Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ulicama hrvatskog grada Vrana (Ravni kotari – Dalmacija) hodao je bosonogi dječak koji nije imao više od deset godina. Padala je jaka kiša i vrijeme je bilo jako hladno, a naš junak Josip hodao je ulicama sa vidljivim znakovima siromaštva i promrzlosti.
Dok je prolazio između kuća, ugledala ga jedna žena i sažali se na njega. Dala mu je par opanaka kako bi mu pomogla i kako bi lakše podnosio hladnoću i beskućništvo.
Ovo je bio najljepši poklon koji je Josip dobio u svom životu. Gledao je u ženu koja mu je dala opanke, ali joj, od silne radosti i suza koje su navirale poput kiše, nije mogao zahvaliti.
Prošlo je mnogo godina, a ova žena, koja je sada bila starica, začula je zvuk kucanja na svojim vratima. S velikom mukom je ustala i otišla do vrata, a kada je otvorila, pred vratima je ugledala par opanaka napunjenih zlatnicima, a iza njih je stajao snažan i visok muškarac, smiješeći se.
Ona mu je rekla: ”Izvoli, šta hoćeš i ko si ti, sinko moj?”
On je rekao: “Zar me se ne sjećaš? Ja sam Josip, beskućnik, a ovi opanci su isti oni opanci koje si mi nekada davno dala dok sam kao dječak bos hodao ulicom. Majko, nisam zaboravio ono što si učinila za mene, pa sam došao da ti to sada vratim.”
Josip koji je stajao ispred starice sada se zvao Jusuf-paša Mašković (rođen početkom 17. stoljeća u katoličkoj porodici Maškov), pošto je kao mlad prešao na islam, nakon čega je brzo napredovao u osmanskoj vojsci tako da je u vrijeme sultana Ibrahima I, 1644. godine, postao admiral osmanske vojske i jedan od najvažnijih pomorskih komandanata.
Upravo je Jusuf-paša bio na čelu ogromne osmanske flote koja je isplovila prema grčkom otoku Kandiji (Kreta), gdje je porazio mletačku flotu i zauzeo grad Khaniju. Po povratku u Carigrad, Jusuf-paša oženio je sultanovu kćer Fatmu, a sultan im je za svadbeni dar poklonio jednu od svojih palača. (Izvor: Muhamed Jusuf el-‘Ived, Vemdâtu ‘Usmanijje, str. 117.)
