Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
”Kada se odigrala bitka kod Maysalouna u Šamu (1920. god.) i kada su Francuzi pobjednički ušli u Damask, bio sam svjedok scene koja mi se zauvijek urezala u sjećanje.
Naime, pošao sam u školu – išli smo u nižu srednju školu -, i zatekao sam tri naoružana francuska vojnika kako jure za muslimankom pod hidžabom, maltretiraju je i pružaju ruke prema njoj, a ona je vrištala od straha dok su se oni smijali. Ljudi su bili uplašeni i srca su im se slamala od tog prizora.
A onda se pojavio trgovac (prodavao je povrće na pijaci), koji je vikao iz sveg glasa. Iz dubine njegovog srca dopirao je takav krik kao da to nije bio ljudski glas: ‘Šta je s vama? Gdje vam je vjera? Gdje vam je ponos? Navalite na njih!’
Zatim je skočio prema njima i u četiri koraka se našao između njih, napadajući ih i udarajući golim rukama, što je muslimanska masa dočekala s oduševljenjem i pridružila mu se u napadu na francuske zlikovce.
Sjećam se da sam i ja, iako sam bio dijete, bacio svoju torbu s knjigama na njih.
Niko od napadača nije imao ni komadić gvožđa, a francuski vojnici su imali puške napunjene mecima, ali su ipak bili savladani i pali su na zemlju. Ljudi su ih udarali i šutirali, pa su završili pocijepane odjeće i polomljenih dijelova tijela.
Ova skrivena snaga je izvor ponosa kojim je Allah opisao muslimane. Ona je i dalje prisutna u našim dušama, uprkos svekolikoj slabosti, podijeljenosti i razjedinjenosti muslimana, ali joj treba neko da je probudi. Ovu snagu može probuditi samo iskrena vjera u Allaha.”
(Iz knjige šejha Alija el-Tantavija: Nurun ve hidajetun – Svjetlo i uputa)
