Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Savremeni čovjek nosi u sebi nemir i brige upravo onda kada mu, naizgled, ništa ne nedostaje. Ima krov nad glavom, posao, zdravlje i porodicu, ali mu srce, uprkos svemu, ostaje tjeskobno. Razlog tome nije nužno uskraćenost osnovnih potreba, nego nezadovoljstvo srca onim što već posjeduje. Mnoge naše brige ne rađaju se iz stvarnog siromaštva, nego iz unutarnje praznine i nezadovoljstva.
Čovjek se, naime, veže za sliku sreće koju sâm sebi oblikuje, pa kada stvarnost ne ispuni ta očekivanja, u njemu se javlja razočaranje. A čak i kada ispuni, nerijetko otkrije da je zamišljena slika bila ljepša od stvarnosti. Što više postiže, to se često osjeća manje ispunjenim. Umjesto smirenja, dunjaluk mu donosi novu uznemirenost. Tada se, umjesto zahvalnosti Allahu na blagodatima, u srce uvlači strah: strah od njihovog gubitka, strah od sutrašnjeg dana i strah od neizvjesnosti.
U takvom stanju blagodat prestaje biti dar i smiraj, a postaje izvor brige i tereta. Koliko je samo blagodati prepoznato tek onda kada su nestale? Zato su učeni i pobožni ljudi dovili: ”Allahu, učini da spoznamo Tvoje blagodati dok traju, a ne tek nakon što nestanu.”
Čovjek je stvoren slab, a s tom slabošću neraskidivo je povezana i briga. Ipak, važno je razumjeti da briga nije u svojoj biti uvijek negativna. Postoji prirodna i zdrava briga koja budi savjest, razvija osjećaj odgovornosti i čini čovjeka budnim i opreznim pred životnim izazovima. Bez takve brige, život bi izgubio svoju ozbiljnost i smisao; čovjek bi otupio, a njegove emocije i moralni refleksi oslabili.
Međutim, postoji i druga vrsta brige – pogubna i razarajuća – koja izjeda srce, pomračuje razum i drži čovjeka u stanju stalnog straha, često bez stvarnog i jasnog povoda. Takva briga nastaje onda kada dunjaluk postane čovjekova najveća, pa čak i jedina, preokupacija i cilj.
U tom trenutku dunjaluk se pretvara u teret koji čovjek nije u stanju nositi. Srce, koje je stvoreno da se oslanja na Allaha, počinje se oslanjati na prolazno, a svaka pretjerana vezanost za prolazno nužno rađa tjeskobu, nemir i brigu. Jer srce koje se udaljilo od svoga Stvoritelja nikada ne može biti mirno ni spokojno.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na pohlepno jurenje za dunjalukom, ističući razliku između srca usmjerenog na ahiret i srca preokupiranog prolaznim svijetom: ”Kome ahiret bude glavna briga, Allah će mu bogatstvo staviti u srce (tj. učinit će ga zadovoljnim onim što ima), olakšat će mu poslove, a dunjaluk će mu dolaziti ponizno. A kome dunjaluk bude glavna briga, Allah će mu siromaštvo staviti pred oči (tj. učinit će da stalno osjeća potrebu i oskudicu, makar bio i među imućnima), otežat će mu poslove i od dunjaluka mu neće doći ništa osim onoga što mu je već određeno.” (Hadis bilježi Et-Tirmizi)
Ovu pouku potvrđuje i predaja koju bilježi Ibn Madže u svom Sunenu od Abdullaha ibn Mes'uda, radijallahu anhu: ”Kada bi nosioci znanja čuvali znanje i davali ga onima koji su ga dostojni, to znanje bi ih učinilo vođama svojih savremenika. Međutim, oni su ga ponudili onima koji su preokupirani dunjalukom, želeći preko njega steći dunjalučke koristi, pa su kod njih postali bezvrijedni.”
Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, dalje prenosi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ”Ko svoje brige svede na jednu brigu – brigu o ahiretu – Allah će mu biti dovoljan za brige ovoga svijeta. A onome koga brige rastrgnu na sve strane, Allahu nije važno u kojoj će dolini stradati.” (Hadis bilježi El-Hakim)
Abdullah ibn Mes‘ud, radijallahu anhu, ovom predajom razotkriva jednu od najbolnijih istina: kada dunjaluk postane čovjekova glavna briga, tada čak i vjera, odnosno islamsko znanje, može biti svedeno na sredstvo za ostvarivanje prolaznih interesa. Znanje tada gubi svoju svetost, pretvara se u robu za stjecanje položaja, imetka i naklonosti moćnika, a oni koji ga na takav način zloupotrijebe, bivaju poniženi upravo od onih radi kojih su ga kompromitirali.
U tom kontekstu Ibn Mes'ud prenosi riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje jasno razotkrivaju uzroke stalne tjeskobe, nemira i briga, ali i puteve ka duševnom miru i istinskom spokoju.
Poruka ovog hadisa je jasna i duboka: onaj ko svoje brige svede na jednu – na težnju za Allahovim zadovoljstvom, svijest o susretu s Allahom i odgovornost pred Njim – ne biva uskraćen za dunjaluk, nego biva oslobođen njegove tjeskobe. Takvom čovjeku Allah daruje bogatstvo srca, smirenost i zadovoljstvo Njegovom odredbom, pa mu dunjaluk dolazi ponizno, bez jurnjave, bez poniženja i bez gubitka dostojanstva.
Nasuprot njemu stoji čovjek rastrgan između prolaznih ciljeva: njegovo srce luta dolinama strasti, ambicija i strahova; imetak ga ne zasićuje, položaj ga ne smiruje, a pohvale ljudi nikada mu nisu dovoljne. Takvom Allah stavlja siromaštvo pred oči, makar mu ruke bile pune, pa mu se brige umnožavaju, a tjeskoba produbljuje.
Zato istinsko bogatstvo nije u onome što čovjek posjeduje, nego u onome što ne posjeduje njegovo srce. Slobodan je onaj kome je dunjaluk u ruci, a ne u srcu, a smiren je onaj kome je ahiret najveća briga.
I to ne znači bijeg od života, već popravljanje odnosa s Allahom: zadovoljstvo Njegovom odredbom, sabur na iskušenjima i nada u Njegovu nagradu. Jer olakšanje ne dolazi uvijek promjenom okolnosti, nego promjenom srca. A kada se srce vrati Allahu, brige gube vlast nad njim i ono ponovo pronalazi svoj izgubljeni mir.
Stoga se vratimo Allahu prije nego što nas brige slome. Popravimo ono što je između nas i Allaha, pa će se popraviti i ono što je između nas i života. Jer istinsko olakšanje ne počinje onda kada nestanu problemi, nego onda kada se srce vrati svome Gospodaru.
