Piše: Kemal Baković / Saff br.99
Stabilizacijske snage međunarodne zajednice u našoj zemlji ne mogu se pohvaliti da su za svog dosadašnjeg mandata zarobile ijednog iole bitnog ratnog zločinca. Ali se zato mogu pohvaliti da su u jednoj od tuzlanskih šuma prije dvije godine, poput divlje zvijeri, bacivši iz helikoptera mrežu na njega, uhapsili šumara koji je, naoružan službenim pištoljem, vršio redovan obilazak svoga rejona. Uhapsili su i dvojicu studenata koji su zarađivali za studiranje čuvajući prostorije Visokog saudijskog komiteta, zatim studenta islamskih nauka koji je iz Egipta došao kući u Sarajevo… Ali, najpoznatiji zarobljenik SFOR-a je nesumljivo Sabahudin Fijuljanin, mladić porijeklom iz Sjenice u Sandžaku, koji je živio u Gornjoj Maoči kraj Brčkog. Njega su, 26. oktobra prošle godine, vojnici ispred kuće odveli u američku bazu «Orao» kraj Tuzle, gdje su ga, pod optužbom za povezanost sa «El-Kaidom», držali puna tri mjeseca.
Upornost advokata Osmana Mulahalilovića i novinara Saffa su spasili Fijuljanina od dužeg boravka u ropstvu ili čak i deportacije na Kubu.
Zadnjeg dana prošlog mjeseca je završena prva runda pravne borbe. Fijuljanin je pušten na slobodu, a jedino za što se tereti jest nelegalno posjedovanje oružja.
Svi mediji informiranja objavili su tu vijest, ali niko dosad nije uspio doći do potpune istine o uvjetima pod kojima je Sabahudin boravio u bazi «Orao» i o čemu su ga sve ispitivali američki obavještajci. Sabahudin nije želio o tome mnogo pričati, ali budući da je Saff tokom njegovog držanja u zarobljeništvu bio u stalnom kontaktu sa njegovim ocem i advokatom, svoju priču Fijuljanin je ispričao samo za naše čitaoce. Pokušali smo saznati ko je on, ustvari, i zašto je baš njega odveo SFOR…
Ko je Sabahudin Fijuljanin
Rođen je 1970. godine u Draževcima kraj Sjenice. Osnovno i srednje obrazovanje je stekao u Sjenici. Nakon odsluženog vojnog roka u Prištini, otišao je kod brata u Austriju. Tu je i ostao šest godina i radio u bratovoj kafani, a jednu godinu je radio na osiguranju bosanske abasade. U to vrijeme ambasador je bio Mahir Hadžiahmetović, a šef osiguranja je bio Asim Penava.
Na pitanje zašto je otišao iz osiguranja, odgovara da je radio bez nadoknade i da mu je novac bio potreban. To što je radio, radio je čisto iz patriotskih pobuda – da pomogne Bosni onoliko koliko može.
Kad su u Austriju došli neki Arapi koji su liječili Kur’anom, zajedno sa pjevačem Šerifom Konjevićem i još nekima je otišao kod njih. Helem, malo-pomalo, počeo se više družiti sa momcima koji prakticiraju vjeru.
Osvajač «Zlatne rukavice» u Austriji
U bratovoj kafani, gdje je radio, napravio je sebi mjesto gdje može obavljati namaz.
– Kad sam saznao da je haram raditi u kafani, otišao sam na bauštel, na građevinu – kaže Fijuljanin.
U Ausriji je počeo trenirati boks i, pored nekoliko osvojenih turnira, osvajač je «Zlatne rukavice». Godine 1999. je došao u Bočinju, gdje je tražio i, na kraju, dobio kuću. Živio je tu i radio u butiku.
Nakon deložacije iz Bočinje, tražio je, na nekoliko lokacija, da kupi sebi kuću. U Gornjoj Maoči mu se nije svidjelo, ali je kupio kuću radi komšiluka.
– Tu sam bar imao sa kime kahvu popiti – kaže.
U to vrijeme je pokušavao dobiti austrijsku vizu i, kad je dobio, vratio se tamo, zaradio nešto para i opet došao u Bosnu. Kupio je nekoliko krava i teladi, koju je tovio i prodavao. Tako je bilo sve do 26. oktobra prošle godine.
Iranska viza u pasošu
Je li problem bio u tome što je u pasošu imao iransku vizu?
Kaže da on ništa nije ilegalno radio, nego je sasvim legalno izvadio iransku vizu i želio otputovati u Iran. U Austriji se upoznao sa jednim Turčinom koji mu je pričao o Mesdžidu-l-Mutehareu u Iranu. Pokušao je obići taj mesdžid. Mislio je otići i u Tursku i kupiti nešto robe da bi trgovao. U Tursku je i otišao, a u Iran nije – zato što je kasno dobio vizu.
Prije nego što je krenuo na taj put, napisao je vasijet. Zašto?
– Opće je poznato da svaki porodičan čovjek mora imati ostavljen testament, tj. vasijet. Moj vasijet nije napisan onoga dana koji na njemu stoji kao datum. Napisan je znatno ranije, ali je tada dovršen i stavio sam taj datum. Svaki vjernik zna da mu je smrt bliža nego jaka za vratom. Tamo se da primijetiti da nije pisano istom olovkom… – kazuje.
Pratio SFOR kombijem, a nije imao kombija
Upitali smo Fijuljanina sjeća li se koliko je puta, onoga dana kad su ga vojnici primjetili, prošao pored SFOR- ove baze i šta je radio.
– Prvo su mi govorili da sam 13. oktobra kombijem prolazio pored njihove baze i pratio ih, a ja sam tek 19. kupio kombi, o čemu imam i kupoprodajni ugovor. Kad su od mog advokata dobili taj demanti, onda su rekli da sam ih još 15 puta maltretirao. Rekao sam da za to 15 puta stvarno nemam opravdanje, jer ne znam ni datume ni vrijeme svih tih 15 mojih nasrtaja na njih. Rekao sam im: «Nit sam vas pratio, nit ću vas pratiti, niti ste mi interesantni». Možda sam prolazio pored te baze, ali, sigurno, nikad nisam ni pomišljao da špijuniram nekoga od njih.
Dobio je opet austrijsku vizu i trebao sutradan krenuti za Austriju. Dan ranije je otišao do advokata da bi amidži pomogao registrovati firmu. Trebao je tog dana otići u trgovinu i uzeti fasungu. Onda su došli vojnici SFOR-a u selo. Nije htio otići u trgovinu dok oni ne odu. Imao je tikve i još neke stvari u kombiju, i to je vojnicima bilo sumljivo.
Sumnjive tikve i sumnjiva «zolja»
Kad se vraćao sa ikindije, prišao mu je komandir te grupe, zajedno sa još nekoliko naoružanih vojnika. Upitao ga je: «Je li ovo tvoj kombi?» Odgovorio je potvrdno. «Hoćeš li poći sa nama da izvršimo pretres?» «Neću!» «Zašto?» «Zato što takve stvari može raditi samo policija. Zovite njih, pa vršite pretres!»
Zvali su policiju i, nakon četrdesetak minuta, došla je SFOR-ova vojna policija. Za to vrijeme vojnici nisu dozvoljavali Sabahudinu da se udalji.
Vojna policija je pretresla automobil, a nakon toga je došla i naša policija. – Upitali su o čemu se radi. Rekao sam da su ovi uradili ono zbog čega su ih zvali: pretresli su vozilo. Tada sam im rekao da imam u kući «zolju», koju sam našao u šumi i želim je predati. Kad je komandir čuo da je spomenuta «zolja», skočio je. Upitao je gdje se nalazi. «Pod krevetom!» «Koga ima u kući?», upitali su. Rekao sam: «Samo žena i djeca». «Želimo izvršiti pretres», kazao je. Ja sa rekao da «zolju» mogu dobiti, a ne mogu pretersati kuću. Rekli su: «Mi moramo izvršiti pretres». Ušli su u kuću sa kerom, bez naloga i svjedoka. Iako sam odmah rekao gdje se nalazi «zolja», oni su pretresli cijelu kuću. Onda su meni rekli da trebam poći sa njima i dati im izjavu. Rekao sam da im mogu reći sve što ih interesira u policijskoj upravi u Srebreniku. Rekli su: «Ne, ti moraš poći sa nama u bazu. A ako ne želiš, mi možemo postupati i drukčije». Nisu mi dozvolili ni da obujem patike niti da klanjam akšam. Stavili su mi lisice na ruke i strpali me u vozilo.
Uhvaćen Usama, jupiii!
Kad su došli blizu baze, stavili su mu tamne naočale, kroz koje nije mogao vidjeti.
– Bilo ih je dvadesetak u sobi u koju su me uveli i dvije kamere. Prvo me pregledao doktor, onda su mi skinuli naočale, i ja sam se iznenadio. Rekao sam im: «Šta je, jeste li uhvatili Usamu bin-Ladina?» Pretresli su me i počeli ispitivati. U početku sam shvatio da to mora biti tako. Bili su drski i grubi. Prijetili su mi i pitali za stanovnike Maoče. Imali su fotografije stanovnika načinjene dok su se vozili u automobilu. Pitali su me i o Ebu-Hamzi, ko je on, šta radi, kad sam se upoznao sa njim, je li on kupio Gornju Maoču i bih li napravio samoubilačku akciju ako mi naredi Ebu-Hamza. Rekao sam im da smo se mi odvojili od Ebu-Hamze i ostalih iz Bočinje i da on nije preporučivao da dolazimo tu… Pitali su za Ebu-Malija. Pitali su me i znam li Reisa. Rekao sam da smo se upoznali u nekoj od džamija. Zna li on mene, ne znam, ali me sad sigurno zna. Rekli su da su pitali Reisa i da je rekao kako vasijet nema potporu u šerijatu. Pitali su me jesam li član koje organizacije. Pitali su me za Aktivnu islamsku omladinu. Ko je finansira i u kojim gradovia ima predstavništva. Rekao sam da nisam član i neka njih pitaju ako mi ne vjeruju. Pitali su me jesam li član neke stranke i za koga sam glasao. Rekao sam da nisam glasao ni za koga. Pitali su me o mišljenju koja bi partija bila najbolja za našu zemlju. Rekao sam im da mislim da je čovjek spasa za Bosnu i Hercegovinu Zlatko Lagumdžija ili Haris Silajdžić. Pitali su hoće li Ebu-Hamza napasti SFOR i ima li pojedinaca koji pozivaju da se napada SFOR. Pitali su i o tome namjeravaju li se osnivati nova sela poput Bočinje i Maoče… Rekli su da ih je zvao Ebu-Hamza i tražio da me oslobode.
Samostalna trgovinska organizacija «Fijuljanin»
– Dolazili su i neki specijalci iz Austrije, ili su bili obavještajci, i pitali me o boravku u Austriji. Pored njih, dolazili su i neki predstavnici američke vlade koji su me, kao, željeli izmiriti sa vojnicima, samo da priznam da sam član neke organizacije. Pošto nisam imao izbora, morao sam im reći da jesam član jedne organizacije. Obradovali su se i upitali su me kako se zove organizacija. Rekao sam: «Samostalna trgovinska organizacija Fijuljanin». Upitali su me ko je predsjednik te organizacije. Rekao sam: «Ja sam šef, žena je direktor, a djeca su članovi». Onda su poludjeli. Ja sam rekao da ne mogu pripadati tamo gdje zaista ne pripadam. Spominjali su mi jednoga od članova alžirske grupe; ne mogu mu se sjetiti imena. Rekli su mi da bi on, kad bio bio na mom mjestu, rado prihvatio ovu ruku spasa koju mi oni pružaju. On danas glavom bije o zid u Kubi i nikad neće vidjeti svoje tri kćerke… Prijetili su mi da me mogu držati beskonačno dugo, a ja sam im rekao da oni ništa ne mogu. Kad im Allah naredi, moraju me pustiti…
Obučeni u uniforme SFOR-a, Fijuljanina su ispitivali i ljudi koji su govorili srpskom ekavicom i hrvatsim jezikom. To vjerovatno znači da su i srpske i hrvatske obavještajne službe, koje su tradicionalno u dobrim odnosima sa SFOR-om, bile zainteresirane da saznaju podatke od Fijuljanina.
– Jednom je jedan od onih koji su me ispitivali rekao je da sam ja čovjek koji poznaje i kontaktira sa mnogo opasnih ljudi i da sam ja mladi džihadist. Tada sam shvatio da oni mene žele povezati sa terorizmom… Jednom su mi donijeli novine, čini mi se da je to bilo «Oslobođenje», gdje je pisalo da sam povezan sa «El-Kaidom». Onda sam bio spreman na sve. Znao sam da mi mogu napakovati šta žele.
Prijetnje vađenjem očiju
– Prijetili su mi Kubom i govorili su da će me, ako ne budem sarađivao sa njima, prepustiti me Rusima. Potom su mi donosili fotografije na kojima se vide Rusi kako muče čečene. Pokazivali su mi ih i govorili: «Vidiš, ovaj čečen je na električnoj stolici. Ovom čečenu su izvadili oči, odsjekli ruke i noge». Rekao sam im: «Smrt je jedna i neka bude na Allahovom putu. Radite mi šta hoćete, ali me više od jedanput ne možete ubiti».
U početku je, navodno, bila sporna «zolja», ali se ispitivanje počelo okretati na drugu stranu.
– Pitali su me za te ljude i kad sam rekao da poznajem Ebu-Hamzu, rekli su mi da poznajem vrlo opasne ljude po SFOR. Rekao sam im: «Ako su oni opasni, što njih ne hapsite, nego ste uhapsili mene? Svi su oni na slobodi». Onda su mi spominjali «El-Kaidu»… Rekli su da sam priznao da sam ih pratio, a to nikad nisam učinio… Tjerali su me da potpišem nešto kad sam se prvi put trebao vidjeti sa advokatom. I to sam potpisao. Prisilno su mi izvadili krv i prisilno su mi udarili injekciju za koju su rekli da je protiv tuberkuloze. Rekao sam im da ja nisam bolestan. Rekli su: «Bolesni su naši vojnici». Rekao sam da ja nemam veze sa njihovim vojnicima, ali su i oni rekli da moram primiti tu injekciju milom ili silom.
Ovu injekciju je Fijuljanin primio neposredno pred oslobađanje. Nisu mu željeli objasniti radi li se o običnoj injekciji protiv tuberkuloze ili je to injekcija za neutraliziranje tvari koje su mu putem hrane ubačene u organizam.
Nadamo se da će to neko iz SFOR- a to objasniti.
Što se hrane tiče, rekao im je da on jede samo čistu hranu. Jedino što je jeo, bila je riba, ali je ona bila povremeno na jelovniku.
U početku je dobivao tri obroka- a kasnije je hranu dobivao kad zatraži. – – To su – kaže – radili zato da bi izgubio orijentaciju u vremenu.
U drvenom kafezu i «kući mučenja»
Kakva je bila prostorija u kojoj je boravio?
– To je bio kafez od drveta. Potpuno zatvoren, bez ijednog prozora. Nisam znao kad je dan, kad je noć. Prostorija je bila dimenzija otprilike 5×3. Bila su tu dva velika reflektora, upaljena non-stop. Na početku sam spavao na željeznoj stolici i, kad sam se razbolio, došao je doktor da me pregleda i unijeli su mi krevet. Stalno su mi puštali neke krikove, pucnjavu, drobljenje stakla, pilenje drva, lavež pasa i razne neartikulirane zvuke. Od toga nisam mogao spavati. Željeli su me izluditi na taj način… Vani su bile neke turbine i čuo sam neki kamion. Sve to dodatno je povećavalo buku.
Je su li mu dozvoljavali izići napolje?
– Izvodili su me nekoliko puta sa vrećom na glavi, pancirom stegnutim do gušenja oko pasa. I, kad iziđem, oni oko mene repetiraju oružje tako da sam samo čekao trenutak kad sprašiti rafal. Imao sam lance na nogama i na rukama. Radi toga i još gore torture, osam dana sam štrajkovao glađu…. Nekoliko dana prije nego što mi je prvi put u posjetu došao advokat, lijepo su se ophodili prema meni. Kad je došao advokat, ja sam mu rekao da me maltretiraju i ispričao sam mu samo dio patnji koje sam preživio. Odmah po advokatovom odlasku, stavili su mi lisice na noge i ruke, vreću i šljem na glavu, naočale na oči. Ubacili su me u helikopter i vozili me nekih 40 minuta. Doveli su me u takozvanu kuću mučenja. Ono što sam tu preživio, još ne želim nikome govoriti. Ali, kad dođe vrijeme, i to ću ispričati… Za Bajram su mi donijeli baklavu i tada sam od njih čuo da je u Južnoj Africi pomračenje Sunca ili Mjeseca. četvrtog decembra, na moj rođendan, i to je ujedno bio i zadnji dan ramazana, završen je moj boravak u «kući mučenja». Opet su me helikopterom prebacili do prvog mjesta boravka. Onda su mi u posjetu došli predstavnici Crvenoga križa. Prije njihove posjete su bili vrlo ljubazni i pažljivi prema meni. Šta god sam tražio, udovoljavali su mi… Svaki dan mi je neko od njih dolazio u posjetu. Hrana se poboljšala, doktor je dolazio svaki dan. Kad su došli ovi iz Crvenog križa, upitali su me imam li kakvih problema, da njima ispričam i da to niko neće saznati. Ali, ja sam imao iskustva sa advokatovom posjetom. Rekao sam im da mi je dobro. Nakon njih, u posjetu mi je opet došao advokat. I njemu sam rekao da mi je odlično i da mi je lijepo. U posjetu su mi došli i roditelji. Njima sam također rekao da mi je lijepo… Zadnjih mjesec dana mog boravka bio je strašan… Svoj položaj nikako ne mogu definirati. Ne znam jesam li bio zatvorenik ili rob. Bilo mi je toliko teško da sam molio Allaha da odem odatle makar me odveli i na Kubu. Kad su ubacili moje stvari kod mene, znao sam da ću negdje biti prebačen. Pretpostavljao sam da će me prebaciti na Kubu. Prebacili su me u neku prostoriju čiji je patos bio krvav. Pomislio sam da je došlo vrijeme mučenja i pomirio sam se sa tim. Oko devet sati ujutro su došli naši policajci. Kad mi je policajac rekao: «Ti danas ideš sa nama», nisam mogao vjerovati. Pregledali su me naši i njihovi doktori i predali me našoj policiji. Dalje šta je bilo, znate.
Kako je Saff spasio život Sabahudinu Fiuljaninu
Pripremio: Ezher Beganović / Saff.br. 200
Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, u svojoj knjizi Mačevi i plugovi, koja je nedavno objavljena, opširno ali i precizno donosi svoje viđenje stanja u BiH tokom 2002. i 2003. godine, govori o pogreškama i propustima te podjelama međunarodne zajednice u vezi s određenim pitanjima u BiH. Dio knjige Paddy Ashdown posvetio je hapšenju Sabahudina Fiuljanina. ”Samo mjesec dana ranije, krajem januara, pored krize unutar BiH, postojale su tenzije i sa međunarodnom zajednicom. Sjedinjene Američke Države, putem NATO operacija, privele su bosanskog muslimana Sabahudina Fiuljanina sa sumnjama da je povezan sa Al-Kaidom. Prije mog dolaska, u januaru 2002. godine, šest bosanskih državljana prebačeni su u Guantanamo pod okolnostima za koje sam ja mislio da su veoma upitne pod bosanskim zakonom. Veoma jasno sam dao do znanja američkoj administraciji, prije dolaska u Bosnu, da ako se tako nešto dogodi dok sam ja visoki predstavnik, neću ostati tih. Asistencija SAD-a i podrška mom mandatu bila je izuzetno velikodušna i jedan od stubova na kojima sam gradio većinu svojih djela u Bosni. Ali moj posao bio je da insistiram na uvođenju zakona u BiH i koliko god sam trebao američku podršku, ovo je trebalo biti na prvom mjestu. Izgledalo je da se sada situacija ponavljala”, opisuje Ashdown i nastavlja: ”Pokazane su mi informacije koje povezuju ovog čovjeka sa Al-Kaidom i rečeno mi je da ga američki sekretar odbrane Donald Rumsfeld želi u Guantanamu. Ponovio sam da se to može desiti samo ako se desi u skladu sa bosanskim zakonom, a ako ne, da ću se ja tome javno suprotstaviti. Na kraju sam morao priznati da ja nisam odgovoran za NATO trupe u zemlji i da ne mogu ništa učiniti da to zaustavim ako ga Sjedinjene Države jednostavno odvedu.
Nakon što je kratko zadržan u Tuzli, Fiuljanin je oslobođen. Zadovoljan sam što mogu reći da moje američke kolege nisu dozvolile da ovi prosti razgovori i manje napetosti nanesu štetu mom dugoročnom odnosu i vrijednoj pomoći koju je pružio Washington”, zaključuje Ashdown. Konkretni navodi Paddyja Ashdowna da je američki sekretar odbrane Donald Rumsfeld insistirao da se Sabahudin Fiuljanin prebaci u logor Guantanamo vraća nam sjećanje na pisanje Saffa o slučaju Sabahudin Fiuljanin. Saff je intenzivno pratio sve bitnosti vezane za Fiuljaninovo hapšenje i boravak u zatvoru. U odnosu na izvještavanje drugih medija o ovom slučaju, Saff je, kao i uvijek, bio najkonkretniji i najbliži istini. Naime, mjesec i po dana prije oslobađanja Sabahudina Fiuljanina iz američke baze u Tuzli, 15. decembra u 86. broju Saffa, na naslovnici smo objavili ”Bez znanja bh. vlasti, u lancima i svezanih očiju, Fiuljanin iz baze Orao prebačen na Kubu”. Ovo smo napisali na osnovu saznanja koja smo dobili iz krugova bliskih američkoj vojsci. ”U izjavi našem časopisu, jedan od zaposlenih u američkoj vojsci, a koji je viđao Fiuljanina u bazi «Orao», kaže: «Sabahudin Fiuljanin se više ne nalazi u bazi ‘Orao’. On je, tokom posljednjeg vikenda, odveden na nepoznatu lokaciju.
Zadnji put sam ga vidio kad su ga izvodila dvojica vojnika. Ruke i noge su mu bile vezane lancima, a na očima mu je bio crni povez.» Na naš upit je li Sabahudin Fiuljanin već odveden na Kubu, ovaj naš sagovornik odgovara: «Da, sve je moguće!» Dakle, kada smo pisali citirani tekst bili smo sigurni da se Fiuljanin još uvijek nalazio u američkoj bazi ”Orao”, ali smo, također, bili sigurni u istinitost priče našeg izvora da je bilo sve spremno i da je bilo pitanje dana kada će Fiuljanin biti prebačen na Kubu. Svjesni te činjenice smišljeno smo na naslovnici objavili da je Fiuljanin već prebačen u Guantanamo. Kada je Sabahudin Fiuljanin oslobođen krajem janaura 2003. godine bilo je nevjernih toma koji su nas kritizirali za tendenciozno i neistinito izvještavanje o slučaju Fiuljanin. Međutim, Ashdownovi memoari nedvosmisleno dokazuju da je Saff imao presudnu ulogu u sprečavanju odlaska Sabahudina Fiuljanina u Guantanamo. Na vrijeme smo pomrsili račune Donalda Rumsfelda. Drugim riječima rečeno, spasili smo život Sabahudinu Fiuljaninu.
