Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni. A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim.” (Ez-Zuhruf, 54.-56.)
Uzvišeni Allah nas u ovom ajetu upozorava na jednu od najgorih pošasti, na tiranina koji svojim lukavstvom, spletkama, zastrašivanjem i lažima uspijeva ugušiti slobodu mišljenja i vjere, te obmanuti narod i pokoriti ga.
Ovaj ajet se često navodi kao primjer diktature i porobljavanja naroda od strane vladara tiranina.
Ali ostaje pitanje: Kako neko ko toliko omalovažava i ponižava svoj narod uspije da ga povede za sobom? Odgovor leži u ostatku ajeta: ”Oni su, doista, bili narod grješni.”
Dakle, faraon je naišao na ljude bez spoznaje i iskrene vjere u Allaha, a to znači da je naišao na ljude koji ne misle svojom glavom i kojima razum nije bio od koristi.
A kad narod izgubi razum, savjest i vjeru, on počinje slijediti najgore među sobom. Kada se um pokloni moći umjesto istini, zulum postaje zakon, a tirani postaju ”božanstva”. Kada ljudi zaborave na Allaha i Njegovu uputu, kada se moralno iskvare i ogreznu u grijesima, oni postaju lahka meta zabludjelim i oholim tiranima, koji, usljed osjećaja moći, namjerno potcjenjuju umove da bi ih lakše zaveli i kontrolirali.
Allahove riječi: ”I on zavede narod svoj, pa mu se pokori”, znače upravo to da je faraon ponizio njihove umove, napravio ih budalama, zaveo ih sumnjama i lažnim argumentima. Takve obmane mogu proći samo kod onih koji su slabog razuma i vjere. Zato se tirani najviše boje razuma i razobritih ljudi. Jer je razum Božanski dar kojim čovjek spoznaje istinu i raskrinkava laž. Allah je osudio nevjernike upravo zato što ne razmišljaju i što svoj razum ne koriste kako treba, kao što se navodi u ajetu: ”Oni koji neće da vjeruju slični su stoci na koju se viče, ali ona čuje samo zov i viku. Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju.” (El-Bekara, 171.)
Ovdje se ne misli na fizički invaliditet i hendikep, već na duhovnu sljepoću. Nevjernici imaju uši, ali ne čuju istinu. Imaju oči, ali ne vide zulum. Imaju jezike, ali govore samo ono što tiranin želi da čuje. A sve to, jer ne koriste razum za ono zbog čega je stvoren.
Razum je taj koji poziva, opominje, budi, vodi. I kada ga potisneš, kad ga prodaš za lažnu sigurnost, platu, položaj, onda više nisi slobodno ljudsko biće.
Zato se tiranin trudi da “pripitomi” ljudski razum. Da ga svede na funkciju poslušnika. Da tvoj razum ne služi razumijevanju istine i stvarnosti, već da brani njegove laži, opravdava njegov zulum i ublažava njegov zločin.
Tiranin se boji razuma jer zna da ne može vladati nad narodom koji misli i koji se samo Allahu klanja. Zato gradi škole poslušnosti, a ne škole istinskog znanja i mudrosti. Škole u kojima se ne uči kako da se ispravno misli, već kako da se šuti i pokorava. Stvara medije koji ne informiraju, već dezavuišu, obmanjuju i manupuliraju javnošću. Stvara i piše zakone koji ne štite pravo i pravdu, već odobravaju zulum i tiraniju.
Zato su danas škole i univerziteti postali ”radionice” za proizvodnju ljudi po kalupu, po šablonu. I svako ko se pokuša osloboditi tog kalupa i izdići iznad prosjeka, biva kompromitiran, ismijan, degradiran i kažnjen.
Ali kakav je to napredak koji ubija dušu? Kakav je to sistem koji od djeteta pravi šaraf ili zupčanik? Koji od inteligentnog mladića pravi šutljivog i pokornog činovnika koji ne misli svojom glavom? Koji od genija pravi nesigurnog, zbunjenog roba sistema?
To nije obrazovanje, to je dresura. Zato danas imamo školovane, ali nesposobne i duhovno prazne i dezorijentirane ljude. Imamo magistre i doktore, ali nemamo istinske mislioce, kreativne inovatore, pouzdane i sposobne državnike i lidere. Jer kad se obrazovanje odvoji od duše, od Božanske istine, od morala, ono postaje alat tiranije.
Nepravda ne opstaje bez šutnje publike koja je posmatra
Šutnja faraonovog naroda pred njegovom nepravdom, tiranijom i nevjerstvom učinila ih je grješnicima, jer su mu se pokorili u zlu i nevjerstvu: ”I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod grješni.” (Ez-Zuhruf, 54)
Međutim, stvar nije ostala samo na tome što su proglašeni grješnicima, već ih je zadesila zajednička sudbina i kazna. Allah ih je sve uništio, i faraona i njegove pomagače, ali i njegov narod koji je šutio na njegovu tiraniju i nevjerstvo: ”A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim.” (Ez-Zuhruf, 55.-56.)
Ono što se dogodilo faraonu i njegovom narodu pouka je za svakog zulumćara i tiranina u svakom vremenu i mjestu. Ali to je i opomena svakom nijemom šejtanu – svakom ko šuti na nepravdu, okreće glavu i ne diže glas protiv zla i nepravde. Ova poruka ostaje vječna: nepravda ne opstaje bez šutnje publike koja je posmatra.
Krajnje je vrijeme da se islamski ummet pokrene, da iščupa korijenje zuluma i skine sa sebe jaram potlačenosti i poniženja. Zabranjeno je šutjeti na otvoreni zulum, nasilje i zlo koje muslimanski narodi danas trpe od mašrika do magriba. Šutnja neće promijeniti bolnu stvarnost, naprotiv, ona samo ohrabruje zulumćare i zločince da još dublje tonu u tiraniju i nasilje.
Posebno je važno da se muslimanska inteligencija općenito, a islamski učenjaci posebno, vrate svojoj stvarnoj ulozi i misiji. Nažalost, današnja ulema i muslimanska inteligencija, u velikoj mjeri, nisu na visini zadatka. Mnogi od njih su, svjesno ili nesvjesno, izvršili jednu od najvećih izdaja; stavili su razum, jedan od najuzvišenijih Allahovih darova, u službu diktatora, autokrata, monarhija koje gase svjetla slobode pod plaštom reda i stabilnosti.
Mnogi od njih su postali sluge moći, a ne savjest naroda. U vremenima kada ljudi najviše trebaju jasnu riječ uleme, kod njih je jedino šutnja glasna. A kad govore, govore jezikom tiranske vlasti, a ne jezikom i srcem imana.
Umjesto da se suprotstave zulumu i nasilju, mnogi ga teološki opravdavaju. Umjesto da budu uz potlačene, oni su, zbog vlastitog komoditeta, stali uz tlačitelje. Tako je razum, umjesto da bude sredstvo oslobađanja, postao sredstvo porobljavanja.
A zar Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ustao protiv tlačenja, idolopoklonstva i društvene nepravde? Zar Kur'an i Sunnet ne pozivaju vjernike da govore istinu, makar bila protiv njih samih?!
Ulema ne može biti neutralna pred nepravdom i zločinom koji cionističko-fašistička armada čini nad muslimanima Gaze, uz saglasnost i odoboravanje arapsko-muslimanskih vladara. Niti može istovremeno biti odana tiraniji, a vjerna Allahu.
Vraćanje digniteta ulemi i islamskoj inteligenciji počinje pokajanjem i hrabrim povratkom Kur'anu i Sunnetu. Potrebni su nam učenjaci koji će govoriti istinu bez straha. Koji će razum koristiti kao sredstvo spoznaje Allaha i raskrinkavanje laži i zuluma, a ne sredstvo manipulacije narodom. Samo tada će njihovo znanje biti svjetlo, a ne podrška tiraniji.
I ne zaboravimo da tiranija ne nastaje sama od sebe, niti se oslanja na silu tiranina, već se prije svega oslanja na narod koji je pristao na vlastito ropstvo, bilo iz sebičnosti, pohlepe ili kukavičluka.
Tiranija se hrani šutnjom učenih, kao i šutnjom masa, slabom vjerom, odustajanjem od uzvišenih principa i pokornošću zlu. A kada jedan narod zanemari istinu i izgubi dostojanstvo, tada više nije samo potlačen, već je i saučesnik u vlastitoj potlačenosti i propasti.
