Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Turkestan je mješavina dvije riječi “Turk” i “Stan” što znači: zemlja Turaka. To je ogromna regija u centralnoj Aziji podijeljena planinama na dva dijela: Istočni Turkestan i Zapadni Turkestan. Što se tiče Istočnog Turkestana, njega je okupirala Kina i promijenila mu ime u ”Xinjiang” što znači nova kolonija.
Zapadni Turkestan uključuje pet novih nezavisnih muslimanskih republika nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza: Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan i Kirgistan, čiji su narodi turskog prijekla. Neki brkaju Turke i Osmanlije, jer je Turčin nacionalno ime, kao Arapi i Perzijanci, a Osmanlije su ogranak Turaka kao i drugi, poput Uzbeka i Tadžika, pa je svaki Osmanlija Turčin, a svaki Turčin nije Osmanlija.
Stanovništvo Istočnog Turkestana, prema podacima kineske vlade, broji oko 21 milion stanovnika, od kojih su 11 miliona muslimani koji pripadaju ujgurskoj etničkoj skupini, te neke druge manjine poput Kazaha, Kirgiza, Tatara, Uzbeka i Tadžika.
Istočni Turkestan na sjeverozapadu graniči sa tri muslimanske republike: Kazahstanom, Kirgistanom i Tadžikistanom, na jugu sa: Afganistanom, Pakistanom i Indijom, a na istoku sa Tibetom. Površina mu je oko 1.664.000 km2, i nalazi se na devetnaestom mjestu među državama svijeta u pogledu površine. Njegova površina je tri puta veća od Francuske i čini jednu petinu ukupne površine Kine.
Dolazak islama
Početak dolaska islama u Turkestan veže se za vrijeme hilafeta hazreti Osmana, radijallahu anhu, u čemu je glavnu ulogu imao ashab Hakem ibn Amr el-Gifari, ali je pravo osvajanje tog dijela svijeta bilo u doba emevijskog halife Abdul-Melika ibn Mervana i njegovog slavnog komandanta Kutejbe ibn Muslima el-Bahilija koji je upravljao regijom Turkestana u periodu od 702.-712./83.-94. h.g., i širio islam među tamošnjim stanovništvom, a nakon pada emevijskog hilafeta, Turkestanom su upravljale abasijske halife. U periodima slabosti abasijskog hilafeta, u tom regionu došlo je do formiranja malih nezavisnih država, a zatim su njime vladali Mongoli nakon što je Džingis-kan uništio državu Havarizm, 1231. godine (628. h.g.).
Turkestan je bogat ugljem i njegove rezerve čine polovinu kineskih rezervi uglja, zatim plodnim poljoprivrednim zemljištem i ogromnim vodenim potencijalom. Iz turkestanske zemlje izvlači se i eksploatira oko 118 vrsta ruda i plemenitih metala od 148 vrsta koje proizvodi cijela Kina. Stoga je Kina željela da ga okupira i pripoji nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostavljanja komunističkog režima predvođenog Mao Cedungom koji je sa svojim snagama preuzeo kontrolu nad Istočnim Turkestanom 1949. godine, kada je komunistička vlada počela da konfiskuje muslimanska imanja i ograničava im poslove i rad.
Kineska vlada je izdala nekoliko zakona kako bi ograničila Ujgure, kao muslimansku većinu, te zabranila ženama pod hidžabom korištenje javnog prevoza i ulaska u državne službe. Prema izvještajima, kineske vlasti su naredile Ujgurima da predaju primjerke Kur'ana, serdžade i druge vjerske stvari, inače će se suočiti sa drakonskim kaznama – prema pisanju britanskog Independenta -, a na osnovu ujgurskih izvora iz 2017. godine.
U septembru 2020. godine, studija koju je proveo Australijski institut za stratešku politiku pokazala je da su kineske vlasti pojačale tempo zatvaranja Ujgura u posebne logore, a prema podacima Instituta, broj ovih logora u kojima se nalaze Ujguri trenutno iznosi 380. Muslimani Ujguri su u ovim logorima podvrgnuti najgorim oblicima torture i pokušaja promjene identiteta, što je navelo Ujedinjene nacije da objave saopćenje ili deklaraciju koju su potpisale 43 zemlje u kojoj izražavaju svoju zabrinutost zbog kršenja ljudskih prava nad Ujgurima u Xinjiangu, zahtijevajući od zvaničnog Pekinga da se “osigura puno poštovanje” prava ove muslimanske manjine. Zanimljivo je da nijedna arapska zemlja nije potpisala ovu deklaraciju.
Senat je također usvojio zakon kojim se zabranjuje uvoz bilo kakvih proizvoda iz kineske regije Xinjiang, u posljednjem pokušaju Washingtona da kazni Peking za, kako kaže, kontinuirani genocid nad Ujgurima i drugim muslimanskim grupama.
Fetva o zabrani izručivanja Ujgura Kini
Naći ćete muslimane koji ovo komentarišu konstatacijom da Amerika i Evropa to rade da se svete i nanose štetu Kini, dok takvi komentatori i njihove vođe uspostavljaju čvrste odnose sa Kinom. Zapravo, nismo čuli ni za jednu evropsku zemlju koja je predala i izručila nekog od Ujgura komunističkoj vladi, dok su arapske vlade požurile da odobrovolje Kinu i predaju joj muslimanske studente i istraživače, kao što je to učinila i egipatska vlada, koja je predala 15 studenata koji su studirali na El-Azharu. Neki njihovi drugovi potvrdili su da su svi deportirani studenti uhapšeni i smješteni u rasističkim logorima, od kojih su neki umrli usljed stravičnog mučenja. I mi svakodnevno gledamo kako arapske zemlje preuzimaju inicijativu da ispune naredbe Kine, te da izruče potlačene i obespravljene Ujgure koji su našli utočište u nekoj od arapskih zemalja.
Ovaj čin nema nikakve veze sa islamom, pa čak ni sa vrlinama predislamskog doba, već je pružanje zaštite i obezbjeđivanje sigurnosti izbjeglici ili migrantu nevjerniku jedno od osnovnih načela islama, kao što se navodi u ajetu: ”Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.” (Et-Tevba, 6.)
Komentirajući ovaj ajet, imam El-Kurtubi, veli: ”U njegovom tumačenju postoje četiri pitanja: Uzvišeni kaže: ”Ako te neki od mnogobožaca zamoli”, tj., neko od onih protiv kojih sam vam naredio da se borite. ”Za zaštitu”, tj., ako zatraži sigurnost i zaštitu od tebe, ti ga zaštiti da bi on saslušao Allahove riječi, odnosno da bi shvatio Allahove naredbe i zabrane, pa ako nakon toga primi islam to je dobro za njega, a ako odbije primiti islam, vrati ga na njegovo sigurno mjesto, i to je ono oko čega nema spora među islamskim učenjacima.”
Pa šta je tek sa muslimanom koji je ušao u muslimanske zemlje sa dozvolom za ulazak – vizom – što je ugovor o sigurnosti koji se ne može i ne smije prekršiti, niti izdati. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Musliman je muslimanu brat, ne čini mu zulum, niti ga izdaje. Ko pomogne brata muslimana kada mu bude potrebno, Allah će njega pomoći kada mu bude potrebno. Ko sakrije mahane muslimana, Allah će sakriti njegove mahane na Sudnjem danu.” (Muttefekun alejhi)
U predaji koju prenosi Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Musliman je muslimanu brat, neće ga iznevjeriti, neće ga slagati, niti na cjedilu ostaviti. Svakom muslimanu zabranjeni su (haram): čast, imetak i krv drugog muslimana. Bogobojaznost je ovdje – pokazavši na prsa tri puta -, dosta je čovjeku zla da ponižava i obezvrijedi brata muslimana.” (Et-Tirmizi)
Stoga je Međunarodna komisija za podršku Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, usvojila i pokrenula kampanju da se ujgurska omladina ne predaje i ne izručuje Kini, i to smatra jednim od vidova podrške Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer podrška Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znači i podršku njegovim sljedbenicima. Komisija je također usvojila i fetvu uglednih islamskih učenjaka o zabrani predaje i izručenja Ujgura koji su potražili utočište u muslimanskim zemljama, i za to mobilizirala učenjake iz svih zemalja, te prikupila konsenzus više od 25 naučnih udruženja i naučnih tijela, a zatim tu fetvu dostavila relevantnim ambasadama. Krv (životi) i sloboda ove nevine omladine ostaju emanet na vratu svakoga ko im može pomoći, a odgovornost u rukama donosilaca odluka o njihovom izručenju.
