Piše: Abdul-Vehab el-Messiri / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Živimo u svijetu koji nas pretvara u materijalne stvari i u puku površinu koja ne prelazi granice pet osjetila, jer njime dominira materijalistička vizija kosmosa. Uzmimo za primjer običnu majicu (T-shirt) koju nosi bilo koje dijete ili odrasli čovjek. Odjevni predmet koji je nekada služio da pokrije ljudsku golotinjinu, zaštiti od hladnoće i vrućine, ili možda izrazi identitet, u slučaju T-shirta dobio je sasvim novu ulogu: čovjek je pretvoren u površinu bez privatnosti, ograničenu na svijet osjetila i materije. Ta površina se zatim stavlja u službu, primjerice, kompanije Coca-Cola. To je vrsta instrumentalizacije koja čovjeku oduzima identitet i neutralizira ga, tako da on postaje proizvod, prodavač i potrošač u isto vrijeme. Drugim riječima, T-shirt je postao skriveni mehanizam pretvaranja čovjeka u stvar.
Isto se može reći za kuću i životni prostor. Kuća nije neutralna; ona utjelovljuje viziju svijeta koja oblikuje ponašanje onih koji u njoj žive. Kuća u arapskom ili islamskom arhitektonskom stilu pojačava samopouzdanje i ponos identitetom i naslijeđem. No u mnogim modernim muslimanskim gradovima gotovo da nema tragova te posebnosti osim u džamijama. Umjesto toga, kuće su funkcionalne, fokusirane na efikasnost kretanja i rada, a namještaj odbacuje posebnost u ime funkcionalnosti i jednostavnosti – jednostavnosti koja u stvarnosti znači odsustvo osobnosti.
To se također odnosi i na take-away ili tzv. ‘safari’ hranu: i ona preoblikuje ljudsku nutrinu. Ljudi su oduvijek sami pripremali svoju hranu, a zatim je zajedno jeli. Tako je bilo u svim dijelovima svijeta, uključujući i Zapad.
Međutim, pojava da čovjek jede hranu koju je neko drugi pripremio, i to dok hoda ili trči, sasvim je nova pojava u ljudskoj historiji. Moramo obratiti pažnju na viziju koja stoji iza toga: to je pogled koji brzinu i kretanje u materijalnom prostoru uzima kao jedine kriterije. Na taj način čovjeka pretvara u tipsko biće nalik mašini.
Ovakav brzi, pokretni obrok znači odricanje od čitavog niza važnih ljudskih vrijednosti – poput toga da čovjek sjedi sa članovima svoje porodice ili prijateljima, u krugu, jedući zajedno i razgovarajući o raznim temama. Čovjek se opušta i ispunjava u društvu drugih.
Naravno, nisam toliko naivan da bih pozivao na zabranu ili kriminaliziranje takve hrane. Vrlo dobro razumijem potrebu za mnogim postupcima koji imaju materijalni, ekonomski ili politički karakter u svakodnevnom životu čovjeka. Često je brza hrana potrebna, čak i neizbježna.
Ali kada ti materijalni postupci postanu pravilo i mjerilo, tada smo već pali u okvire ”sveobuhvatne sekularizacije”. Nedavno sam pročitao da broj žutih lukova – znakovitog simbola McDonald'sa – nadmašuje broj križeva u zapadnom svijetu.
Ono što je za nas važno u svemu ovome jeste da neki civilizacijski proizvodi koji izgledaju bezazleno – i većina njih je u šerijatskom smislu potpuno halal – ipak imaju dubok utjecaj na našu nutrinu i nanovo oblikuju našu sliku o nama samima i o svijetu oko nas.
A šta tek reći o onoj filmskoj zvijezdi – bilo nepoznatoj, bilo slavnoj – koja nam pripovijeda o svojim dječijim uspomenama, svojoj životnoj filozofiji, o tome koliko se puta udavala i kakva je iskustva imala s različitim muževima? Zatim novine prenose te priče kao da su vrhunac mudrosti. Nedavno je jedna od njih govorila o onome što je nazvala ”profesionalno zavođenje”, što, navodno, ukazuje na ”dubinu” njezinog intelektualnog horizonta, u koji se teško pronikne.
Nije li i to oblik dominacije materijalnog modela nad našom nutrinom i našim snovima? Jer ta medijska ‘zvijezda’ je pretvorena u izvor vrijednosti: stil njenog života postaje uzor, a njene izjave – konačni parametar i mjerilo vrijednosti. Uprkos tome, mediji i dalje insistiraju da ta i ta pjevačica, plesačica ili manekenka ništa manje mudro ne prosuđuje od najvećih mudraca i najdubljih filozofa.
A jadnica zapravo nema nikakav temelj, nikakvu vrijednost, nikakvu apsolutnu referencu. Njena vizija svijeta svedena je na granice njenog tijela – tijela koje može biti privlačno, ali je nesumnjivo ograničeno i relativno. Što se tiče njenih iskustava sa muškarcima, iako mogu biti intrigantna, ona nikako ne mogu poslužiti kao temelj za ikakvu spoznajno-etičku viziju, osim ako ne govorimo o radikalno materijalističkom, nihilističkom pogledu na svijet u kojem je sve relativno.
Zamislimo sada čovjeka koji nosi T-shirt, živi u funkcionalnoj kući izgrađenoj možda u stilu montažnih betonskih blokova, jede funkcionalnu hranu – hamburger ili take-away pripremljen rutinski, tipski, spava na funkcionalnom krevetu, pije Coca-Colu i ponovno se vraća na isti krevet. Gleda reklame koje ga mame ka potrošnji, navodeći ga da kupuje sve više stvari koje mu uopće nisu potrebne. Živi u gradu sa širokim ulicama u kojem mora voziti svoj uvezeni automobil brzinom od sto milja na sat; juri od posla do prodavnica brze hrane, a odatle do šoping-centra koji pretvara ljude u robu. Neprestano gleda američke filmove – pornografske ili ne – s nekom čudnom, nematerijalnom pohlepom. Sluša vijesti o ‘zvijezdama’ i njihovim skandalima, te postaje ovisan o primanju ‘mudrosti’ od slavnih i manje slavnih ‘zvijezda’.
Medijski kult i reifikacija čovjeka
Zar se takav čovjek ne pretvara u čistu funkciju, prilagodljivo biće u čijem životu više nema privatnosti ni tajne? Biće koje je sposobno izvršiti svaki nalog bez ikakvog moralnog ili filozofskog propitivanja? Možda će takav ‘programirani’, ‘mehanički’ čovjek i obavljati namaz na vrijeme, ali sve što ga okružuje stvara mu neprijateljski ambijent prema razumijevanju vrijednosti koje nadilaze svijet pet osjetila i njihov smisao.
Čovjek je pao u materijalistički sistem i prožima ga čitave skupine snova, iluzija i želja čije društvene i moralne implikacije uopće ne razumije, iako nesvjesno određuju i oblikuju njegove prioritete.
Savremeni materijalni proizvodi odlikuju se time da su neprijateljski raspoloženi prema posebnosti – i zapadnoj posebnosti i ljudskoj posebnosti uopće.
Naime, materijalistička civilizacija nije neprijateljski usmjerena samo prema Istoku; ona je pojava i pogled na svijet koji je uhvatio u svoje kandže čitavu planetu – Istok i Zapad, Sjever i Jug. I neka niko ne pomisli da smo zaštićeni od nje, od njenog nihilizma i neprijateljstva prema samom čovjeku.
Sve ovo je uvod u ono što se dogodilo u svijetu sporta. Materijalistička vizija ušla je u sve oblasti života. Nekada je bavljenje sportom imalo za cilj odgoj tijela i duše, vježbanje ljudi u saradnji i istovremeno njihovu razonodu, kako bi svoje slobodno vrijeme provodili na kultiviran i dostojanstven način. Na jednom dubljem nivou, sport je bio oblik suptilnog nadmetanja kojim se agresivne sklonosti ljudi kanaliziraju na civiliziran način.
Kad sam bio u srednjoj školi u Damanhuru (grad u Egiptu), košarkaški tim je bio jedan od najjačih na nivou cijele države i, ako me pamćenje ne vara, osvajali smo prva mjesta u pojedinim takmičenjima. Ali ono čega se zaista dobro sjećam jeste da nam je profesor Habruck savjetovao sljedeće: kada bi dolazio neki tim iz obližnjih centara – a po pravilu su bili slabiji od nas – govorio bi nam da ih ne pobijedimo previše uvjerljivo, nego da im dopustimo da postignu nekoliko koševa, kako se ne bi osjećali obeshrabreno.
Navijali smo za nogometni tim Damanhura, ali smo istovremeno navijali za ”lijepu i atraktivnu igru”, ma odakle dolazila. Ono što je vladalo među nama nije bio materijalistički model, niti strogi darvinistički model u kojem je svako ili pobjednik ili poraženi, niti model tržišta i njegovih zakonitosti ponude i potražnje koji ne poznaju Boga ni čovjeka. Vladao je jedan ljudski model koji prihvata neizbježnost razlika i nadmetanja, ali ih ne uzima kao krajnju mjeru svega, jer postoje i druge vrijednosti: suosjećanje, međusobna samilost i uvjerenje u našu zajedničku ljudskost.
Međutim, sport se postepeno odvojio od svih ovih vrijednosti i postao sam sebi mjerilo – odvojen od svakog višeg smisla, oslobođen vrijednosti. Sportski kriteriji postali su isključivo sportski, a osvajanje pobjede postalo je jedini cilj.
Nakon toga počeli smo slušati o potpunoj posvećenosti sportu i profesionalizmu. Profesionalizam se u potpunosti kosi s idejom razonode, ispunjavanja slobodnog vremena i igranja na ljudski, civiliziran način, jer od sporta pravi središte života.
Etika tržišta prodrla je i u svijet sporta. Zbog toga, umjesto pripadnosti domovini i vrijednostima, pripadnost prelazi na novac – pokretač modernog ekonomskog čovjeka.
Nakon toga slušamo o mnogim sportistima koji koriste droge i zabranjene stimulativne supstance kako bi postigli pobjedu. Članovi pobjedničkog tima primaju ogromne nagrade za svoj učinak – nagrade koje ponekad odgovaraju plati univerzitetskog profesora za više godina.
Gdje su sve te nagrade i pohvale u odnosu na vrijednosti saradnje, suptilnog nadmetanja i ljudske referentnosti? Ekonomija tržišta potpuno je preuzela ovaj sektor; njime vladaju zakoni ponude i potražnje i materijalizma. Čovjek je reificiran (pretvoren u stvar), izgubljena je njegova svetost, pretvoren je u fleksibilni potrošni objekt u kojem od ljudskosti ostaje samo ime. Drugim riječima, materijalističko-darvinistički model sukoba potpuno je zavladao.
Ovo je tragedija savremenog čovjeka: dok društvo besprizorno veliča brzinu, efikasnost i neumoljivi profit, pojedinac polako gubi smisao, privatnost i moralnu orijentaciju. Svaka sfera života postaje poprište materijalističko-darvinističkog sukoba i neumorne konkurencije, dok ljudski, suosjećajni i civilizirani modeli bivaju potisnuti. Allah najbolje zna koliko još možemo sačuvati naše vrijednosti, identitet i ljudskost u svijetu koji neumoljivo pretvara čovjeka u običnu stvar.
