Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Historija nas uči da su mnogi narodi propali, ne toliko zbog vanjskog neprijatelja, koliko zbog unutrašnjeg otrova – nesposobnih, nemoralnih i beskrupuloznih ljudi koji su, mimo pravde i zakona, zauzeli prijestolja vlasti i moći.
Kada na čelo dođu oni bez znanja, bez vizije i bez moralnog kompasa, nestaju svi zdravi kriteriji: istina se prekriva velom laži, vrijednost se mjeri bukom i populizmom, a hrabrost i dostojanstvo zamjenjuju poltronstvo i sluganstvo. Njihov put do vlasti često je obojen nepravdom, nasiljem i kršenjem zakona, a njihova vladavina obilježena strahom i tlačenjem.
Oni razbijaju jedinstvo, slabe temelje države, sarađuju s onima koji žele njeno uništenje, a guše svaku iskru slobodne misli. Njihova riječ postaje zakon ne zato što je pravedna, nego zato što je nametnuta silom i podržana mrežom poslušnika.
U takvom društvu obrazovanje gubi smisao, pretvara se u formu bez suštine. Kultura se svodi na kič, a javni prostor preplavljuju osrednji i površni ljudi koji aplauze dobijaju zbog jeftine zabave, a ne zbog doprinosa istini i dobru. Oni koji imaju znanje i savjest povlače se ili bivaju prisiljeni na šutnju, dok klimoglavci i poltroni zauzimaju prve redove.
Tada se plemenitost ismijava, patriotizam se proglašava naivnošću, a izdaja se nagrađuje. Glupost i polupismenost se maskiraju akademskim titulama, a servilnost se naziva patriotizmom.
I tada se narod dijeli na dvije skupine: one koji su prodali svoj obraz i predali svoj razum, svoje srce i dostojanstvo u ruke polupismenim i moralno iskvarenim moćnicima, i one koji su odbili biti robovi tuđe gluposti, bahatosti i licemjerja.
Nažalost, prvi su često brojniji, spremni da, radi sitne koristi, ”progutaju” poniženje i potpišu vlastitu moralnu kapitulaciju.
Stoga, ne smijemo pristati da nam nesposobni i nemoralni kroje sudbinu, da nam mijenjaju mjerila vrijednosti, da nam oduzimaju slobodu i pretvaraju nas u poslušne robove. Jer, ma koliko se lažne vođe kitili titulama i oholili zbog trenutne moći, oni ostaju ono što jesu, prazne ljušture, neuki i nemoralni ljudi koji su izdali i sebe i svoj narod. Istinska vrijednost ne mjeri se titulama, položajima i aplauzima mase, nego karakterom, dobrim djelima i tragom koji ostavljaš.
Nije svako ko se popeo na vrh planine, vješt planinar. Magarac, koliko god se visoko popeo, ostaje magarac. Ne mijenjaju ga ni vrhovi planina, ni kruna, ni pohvale bezličnih. Pa, ako vidiš magarca na vrhu, znaj da problem nije u njemu, nego u onima koji su ga nosili na svojim leđima, podržavali njegov uspon i pljeskali mu dok i sâm nije povjerovao da je dostojan tog mjesta.
Rečeno je: ”U vremenima propadanja, narod aplaudira mediokritetima, a mediokriteti aplaudiraju sami sebi, uvjereni da su posebni. No, na vagi ljudskosti i dostojanstva oni nemaju nikakvu težinu.”
Zato ne vjeruj praznim riječima, ne nasjedaj na njihove obmane i ne dozvoli da te povedu u tamnicu svoje propasti. Jer, kada vladaju nesposobni i nemoralni, svi gube. Ali kad se narod probudi, digne glas i odbije da kleči – tada oni padaju.
