Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Vi ste narod najbolji od svih koji su se ikada pojavili: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali većinom su nevjernici.” (Ali Imran, 110)
Možda će se neko zapitati: kako to da je Uzvišeni Allah opisao islamski ummet kao ”najbolji ummet koji se ikada pojavio”, kada se na prvi pogled čini da je počast koju je ukazao Benu Israelćanima bila veća i očiglednija? Njima je, naime, slao poslanike u neprekinutom nizu: svaki poslanik nasljeđivao je prethodnog, od Jakuba, alejhis-selam, pa sve do Isaa, sina Merjemina, alejhimus-selam. Obasuo ih je izvanrednim znakovima i blagodatima: objavio im je Tevrat, Zebur i Indžil, razdvojio more radi njih, spustio im trpezu s neba, darovao im manu i prepelice kao posebnu opskrbu, i izveo im iz stijene dvanaest izvora. Sve to ukazuje na obilje vidljivih darova kojima su bili počašćeni.
Nasuprot tome, ovom ummetu je poslan samo jedan vjerovjesnik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i objavljena samo jedna Knjiga, a nije mu dato obilje čudesnih darova kakvi su bili dati Benu Israelćanima.
Međutim, takvo poređenje počiva na površnom posmatranju stvari. Istina je da je Uzvišeni Allah odabrao Benu Israil za nosioce niza poslanica, ali taj izbor imao je prvenstveno pripremni karakter. Bio je to dug historijski proces odgoja i pripreme čovječanstva za konačnu i sveobuhvatnu Objavu, Kur'an. Otuda su brojne blagodati koje su date Benu Israelćanima, kao i brojni znakovi kojima su bili počašćeni, ujedno bile i dio tog odgojnog procesa. Uz počast dolazila su im i teška iskušenja kako bi se pripremili za veliku zadaću: da shvate uputu i svjetlo koje im je objavljeno, sa svime što to podrazumijeva od vjerovanja, tevhida i ibadeta, te da potom drugima objasne ono što im je objavljeno od njihovog Gospodara i pozovu ih da slijede Allahov put.
Ali oni tu uzvišenu blagodat nisu sačuvali niti su Allaha veličali onako kako Mu dolikuje. Suprotstavljali su se svojim poslanicima i nakon što im je postalo jasno da oni dolaze s istinom od njihova Gospodara; neke od njih su čak i ubili. Kada im je Allah dao vlast i mogućnost na Zemlji, širili su nered i pokvarenost. Posljednja prilika da preispitaju sebe i vrate se istini bila je poslanica Isaa, alejhis-selam. Međutim, oni su je porekli i čak su ga pokušali ubiti.
Među njihovim najpogubnijim osobinama bila je njihova sebičnost i pohlepa. Ne samo da nisu slijedili ono što im je objavljeno u Tevratu, nego su Objavu prisvojili za sebe, uskraćujući je drugima i skrivajući njeno značenje, shodno ajetu: ”A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!” (Ali Imran, 187.)
Zbog svega toga Allah se na njih rasrdio i prokleo ih, a nad njima se ostvario Njegov nepromjenjivi zakon: ”To je zato što Allah neće lišiti blagostanja narod kome ga je podario – sve dok se on sam ne promijeni – a Allah sve čuje i sve zna.” (El-Enfal, 53.)
Stoga im je određeno poniženje i bijeda kakva nije određena drugim narodima – i to sve do Sudnjega dana.
A upravo u tome se razotkriva i stvarna razlika između Benu Israelćana, tj. Jevreja, i islamskog ummeta. Naime, ono što je Benu Israelćanima dato u obilju vidljivih blagodati, ovom ummetu je nadoknađeno onim što je uzvišenije i trajnije: konačnom Objavom, koja je vrhunac svih prethodnih objava i trajno svjetlo za čovječanstvo.
Allahove blagodati prema čovječanstvu nisu prestale njihovim uskraćivanjem Benu Israelćanima niti su bile ograničene na jednu granu Ibrahimovog potomstva. Naprotiv, Uzvišeni Allah ih je upotpunio kroz drugi ogranak njegove loze – potomstvo Ismaila, alejhis-selam. Iz tog časnog roda potekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koga je Allah odabrao kao pečat svih vjerovjesnika i prvaka među poslanicima.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja krunu poslanstva i kroz njegovu poslanicu upotpunjena je i najveća od svih božanskih blagodati – blagodat vjere. Još prije njegovog dolaska Allah je od svih vjerovjesnika uzeo čvrst zavjet da će, ukoliko dožive pojavu poslanika koji potvrđuje ono što je već objavljeno, u njega vjerovati i pomagati mu.
Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah je od svakog vjerovjesnika kome je Knjigu objavio i znanje dao – obavezu uzeo: ‘Kad vam, poslije, dođe poslanik koji će potvrditi da je istina ono što imate, hoćete li mu sigurno povjerovati i sigurno ga pomagati? Da li pristajete i prihvaćate da se na to Meni obavežete?’ – Oni su odgovarali: ‘Pristajemo!’ – ‘Budite, onda, svjedoci,’ – rekao bi On – ‘a i Ja ću s vama svjedočiti.”’ (Ali Imran, 81.)
Ovdje se može postaviti pitanje: na koji način bi poslanici mogli slijediti poslanicu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kada nisu živjeli u njegovom vremenu? Odgovor leži u činjenici da je svaki od njih bio obaviješten od Allaha da je njegova misija tek jedna etapa u nizu objava koje vode ka konačnoj i sveobuhvatnoj poslanici posljednjeg Allahovog Poslanika. Zato je svaki poslanik vjerovao u njegov dolazak i obavezivao svoje sljedbenike da ga slijede ukoliko ga dočekaju. Kao simbolična i duboko značenjska potvrda tog zavjeta, Allah je u noći Israa okupio sve vjerovjesnike u Mesdžidul-Aksi, gdje im je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, predvodio namaz. Njegov imamet predstavlja potvrdu njegove odlikovanosti i odabranosti među poslanicima i znak priznanja njegove završne poslanice i univerzalne misije.
Iz svega navedenog jasno se razabire mudrost zbog koje Kur'an tako često podsjeća na kazivanja o Benu Israelćanima. Ta kazivanja nisu puke historijske činjenice, nego trajne pouke namijenjene onima koji dolaze poslije njih, kako se ne bi ponovile iste greške u koje su oni zapali. U njima se ujedno očituje i nepromjenjivi Allahov zakon: blagodat koja se daruje jednom narodu ne ostaje trajno uz njega ako on ne ispuni obavezu zahvalnosti i pokornosti Onome koji ju je darovao. Kada ljudi zanemare tu odgovornost i okrenu se od upute, blagodat se od njih oduzima, a umjesto nje dolazi kušnja i kazna.
Odatle postaje jasno i jedno temeljno načelo islamskog pogleda na ummet: ono što uistinu oblikuje jedan ummet ili jedan narod nije krvno porijeklo niti plemenska pripadnost, nego zajednička vjera (akida). Zato Kur'an naglašava: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” (El-Mu'minun, 52.)
U tom smislu, svi vjerovjesnici – od Ibrahima do Muhammeda, alejhimus-selam – pripadali su jednoj te istoj zajednici vjere i pozivali u istu vjeru, vjeru u jednoga Boga, Allaha, dželle šanuhu, i svaki od njih je svojim potomcima ostavljao oporuku da ustraju upravo na toj vjeri.
Ko se, međutim, udalji od tog puta, ne može se smatrati dijelom ummeta kojeg je Allah odlikovao. Zbog toga je Allahova srdžba stigla Benu Israelćane kada su iskrivili Njegove knjige i skrivali njihovu poruku koja ih je pozivala da slijede završnu poslanicu i posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Zar nam upravo ta kur'anska pouka ne rasvjetljava i naše vlastito stanje? Kada se jedan narod okrene od Allahovog puta i napusti Njegov zakon, a počne slijediti put onih na koje se Allah rasrdio i onih koji su zalutali, tada se nužno mijenja i njegovo stanje: ponos i snaga ustupaju mjesto poniženju i slabosti. Nije li upravo to put kojim smo i mi prošli, od dostojanstva i moći koje nam je darovala vjera, do stanja slabosti i poniženja u kojem se danas nalazimo?
Ako je tako, onda je i put povratka jasan. Narod koji je izgubio svoju snagu udaljivši se od Allahove upute ne može je ponovo zadobiti drugačije nego povratkom toj istoj uputi. Tu istinu je na izuzetno nadahnut i upečatljiv način izrazio hazreti Omer, radijallahu anhu, riječima: ”Mi smo narod kojeg je Allah uzdigao islamom, i kad god budemo tražili ponos mimo islama, Allah će nas poniziti.”
