Ovaj grad nastanjen je većinom alevijama, sektom koja podržava režim Bešara Asada, ali većina ih danas vjeruje da je Asad prevario pripadnike svoje sekte uvukavši ih u brutalni rat. U nastavku pročitajte članak lokalnog aktiviste, pripadnika alevijske sekte. Članak je potpisan pseudonimom Alimar Lazkani i objavljen u saradnji sa poznatim novinarom Royem Gutmanom:
Kada je prije šest godina u Siriji počeo narodni ustanak, dok su mladi širom zemlje pozivali na promjenu režima, Tartousom su marširale stotine lojalista uzvikujući parole podrške Asadu poput one poznate: „Ili Asad ili ćemo spaliti zemlju!“
Grad i pokrajina Tartous ima najveću koncentraciju alevija, manjinske vjerske zajednice koja dominira Asadovim režimom, i kada je režim pozvao sinove naše zajednice u rezervni sastav oružanih snaga i borbu protiv onoga što je nazvao terorističkom prijetnjom, alevijske porodice su se rado odazvale pozivu i poslale svoje mladiće u rat.
Danas Tartous, provincija u kojoj je prije rata živjelo oko dva miliona stanovnika, ima preko 100.000 ubijenih i više od 50.000 ranjenih. Grad Tartous, s prijeratnom populacijom od oko 800.000 stanovnika, je zavijen u crno. Mnogo je žena koje su u žalosti za svojim sinovima i muževima. Svaki dan u grad se doveze desetak ili više sanduka sa posmrtnim ostacima njihovih sinova i muževa sa raznih frontova. Mnogi mladi ljudi se sada sakrivaju, po nekim procjenama radi se o blizu 50.000 mladića, vojnih obveznika koji izbjegavaju vojnu obavezu, vladine sigurnosne službe moraju provoditi racije da bi uhvatili regrute.
To više nije grad budala. Mala manjina još uvijek vjeruju da se Asad bori protiv terorizma. Većina ljudi koje znam vjeruju da je Asad prevario pripadnike svoje zajednice i uvukao ih u besmislen rat koji im je donio mnogo tragedije.
Tartous je danas grad siromašnih. U pokrajini se nalazi oko 1,2 miliona raseljenih civila, izbjeglih iz ratom zahvaćenih područja. Svi oni, s izuzetkom jednog kampa za 20.000 interno raseljenih osoba, su prepušteni sami sebi, sami snose sve svoje troškove, za stanarinu i ostalo. Sirijska funta je propala, a cijene su se udvostručile, dok su plate porasle tek neznatno. Jedino meso koje konzumira većina porodica je piletina, a i to je uglavnom jednom mjesečno. Komunalne usluge su gore nego ikad; imamo struju samo šest sati dnevno.
Tartous je, također, grad zastrašivanja i nesigurnosti. Tajna policija pohapsila je većinu aktivista civilnog društva koji se kritički odnose prema vlasti, a o političkoj opoziciji da i ne govorimo. Većina su izloženi mučenju i torturi, neki ubijeni. Svoje kritičko mišljenje o režimu često ne smijete iznijeti ni pred članovima vlastite porodice. Iznimka su pogrebi poginulih boraca, na kojima porodice nerijetko proklinju Asada i njegov režim. Kada je u ljeto 2014. godine poginuo jedan moj rođak, porodica je bila izvan sebe od bijesa. Pripadnici počasne garde donijeli su sanduk, ali nisu dopustiti da ga porodica otvori i vidi tijelo. Njegova majka je tada počela psovati Bešara Asada i „njegov prokleti rat.”
Gotovo svaka porodica ima priču o gubicima. Jedan poznanik, učitelj u osnovnoj školi, dobrovoljno je pristupio miliciji Nacionalne obrane. „Želio je napisati svoju priču patriotizma. Mislio je da će to biti lagan zadatak, da su teroristi slabi protivnici i da će ih on i njegovi saborci s lakoćom slomiti.“, priča njegova udovica.
Poginuo je u pokušaju njegove jedinice da osvoji četvrt Waer u Homsu, u februaru 2012. „Sve što sam dobila od režima bile su prazne riječi i mala suma novca”, kaže njegova udovica. Porodicama poginulih vojnika režim daje jednokratnu pomoć u visini od 1000 dolara i mjesečnu pomoć koja iznosi 30 američkih dolara. No, njena tragedija nije završena time. Kada je njezin najstariji sin pozvan na služenje obaveznog vojnog roka: „Pustili smo ga da se pridruži svojim prijateljima, misleći da ga vojska ne bi stavila na opasno mjesto, jer mu je otac poginuo”. Međutim, poslan je u vazduhoplovnu bazu Tabka u blizini Rakke. Dva dana prije nego što je baza 2014. godine pala u ruke ISIL-a, većina oficira je vazdušnim mostom prebačena na sigurno, ostavljajući iza sebe stotine vojnika i nekoliko oficira. ISIL ih je zarobio i likvidirao. „Zavidim onima koji su izgubili jednu voljenu osobu u ovom ratu, jer ja sam izgubila dvije: muža i sina.”, riječi su ove žene.
Igranje na patriotizam više nema prođu, tako da režim sve više koristi ekonomski pritisak da bi primorao alevije da se priključe oružanim snagama, jer je velik broj alevija na državnoj platnoj listi, bilo u snagama sigurnosti ili državnoj administraciji i institucijama. Znam mnoge koji su pristupili rezervnom sastavu vojske tek nakon što im je zaprijećeno otkazom iz službe.
Čak je i alevijska religija kompromitirana imenovanjima penzionisanih oficira na pozicije „šejhova“ u vjeri. Od pet šejhova u mom selu, tri su bivši vojni narednici. To je dodatno uzrokovalo gubitak moralnog kompasa među alevijama.
Sektaška mržnja je posebna priča. Stereotip je da alevije imaju veliki animozitet prema sunijama i obrnuto, ali iz moje perspektive kao jednog alevijskog disidenta, to nije tako. Kada je revolucija počela, alevijski disidenti su učestvovali u antirežimskim demonstracijama u Baniyasu, pretežno sunijskom gradu sjeverno od grada Tartousa. Formiran je i Odbor za lokalnu koordinaciju čiji članovi su bili i sunije i alevije.
Ali, režim je potpirivao sektašku mržnju. Njegova propagandna mašinerija konstantno je poručivala alevijama da će sunijska većina, ako sruši režim, vršiti osvete protiv njih. Sunijska oružana opozicija se u režimskim medijima obavezno naziva „sunijski džihadisti i teroristi”.
Sektaška propaganda polahko gubi svoju snagu. Ipak, režim nastavlja demonizirati „sunijske džihadiste”.
Ovo je doseglo vrhunac u maju 2016. valom eksplozija koje su ubile oko 180 civila. Četiri eksplozije su bile u Tartousu i pet u Džebli, gradu u planinama Latakije, sve u roku od 15 minuta vremenske razlike. ISIL je preuzeo odgovornost, ali je režim okrivio sunijsku pobunjeničku grupu Ahrar Al-Sham. Mnogi analitičari upozoravaju da je moguće kako je režim sponzorirao bombaške napade da bi zastrašio alevijsko stanovništvo. Kontrolne tačke okružuju oba grada, policija danonoćno patrolira ulicama i provljajuje u kuće sumnjivih lica, tako da se čini gotovo nemoguće da bilo ko, osim samog režima, izvede seriju simultanih bombaških napada na tom području. Sirijski režim otprije je poznat po namještanju terorističkih incidenata da bi za njih okrivljivao političke protivnike. (Sigurnosti dužnosnik na visokoj poziciji, koji je prebjegao od režima, svjedočio je da je režim od kraja 2011. do sredine 2012. iscenirao niz bombaških napada optužujući za njih El-Kaidu, koja u to vrijeme nije ni bila prisutna na tlu Sirije.)
Mnoge alevije režim više ne može uvjeriti da je njegov opstanak u njihovom interesu i tako ih privoljeti da riskiraju svoje živote za očuvanje režima. Sve što preostaje režimu je prisila. Početkom marta, snage sigurnosti provele su raciju u Tartousu i uhapsile više od 600 alevijskih mladića koji su poslani na ratišta na sjeveroistoku.
Alavijsko društvo, koje je jednom potpalo pod utjecaj režimske propagande, sada štiti svoje mladiće i pomaže im da izbjegnu vojnu službu. Revolt je veći nego ikad, ali se drži u sebi ili izražava privatno. Niko još nije spreman da otvoreno izaziva režim.
Pripremio: Abdullah Nasup
