Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je Uzvišeni Allah spomenuo stanovnike Dženneta, rekao je: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede čineći dobra djela, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 100)
Allahovo zadovoljstvo njima najveći je i najpotpuniji dar koji im je podario: “A i malo naklonosti Allahove veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti!” (Et-Tevba, 72)
Tim zadovoljstvom nestaje svaka čežnja i ostvaruje se svaka želja. Njime Allah uvodi vjernike u vječni Džennet na ahiretu, nakon što ih je već darovao džennetom na dunjaluku.
Njime im je otkrio zastor sa Svog plemenitog Lica, pa je njihova radost gledanja u Allahovo Lice na ahiretu nadmašila svu radost blizine koju su uživali u dunjalučkom životu, shodno ajetu: “One koji čine dobra djela čeka najljepša nagrada, i više od toga!” (Junus, 26)
Komentatori Kur'ana kažu da se riječi “najljepša nagrada” odnose na Džennet, a riječi “više od toga” na gledanje u Lice Milostivog. No ono što izaziva još veće divljenje jesu Allahove riječi:
“I oni će biti Njime zadovoljni.” (El-Bejjine, 8)
U spajanju Allahovog zadovoljstva sa zadovoljstvom vjernika krije se duboka poruka: s jedne strane, to ukazuje na uzajamnu vezu između ta dva zadovoljstva, a s druge strane – na posebnu, blisku vezu između Uzvišenog Allaha i vjernika.
I kako je zadivljujuće da Allahovo zadovoljstvo vjernikom biva upotpunjeno time što i vjernik bude zadovoljan svojim Gospodarom.
Teškoća nikada ne može nadmašiti lahkoću
Ovaj prolazni svijet, koji je u svojoj suštini satkan od iskušenja, nikada ne može biti lišen onoga što čovjeku donosi poteškoću i bol. Međutim, naš Milostivi Gospodar, Koji zna naše slabosti, Koji nam želi dobro i Koji nas obasipa Svojom milošću, nije učinio da teškoća bude jednaka lahkoći, a kamoli da je nadmaši. Naprotiv, On je učinio da lahkoća bude veća, i to nužno, kao što se navodi u ajetima: “Ta, zaista, s mukom je i lahkoća, zaista, s mukom je i lahkoća!” (El-Inširah, 5–6)
I kada shvatimo da teškoća nikada ne dolazi sama, već da nam Uzvišeni Allah uvijek uz nju podari i višestruku lahkoću, kako onda da se sjećamo teškoće, a zaboravljamo na lahkoću – onu koja nam dolazi i od onih koji nas vole i od onih koji nam se suprotstavljaju; lahkoću koja dolazi odmah i lahkoću koja dolazi kasnije, bilo u vidu sabura, bilo u vidu rješenja koje nikada nismo očekivali.
Pa zar, nakon što smo svjedočili tolikoj lahkoći koja prati naše teškoće, da ne budemo zadovoljni svojim Gospodarom?
Kako je samo kratkovidan čovjek! Kako je malo njegovo znanje, a veliko njegovo nestrpljenje i pohlepa. Uronjen je u trenutak iskušenja koje proživljava, umišlja da će takvo stanje trajati zauvijek; tuguje za onim što mu je uskraćeno, misleći da bi ostvarenje njegovih želja donijelo sreću, uspjeh i spokoj koje traži. A Allah, Blagi i Milostivi, daruje dobro Svojim robovima na najskrivenije i najneprimjetnije načine.
Koliko puta nam je uskratio ono što smo silno željeli, a u onome što smo željeli krilo se zlo za nas. Koliko je puta za nas odabrao put koji nismo birali, udaljio nas od onoga čemu smo težili, a potom se pokazalo da je dobro bilo u onome što je On izabrao za nas. I koliko smo puta u svom životu vidjeli jasne tragove Njegove dobrote i skrivenog dobročinstva, koje svjedoče istinitost Allahovih riječi: “Gospodar moj je, zaista, milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!” (Jusuf, 100)
Allahove naredbe i zabrane – milost prema našim slabostima
Iako se ljudska duša često opire obavezama i teži oslobađanju od njih; iako joj neke naredbe izgledaju teške, a neka zabranjena djela privlačna, ona, u svojoj manjkavosti, slabosti i neznanju, često zamišlja da je njena udobnost u napuštanju pokornosti, a njena sreća u činjenju grijeha.
Međutim, stvarnost razbija tu zabludu. Istinska sreća i smirenost ne stječu se kroz te obmane, već upravo suprotno: neposlušnost i skretanje s Allahovog puta donose tjeskobu i tugu koja zarobljava dušu na ovom svijetu, prije nego na ahiretu, shodno ajetu: “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.” (Ta-Ha, 124)
U Allahovim naredbama i zabranama krije se savršen lijek za naše slabosti i zaštita od našeg neznanja, kao što je Uzvišeni Allah rekao: “Allah želi da vam olakša – a čovjek je stvoren kao nejako biće.” (En-Nisa, 28)
Pa zar, nakon što smo svjedočili tolikoj Allahovoj milosti prema našim slabostima kroz ono što nam je naredio i ono što nam je zabranio, možemo ne biti zadovoljni svojim Gospodarom?
Svi smo mi griješnici i ne možemo biti potpuno čisti od grijeha. Možda nekada ostavimo jedan grijeh, ali upadnemo u drugi. Možda smo se iskreno pokajali, ali nismo izdržali pred novom kušnjom, pa smo se opet vratili istom grijehu. Možda smo se pokajali za svoje vidljive grijehe, a kasnije otkrijemo skrivene grijehe srca, kojih prije nismo bili svjesni, niti smo znali koliko su pogubni za nas.
Zato naš iman ne može biti postojan osim kroz neprestanu borbu (mudžaheda) protiv naših strasti i slabosti. To je borba u kojoj ponekad uspijevamo, a ponekad padamo; u kojoj ponekad napredujemo, a ponekad nazadujemo i posrćemo.
Allah briše naše grijehe, kojih se nikako ne možemo sasvim osloboditi, jer poznaje našu slabost:
“Ako se budete klonili velikih grijeha, onih koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvešćemo vas u divno mjesto.” (En-Nisa, 31)
On to čini kroz naša dobra djela, jer: “Dobra djela zaista poništavaju hrđava.” (Hud, 114)
I kroz naše pokajanje: “Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; a onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.” (El-Furkan, 70–71)
Allah pokriva naše grijehe i mahane na dunjaluku i na ahiretu
Čast, dostojanstvo i ugled čovjeka vrijede mnogo – zapravo, za plemenite duše oni su dragocjeniji od zdravlja i imetka. Upravo zato čovjek, iako ne može živjeti bez mahana i nedostataka, prirodno teži da ih prikrije, čuvajući što više od slike svoje čestitosti.
Niko od nas nije bez mahana, niti bez grijeha; ali, potaknuti vjerom i težnjom ka savršenstvu, borimo se sami sa sobom, trudimo se da prikrijemo svoje pogreške i grijehe, čuvajući svoju čast među ljudima.
Kao što je rečeno: “Da nas Allah ne pokriva Svojim velom, ne bismo jedni pred drugima lijepo izgledali.”
Uzvišeni Allah je Onaj Koji pokriva sramote, voli stid i voli pokrivanje. Koliko nas je puta pokrio na ovom svijetu, iz Svoje dobrote i milosti. A obećao nam je i da će nam pokriti mahane na Sudnjem danu, kada svakog vjernika nasamo podsjeti na njegove grijehe, pa mu kaže: “Ne brini, ti si pod Mojim zastorom, i niko osim Mene neće znati za tvoje grijehe. Idi, oprostio sam ti.” (Ibn Redžeb, Džami'ul-‘ulumi vel-hikem, 2/405)
Pa zar, nakon sve te milosti, da ne budemo zadovoljni našim Gospodarom?
