Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”On vlada robovima Svojim i šalje vam čuvare; a kad nekome od vas smrt dođe, izaslanici Naši mu, bez oklijevanja, dušu uzmu.” (El-En'am, 61.)
Ovaj ajet otkriva jednu od suptilnih, ali dubokih istina o Božanskom upravljanju stvorenim svijetom: čovjek nije prepušten slijepoj slučajnosti, niti njegov život teče u haosu nepovezanih događaja, već je obuhvaćen stalnom Allahovom brigom i zaštitom.
Uprkos tome što je svakodnevno izložen bezbrojnim opasnostima – od vidljivih do skrivenih, od prirodnih do onih koje proizlaze iz vlastitih grešaka – čovjek ne umire osim u tačno određenom i zapisanom trenutku. Sve dok taj trenutak ne nastupi, Božanska zaštita ostaje na snazi, a kada nastupi, onda se smrt ostvaruje na način, u vremenu i na mjestu koje je Uzvišeni Allah unaprijed odredio.
Na ovu istinu ukazuje i kur'anski princip apsolutne preciznosti Božijeg određenja: ”Svaki narod ima svoj kraj, i kad dođe njegov kraj, neće ga moći ni za tren jedan ni odložiti ni ubrzati.” (El-A'raf, 34.)
Allah, dželle šanuhu, dodatno pojašnjava način ove zaštite riječima: ”Uz svakog od vas su meleki, ispred njega i iza njega – po Allahovu naređenju nad njim bdiju.” (Er-Ra'd, 11.)
Ovi čuvari su meleki koje je Allah zadužio da bdiju nad čovjekom, da ga – Allahovom voljom – štite od mnoštva opasnosti koje ga okružuju u svakom trenutku njegovog postojanja. Međutim, oni ne postupaju po vlastitoj volji, već su izvršioci Božanske naredbe, instrumenti Njegove milosti i dijela Njegovog savršenog sistema upravljanja svemirom.
Jedan od najsnažnijih izraza Allahove pravde i milosti prema ljudima jeste to što je određenje životnog vijeka zadržao u Svojoj ruci, a znanje o tome potpuno sakrio od ljudi. Čovjek ne zna ni vrijeme ni mjesto svoje smrti, shodno ajetu: ”Čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti.” (Lukman, 34.)
Skrivenost smrti od ljudi je izraz Božanske mudrosti. Da čovjek zna tačan trenutak smrti, odgađao bi pokajanje, ustrajavao u grijesima i vlastito popravljanje bi vezao tek za posljednje trenutke života. A da zna mjesto smrti, izbjegavao bi ga cijelog života i nikada svojom nogom ne bi kročio na to mjesto. Stoga je neznanje o smrti – u ovom kontekstu – milost, a ne kazna.
Iako je Uzvišeni Allah ljudima omogućio izvanredan napredak u znanju te im otvorio razumijevanje mnogih prirodnih i kosmičkih zakonitosti – do te mjere da mogu predviđati vremenske pojave, prirodne katastrofe, odrediti spol i zdravstveno stanje ploda, te istraživati dubine Zemlje i prostranstva svemira – ključne egzistencijalne tačke ostale su skrivene. Među njima su: priroda smrti, njen tačan trenutak i potpuna stvarnost onoga što slijedi nakon nje, osim onoga o čemu nas je Allah obavijestio putem Objave. I to nije uskraćivanje, već zaštita.
Moguće je usmrtiti čovjeka nasilnim činom, ali to ne predstavlja znanje o vremenu njegove smrti; to je tek korištenje sredstva koje nasilno prekida funkciju vitalnih organa. Međutim, predvidjeti prirodnu smrt bez namjerne ljudske intervencije nije moguće, kao što ljudima nije dato ni da povrate život nakon što on jednom bude oduzet.
Kada bismo ljudski život i smrt pokušali objasniti kao puki niz slučajnosti, naišli bismo na ozbiljnu poteškoću. Naime, čovjek je svakodnevno izložen velikom broju opasnosti, od kojih bi svaka, sama po sebi, mogla biti kobna. Te opasnosti se neprestano ponavljaju kod svakog čovjeka pojedinačno. Razum nalaže da bi, u takvim okolnostima, smrt morala biti česta i iznenadna, jer svaki novi dan nosi nove rizike, a jedan jedini trenutak dovoljan je da se život trajno prekine.
Ipak, ono što vidimo u stvarnosti potpuno je drugačije. Ljudi se svakodnevno kreću kroz mnoštvo opasnih situacija, griješe, bivaju nepažljivi – ali se, iznova i iznova, spašavaju. Čovjek preživi bezbroj trenutaka u kojima je mogao izgubiti život, i to se ponavlja godinama.
Još je znakovitije da se opća stopa prirodnih smrti u svijetu ne mijenja značajno, iako se uzroci smrti stalno mijenjaju. U našem vremenu mnogi ljudi umiru u saobraćajnim nesrećama, koje u prošlim stoljećima nisu ni postojale. Uzroci se mijenjaju, ali ukupni tok života i smrti ostaje zadivljujuće postojan. Naime, globalna stopa prirodnih smrti, prema podacima koje objavljuju analize globalnih demografskih trendova, ostaje relativno stabilna i iznosi približno osam promila (7,8 smrti na 1.000 stanovnika godišnje).
Ova konstanta upućuje na postojanje faktora koji nadilazi puku slučajnost – na postojanje stalne, sveobuhvatne i precizne Božanske zaštite.
Upravo na to ukazuje spomenuti ajet. Iz ljubavi prema ljudima i Njegove brige o njima, Uzvišeni Allah je postavio meleke čuvare koji ih štite od posljedica njihovih propusta i nepažnji – sve dok ne nastupi trenutak koji je Allah odredio kao kraj dunjalučkog života.
