: ”Kada dođe sudbina (Allahova odredba), tada vid ne koristi?” (Fahruddin er-Razi, Mefâtihul-gajb, III/396.)
Kao da je Abdullah Ibn Abbas izveo značenje svojih riječi iz hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem je rekao: ”Oprez ne koristi protiv sudbine.” (El-Hakim u El-Mustedreku), i time ukazao na univerzalne Božanske zakone, sublimirao ljudska iskustva i objasnio mijene i nestalnost životnih stanja pred kojima su ljudski umovi zbunjeni.
Postoje i druge izreke o sudbini i Allahovoj odredbi slične ovoj Ibn Abbasovoj, poput izreke: ”Kad istekne rok, poputnina ne koristi.”
Kada dođe Allahova odredba ili sudbina sa svojim uzrocima, tada oprez ili nestaje iz najmudrijih glava, čak i ako čovjek ustraje u njegovom prizivanju, ili ako je prisutan on neće biti od koristi ljudima makar bili oprezniji od gavrana, brži od vjetra i pametniji od svih mudraca na svijetu.
Ibn Halikan navodi u svom djelu Vefejatu-l-a'jan da je El-Adid Lidinillah, posljednji vladar Egipta iz dinastije Fatimija, sanjao da je škorpion izašao iz poznate džamije u Egiptu i ugrizao ga. On se prepao svog sna, pa je pozvao učenjake da mu ga protumače. Oni koji su znali tumačiti snove, rekli su mu: “Tvoj san znači da će te zadeseti nevolja od čovjeka koji živi u ovoj džamiji.”
El-Adid Lidinillah naredio je guverneru Egipta da dovede čovjeka koji boravi u džamiji, pa mu je on doveo jednog sufiju. El-Adid ga je dugo ispitivao i on mu je odgovorio na sva pitanja, nakon čega se El-Adid uvjerio da ga ne može snaći nikakvo zlo od ovog slabašnog čovjeka koji se posvetio učenju i ibadetu, pa ga je pustio zamolivši ga da uči dove za njega.
I tako je prolazio dan za danom, sve dok Salahuddin Ejjubi nije ušao u Egipat. On je odlučio da svrgne fatimijskog (šiijskog) vladara El-Adida, pa se konsultovao sa islamskim pravnicima i učenjacima oko toga. Prvi koji je izdao fetvu o dozvoljenosti svrgavanja šiijskog vladara sa vlasti i koji je insistirao na tome bio je upravo ovaj pobožni i učeni sufija, na kojeg je El-Adid Lidinillah bio potpuno zaboravio.
Ko je zapravo bio ovaj čovjek? On je islamski učenjak, pravnik šafijskog mezheba i pobožnjak, Ebul-Berekat Muhamed ibn Muvaffak Nedžmuddin el-Habušani. On je bio prvi koji je zagovarao izgradnju škola u Egiptu. Salahuddin Ejjubi ga je cijenio zbog znanja i otpora novotarima, te zbog njegove smjelosti u zalaganju za istinu. (Vefejatu-l-a'jan, III/111.)
Postavlja se pitanje: Kako je slučaj ovog čovjeka postao skriven od El-Adida i njegovih sljedbenika? Kako El-Adid nije shvatio da će on biti jedan od razloga njegovog svrgavanja i propasti njegove države nakon onoga što je vidio u snu?
Stvar postaje još čudnija ako se zna da je ovaj sufijski učenjak, kako navodi ima Ez-Zehebi, javno i glasno govorio: ”Svrgnut ću jevrejskog vladara iz dinastije Ubejdija (Fatimija) u Egiptu.” (Imam Ez-Zehebi, Sijer el-a'lam en-nubela, 21/206.)
Kako je onda moguće da fatimijski vladar El-Adid nije pratio čovjeka koji je i tajno i javno govorio protiv njega? Nema drugog odgovora na ova pitanja osim onoga što je rekao Abdullah ibn Abbas: ”Kada dođe Allahova odredba, tada vid ne koristi.”
El-Adid Lidinillah je svojim grijesima i zulumom uspostavio argument protiv sebe i svoje vlasti, i prizvao Božanski zakon (sunnetullah) da djeluje i utječe na promjenu stanja, odnosno uništenja njegove vlasti.
Jer, u historiji je poznato da je El-Adid Lidinillah bio jedan od najpokvarenijih fatimijskih vladara, koji je javno i tajno vrijeđao ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i činio nasilje i zulum muslimanima sunijama u Egiptu, pa je sudbina i Allahova odredba presudila njemu i njegovoj vlasti, i Allahova kazna ga je stigla odakle se nije ni nadao.
Ova priča se ponavlja kroz historiju, u narodima, skupinama, carstvima i civilizacijama, i to je Božanski zakon koji se ne mijenja.
I kao što je Allahova odredba i sudbina presudila šiijskom tiraninu El-Adidu, rukama muslimanskog učenjaka Nedžmuddina el-Habušanija i slavnog muslimanskog vojskovođe Salahuddina Ejjubija, a faraonu rukom Musa, alejhi selam, kojeg je faraon odgajao na svom dvorcu, ne sluteći da odgaja onoga ko će ga zauvijek svrgnuti sa vladarskog trona, tako će, ako Bog da, Allahova odredba uskoro stići i cionistički entitet i njegove vođe, od strane neustrašivih mudžahida Gaze, za koje su mislili da su malobrojna skupina koju mogu poraziti i uništiti u jednom trenu kad god to požele.
Međutim, sada cionističke vođe shvataju i uviđaju – i zbog toga ih hvata neopisivi strah i panika -, da bi mudžahidi Gaze mogli vrlo lahko za njih biti ono što je Musa, alejhi selam, bio za faraona, i ono što je El-Berekat Nedžmudin el-Habušani bio za šiijskog tiranina El-Adida, tj., Allahova odredba koja će označiti njihov konačni kraj, a kada Allahova odredba dođe, cionistima neće pomoći njihovo ubojito oružje ni sve sile zemaljske koje ih podržavaju i pomažu. Jer: ”Allahove su vojske nebesa i Zemlje; Allah je silan i mudar!” (El-Feth, 7.)
