Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Koliko je samo naših briga i koliko toga zaokuplja naše misli u ovom teškom vremenu obilježenom mnogobrojnim smutnjama. Ali iznad svih tih briga ostaje ona najveća – stanje u kojem se nalazi islamski ummet: potčinjenost neprijateljima, slabost i popuštanje muslimanskih vladara, zavjere koje se pletu protiv muslimana, te licemjerje i šutnja mnogih koji bi trebali (morali) govoriti istinu.
Međutim, ono što ulijeva snagu jeste čvrsto vjerovanje u Allaha i pouzdanje u Njegovo obećanje da ovo stanje neće trajati vječno, da će se tama razići i nevolja proći, ma koliko se činilo da traje. Mnoštvo je nagovještaja i radosnih znakova koji ukazuju da je olakšanje blizu, veoma blizu, i da budućnost pripada islamu i muslimanima.
Stoga se ne trebamo brinuti za budućnost islama, već ono što treba da nas istinski brine i drži budnima, o čemu bi posebno trebali razmišljati u ovim ramazanskim mubarek danima i noćima, jeste naša lična (ahiretska) budućnost: kakav će biti naš završetak, kakva će biti naša djela i u kakvom ćemo stanju stati pred Allaha, Gospodara svjetova.
Jer istinska snaga zajednice rađa se prije svega iz srca pojedinaca, iskrenih vjernika koji žive islam. Onaj ko popravlja svoj odnos prema Allahu zapravo popravlja temelje cijelog ummeta, a onaj ko zanemaruje vlastiti ahiret ne može dugoročno donijeti korist ni drugima, ma koliko se trudio. Stanje zajednice mijenja se onda kada se promijeni stanje pojedinaca, jer Allahova pomoć je saputnik iskrenosti i bogobojaznosti, a ne pukih parola i želja.
Život muslimana zato se neprestano kreće između straha i nade: straha od Allahove kazne, kao i straha da njegova djela neće biti primljena, te nade u Allahovu neizmjernu milost i oprost. Upravo ta ravnoteža čuva srce od oholosti, ali i od očaja.
Zbog toga, sve što vjernik radi za svoju zajednicu, za ummet, sav trud koji ulaže u ibadetu, pozivanju dobru i pomaganju ljudima, mora biti prožeto iskrenim nijjetom u ime Allaha, a ne željom za ugledom i pohvalom od ljudi. Jer samo ono što je učinjeno radi Allaha donosi plodove i na dunjaluku i na ahiretu. Iskreni vjernik ne smije svoja djela smatrati velikim niti dovoljnim, nego ga treba neprestano pratiti osjećaj vlastite manjkavosti i stalna potreba za Allahovom milošću.
Ako me ne nađete u Džennetu, raspitajte se za mene
To su riječi velikog islamskog učenjaka, imama Ibnul-Dževzija, koji je ostavio neizbrisiv trag u historiji islama. Zbog obilja njegovog znanja, ljepote stila i položaja, njegovim predavanjima su prisustvovali halife, emiri, ministri i veliki učenjaci, a u nekim predajama navodi se da je na njegovim predavanjima prisustvovalo stotinu hiljada ljudi.
To je isti onaj Ibnul-Dževzi koji je pred kraj života govorio: ”Ovim svojim prstima napisao sam dvije hiljade knjiga; mojim sebebom pokajalo se stotinu hiljada muslimana koji su bili u nemaru i grijesima, a dvadeset hiljada ljudi primilo je islam.”
Pa ipak, uz sav taj trud, znanje i pomaganje vjeri, upravo je on bio taj koji je svojim učenicima i najbližima govorio: ”Kada uđete u Džennet, pa me ne nađete s vama u njemu, raspitajte se za mene i recite: ‘Gospodaru naš, Tvoj rob nas je podsjećao na Tebe.”’ Zatim bi zaplakao.
Prenosi se također da je u svojim dovama govorio: ”O Allahu, ako sutra presudiš da budem kažnjen i uvedeš me u Džehennem, nemoj stanovnicima Džehennema obznaniti moju kaznu – radi Tvoje Uzvišenosti i dobrote, a ne radi mene – da ne bi govorili: ‘Allah je vatrom kaznio onoga koji je ljude upućivao Njemu.”’
To je pravo značenje straha od Allaha: da čovjek, bez obzira na trud, ibadet, znanje i dobra djela, svoja djela smatra malim, vidi sebe nedostatnim i zna da je, ako ga Allah ne uvede u Džennet Svojom milošću, potpuni gubitnik. Iskreni vjernik stalno strahuje za svoj završetak, boji se lošeg kraja, do te mjere da osjeća kako će možda oni čijoj je uputi bio uzrok ući u Džennet, a on možda neće.
U istom tom duhu straha od Allaha, uprkos pobožnosti, vrijednosti i velikom doprinosu za islam i muslimane, živjeli su i drugi učenjaci i pobožni muslimani kroz historiju. Za jednog od njih prenosi se da je dovio: ”Allahu, nemoj od Svoje milosti i iz Svoga Dženneta udaljiti onoga čija je briga bila da Tvoje robove približi Tebi. Allahu, nemoj uskratiti Svoju ljubav onome koji je bio uzrok da te Tvoji robovi vole.”
Štaviše, upravo ih je snažan strah od Allaha, kao i svijest o Njegovoj veličini i svemoći, navodio da se pribojavaju i moguće sramote pred Njegovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na Sudnjem danu, pa ih je ta pomisao neprestano držala budnima i opreznima.
Tako je i veliki muslimanski mislilac i istaknuti pjesnik, Muhamed Ikbal, u svojim dovama izražavao ovu duboku svijest i stid, govoreći: ”Gospodaru moj, Ti si neovisan od svih svjetova, a ja sam Tvoj siromašni rob, pa primi moju ispriku na Dan proživljenja. A ako me budeš obračunavao, molim Te, Gospodaru moj, učini da to bude daleko od pogleda našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer se stidim da sam, kao njegov sljedbenik i pripadnik njegova ummeta, činio sve ove grijehe i prijestupe.”
Na krilima straha i nade do džennetskih kapija
Iskreni vjernici, istinski učenjaci i pobožnjaci ”letjeli” su ka Allahu s dva krila: krilom straha i krilom nade, ne bi li s njima stigli do vrata Dženneta Gospodara svjetova. Iako su činili mnoga dobra djela, ipak su strahovali za sebe, a istovremeno je njihovo pouzdanje u Allaha Uzvišenog bilo veliko. Vjerovali su i nadali se da im, zbog njihovih grijeha i prijestupa, Allah neće umanjiti nagradu za njihova djela i da će im, iz Svoje plemenitosti, nadoknaditi i obradovati ih zbog onoga što su ranije učinili od dobrih djela.
Prenosi se da su učenici Ebu Abdur-Rahmana el-Sulemija došli da ga obiđu dok je bio teško bolestan. Počeli su ga podsjećati na Allahovu milost, govoreći mu da ne očajava i da ne gubi nadu u Njegovu milost, te da će mu Allah oprostiti grijehe i pokriti njegove mahane. On ih je pažljivo slušao i promatrao, a zatim im je rekao: ”Kako da se ne uzdam u Allahovu milost, kada sam u Njegovo ime postio osamdeset ramazana?!”
Time je želio reći da je pripremio opskrbu za ovo putovanje; znao je da je smrt neizbježna, pa se za nju pripremio. Svjestan da je susret s Allahom neminovan, umnožio je svoja dobra djela, pripremajući se za taj veličanstveni susret.
Ovdje, dakle, nije riječ o ljudima koji su bili ogrezli u grijesima i nepokornosti, nego o onima čija su srca potpuno obuzela ljubav prema Allahu; o ljudima koji su svoje živote potrošili u služenju vjeri i njenom pomaganju, koji su bili primjer u ibadetu, noćnom namazu i postu, koji su imali najljepši ahlak i najdosljednije su slijedili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pa ipak, upravo su oni smatrali svoja djela malim i nedovoljnim, svjesni da bi bili upropašteni kada ih ne bi obuhvatila Allahova milost.
Zato, u vrtlogu ove teške stvarnosti, budimo potpuno uvjereni da će Allah poraziti Svoje neprijatelje i dati nam olakšanje i izlaz iz ovoga stanja. Allah će, sigurno i bez sumnje, pomoći Svoju vjeru. Za islam se ne trebamo bojati. Ono čega se trebamo bojati i čime se trebamo zaokupiti jeste: kako da pobijedimo sami sebe, kako da popravimo svoj odnos prema Allahu i kako da učvrstimo veze između nas i našeg Milostivog Gospodara.
Trebamo se bojati da ne zalutamo nakon upute, da ne budemo nepokorni nakon pokornosti, da ne zastranimo nakon postojanosti i da ne prekršimo zavjet dat Allahu.
Posebno se trebaju bojati oni koji služe neprijateljima islama i pomažu tirane i zulumćare, da ne umru u takvom stanju. Kao i učenjaci koji su zanijemili pred nepravdom, koji nisu pomogli potlačenim muslimanima i koji se ne usuđuju da kažu istinu pred tiranima i silnicima.
Stoga pitanje nije hoće li islam pobijediti ili neće; pravo pitanje i strah koji treba da prati svakoga od nas jeste: gdje ćemo mi biti u tom trenutku? Na kojoj strani? Kojem ćemo se taboru prikloniti – onom pod zastavom islama ili njegovim neprijateljima?
